Susret u Zagrebu: "Osim užeg središta, prijestolnicu ne poznajem najbolje"

U aprilu je Zagreb čudesan. Proljeće otkriva ljepote grada. Osim užeg središta, prijestolnicu ne poznajem najbolje.

“U 17 sati je gužva”, tipka mi poruku Branko Mandić.

Predlaže da se nađemo u Lisinskom. Njemu je to između predavanja. U svakom drugom slučaju postoji mogućnost da zakasni. Usto, sugeriše mi da koristim tramvaj. Između Trga bana Josipa Jelačića i Trga Stjepana Radića dvije su tramvajske stanice. Ipak, biram da do odredišta dođem pješke.

Prva skupina

Od hotela, preko Jelačića placa i Tomislavca, dolazim do Željezničkog kolodvora. Drugarica mi poručuje da koristim pothodnik. Ulazim u gužvu. Mnogo je pekara i butika. Ljudi razgovaraju. Pred dvoranu u kojoj su nastupali muzički velikani dolazim na vrijeme. Sjedam u kafić Hemingway.

Kada je, na preporuku rođaka Gorana Svrdlina, Branko Mandić došao na Brodaricu, čas je već trajao. Vidio je ljude koji nešto rade. “Ja sam došao i gledao kroz neka vrata i tamo vidim nekog ćelavog, smiješnog tipa. Odličan je bio”, prisjeća se on dok ispijamo kafu.

“Hoćeš li ući”, kazao je predvodnik grupe.

“Pa nešto gledam, nisam siguran”, odgovorio je četrnaestogodišnjak.

“Dođi i probaj”, hrabrio ga je slovenski instruktor Stanislav Stane Kirbiš.

Bilo je to 1987. godine u Zadru. U grupi koja je formirana nekoliko mjeseci ranije, Branko je zatekao nekoliko osoba. Među njima su bili Božena Buha i Milorad Ljubo Ljubičić. Mile Bua, Gordana Kovačević, Vedran Čupić, Zoran Mladenović, Zoran Jokić, Elvis Zalović, Neven, te Snježana koju su od milja zvali Neža. Također, bila je tu Vesna, koja je docnije postala Vertovšek, a nakon nekog vremena pridružio im se i njezin budući suprug Nenad.

Prva je to bila skupina ljudi koja je počela praktikovati vještinu Moriheija Ueshibe u Hrvatskoj. Prije nego što je aikido zaživio na Brodarici, prve časove održavali su u Boženinom stanu, pokraj kina Pobjeda. Tako je nastao Ki aikido klub Zadar – prva organizacija ove discipline u Hrvatskoj. Docnije će promijeniti ime u Aikido klub Zadar.

Ipak, ne treba zanemariti ni priču koja kruži među Dalmatincima o nepoznatom pomorcu koji je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća u Zadru praktikovao vještinu Moriheija Ueshibe. Disciplinu je učio na nekom brodu. U gradu se zadržao otprilike godinu dana.

“I on je 1968. u Zadru vježbao aikido, a onda je tek 1987. ovaj klub zaživio”, dodaje Branko. “Mi smo čuli priče za tog tipa. I on je bio brutalan. Skakao je po ljudima. Imao je neki grubi stil. Recimo, u to doba u Zadru nisi smio otvoriti klub. Dođe ekipa iz drugog kluba i istuče te. Ne smiješ držati klub iz druge vještine”, govori mi on. “Nije mogao bilo tko otvoriti klub. To nije bilo testiranje, to je bila konkurencija. Otvoriš klub, dođu karateke. Pošalju dvoje ljudi da te malo ispitaju. Da vide možeš li to. Ako se obraniš, možeš. Ako ne, onda ne možeš.”

Osamdesetih je u Zadru sve krenulo od Božene Buhe, psihologinje u Jugoslavenskoj narodnoj vojsci u Zemuniku. Budući da je imala podatke o vojnicima, zapazila je da jedan od njih vježba aikido. Dao joj je kontakte u Beogradu. Posjetili su seminare u glavnom gradu Titove države i upoznali Slovence. Potom su krenuli na seminare u Ljubljanu, gdje su učili od tamošnjih instruktora ki aikida — stila koji se veže za Koichija Toheija, učenika Moriheija Ueshibe.

Na seminarima održavanim u Zadru, učenički ispiti polagali su se pred Stanetom Kirbišem. Za majstorske se moralo otići dalje, u slovenački glavni grad. Tamo se odgovaralo pred japanskim instruktorom Kenjirom Yoshigasakijem. O onima koji su uspješno završili ispit, Yoshigasaki je informacije dostavljao u Japan. Diplomu je potpisivao Koichi Tohei. Kada se vremenom odvojio od utemeljitelja škole, Yoshigasaki je samostalno potpisivao certifikate.

Prvih godina svoga praktikovanja “kad bi pričali o Yoshigasakiju, mislio sam da je Batman. Da leti”, ističe Branko. “Onda sam 1987. došao sa velikim očekivanjima u Ljubljanu i vidio jednog normalnog čovjeka koji je na zemlji. Koji je duhovno razvijen. Lijepo objašnjava. Oduševila me spontanost i prizemnost. Baš mi se sviđala njegova jednostavnost.”

U dalmatinskom su gradu počeci bili teški. Vježbalo se tri puta sedmično. Učilo se iz knjige “Aikido sa kijem”, koju je napisao japanski majstor Koretoshi Maruyama pod nadzorom Koichija Toheija.

“Čitali smo tu knjigu. I nekako pokušavali napraviti tehniku”, konstatuje on. Kako nije bilo strunjača, praktikovali su na parketu. Stavili bi tepison kao stazu i vježbali. Vikendom se u tom mjestu održavao disko. Kada bi u ponedjeljak došli na čas, sve je bilo prljavo. Prvo su čistili parket. I onda na stazi praktikovali.

“Kad sam polagao 5. kyu, to je tada bio prvi ispit, imao sam kraste od padova na leđima”, napominje Branko.

Kirbiš je u Zadar dolazio dva puta godišnje. Na proljeće i u jesen. A poslije završenog seminara, “onda bi oni: ‘Rek’o Stane ovo, rek’o Stane ono’, pa bi onda uzeli i gledali knjigu”, priznaje Branko. Niko nije bio instruktor. Svi su gledali, pa kako je ko shvatio. Kasnije se profiliralo da Milorad Ljubičić i Božena Buha malo bolje kuže. I Vesna Vertovšek.

“I onda su oni kao kompromisno prihvaćeni da vode”, nadodaje on. “Ali nisu nikad bili: ‘Mi vodimo.’ I to je bilo nekako fer. Neko zajedničko učenje.”

Docnije su se prebacili u prostorije MZ Masline. I dalje na parketu, samo nešto mekšem od onog na Brodarici. Kada je 1991. JNA napustila Zemunik, Božena je uspjela nabaviti krpene strunjače. Međutim, tada se Branko upisuje na studij u Zagreb, na Višu medicinsku školu. Dolazi u grad u kojem nema kluba niti prostora za vježbanje. Zbog toga samostalno praktikuje kate iz aikida i tai-chija koji se u zadarskoj školi japanske vještine praktikovao od početka.

Javljaju mu se Marijan i Davor Kudrna, Dobroslav Jakovljević, te Neven Zoković. Izražavaju želju da zajedno vježbaju aikido. Počinju se sastajati na Fakultetu za fizičku kulturu. Subotom su praktikovali po dva sata, a svakog dana po sat vremena. Nakon nekih devet ili 10 mjeseci, Branko napušta grupu.

“Trenirao sam od 1987. do 1991”, pojašnjava on. “Nisam htio njih učiti. Ali oni su me trebali i ja sam došao. Tada sam smatrao da nisam dovoljno dobar za to. Da nemam šta tražiti u polju instruktora.”

Osamostaljujući se od zagrebačke skupine, kontaktira Milorada i Boženu, tada već bračni par Ljubičić. Poziva ih da dođu u Zagreb i osnuju udrugu. Godine 1993. osnivaju Ki Aikido Dojo Zagreb. Poslije Aikido društva Zagreb, najstarija je to organizacija ove vještine u historiji hrvatskog glavnog grada. Od početka djeluju u prostorijama sopotske Graditeljske tehničke škole (GTŠ) u Novom Zagrebu, gdje su ostali sve do danas.

“Ja ni tada nisam vodio treninge, oni su vodili još dvije godine”, nastavlja Branko. Kada su supružnici otišli na Novi Zeland, 1994. je počeo samostalno voditi časove.

“Nije bilo nikoga da to vodi. Tako da sam silom prilika postao instruktor.”

Kada se formirao Ki Aikido Dojo Zagreb, “imali smo 650 članova”, tvrdi on, kazavši da je odlaskom Ljubičića ostalo 350 ljudi. Nastava se održavala sedam puta sedmično. Subotom i nedjeljom imali su po dva predavanja. Na časovima je bilo po 50 ljudi u dođou, koji je i danas isti kao i tada, a ima stotinu kvadratnih metara.

“Zašto smo imali 650 ljudi u Zagrebu? To su generacije koje su godinama čekale aikido”, zbori Branko. “Došlo je dvije stotine i nešto ljudi koji nisu bili uopće za aikido. Koji su čitali dvije knjige i mislili da je Steven Seagal bog aikida.” No, kada su kazali da je i meditacija Ueshibina disciplina, oni su otišli. “Na neki način, oni su se htjeli tući.”

Nije bilo lako biti aikidoka u to vrijeme. Osjećalo se nepovjerenje.

“Tako da su nama ‘90-ih dolazile ekipe u uniformama, sa oružjem. Gledali su što radimo. Bilo je svega”, izjavljuje Branko. U ratnom periodu znalo mu se dogoditi da ne može doći na svaki čas.

“Molim te, dođi na trening”, zvao bi ga Milorad.

“Znao sam da je frka, da dolaze takvi. Neki koji bi ga testirali”, prisjeća se Branko. Uvjeravao ga je da nema razloga strahovanju.

“Radimo drugačije, radimo iskreno. Protiv drugih ništa loše nismo govorili”, uporan je bio on.

Svi su gledali kritično, ali su cijenili to što rade. “Nikada niko nije loše komentirao, pisao nešto loše”, ustvrđuje Branko. “Mi smo tada radili iskreno, onoliko koliko smo znali.”

Velebitski susreti

Za 1. Dan položio je 1999. godine u Ljubljani, pred Kenjirom Yoshigasakijem. U Zagrebu se tada još nisu održavali seminari.

“Tek su seminari kod nas počeli oko 2000. godine”, veli Branko. “Uvijek smo u Ljubljanu išli na seminare. Tamo smo se prijavljivali i polagali.”

“Ja sam dovodio Yoshigasakija u Zagreb. Sensei je bio dva puta godišnje u Hrvatskoj”, preponosan je on. Jednom u velebitskom selu Baške Oštarije, a jednom u Zagrebu. Dok je dolazio samo u Zagreb, Ki Aikido Dojo Zagreb organizirao je seminare jedne, a Aikido društvo Zagreb druge godine. Za razliku od susreta u Baškim Oštarijama koji su trajali po sedmicu, seminari u glavnom gradu su se održavali tokom vikenda.

“Mijenjali smo se. A onda kad su oni uzeli Velebit, ja sam organizirao samo u Zagrebu”, naglašava Branko. Velebitski susreti su mu među najljepšima.

“Sensei je volio odlaziti tamo. Kad bi došao u Hrvatsku, vozio bih ga ili bi ga oni vozili gore”, objašnjava on. “Vozio bih ga na janjetinu u Gospić, pa bi se išli kupati. Cijela ta atmosfera je bila jako dobra.” Susret u Baškim Oštarijama trajao je pet-šest dana. “Treniraš intenzivno. Imaš dva puta dnevno trening. Tu je i meditacija, kupanje, disanje. Jako motivirajuće. Mnogo naučiš i vidiš.”

Mnogo toga bi mi još imao ispričati, ali vrijeme našeg susreta curi. Složni smo u tome da se sve ne treba kazati na jednom susretu. Ostavljamo to za neku drugu priliku. Vraća se času. Pita koliko dugo ostajem u Zagrebu.

“Sutra se vraćam u Sarajevo. Možda se vidimo sljedeće godine”, zaključujem kroz osmijeh.

Upućujem se pothodniku. Momak svira gitaru. Zastajem. Snimam ga. Ubrzo sam na Jelačića placu.