Izbor reisu-l-uleme: Ko će predvoditi muslimane BiH u narednih sedam godina?

Njemački pisac i esejista, Navid Kermani, u jednoj od svojih poznatih rasprava o islamu opisuje scenu u kojoj dvojica njemačkih stručnjaka pokušavaju dokazati muslimanu kako je njegova vjera nespojiva s demokratijom, sekularnom državom i ljudskim pravima. Kao dokaz navode pojedine kuranske ajete o borbi i nasilju. Musliman im odgovara da islam koji oni opisuju nije islam koji on poznaje i živi.

Kermani u tome prepoznaje paradoks: zapadni kritičari islama i islamski fundamentalisti, iako se smatraju protivnicima, ponekad koriste istu metodu. Iz svetih tekstova izdvoje ono što odgovara njihovoj slici islama, a zatim cijelu religiju objašnjavaju tim izdvojenim dijelovima. Stvarni život muslimana, međutim, mnogo je složeniji. Jer religija nije samo tekst nego i način na koji se taj tekst tumači, institucionalizira i živi.

Ova nam anegdota može poslužiti kao uvod u čitanje programa trojice aktualnih kandidata za 14. reisu-l-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, koji su objavljeni na zvaničnoj internet-prezentaciji IZ-a: Nedžada ef. Grabusa, Salema ef. Dedovića i Mensura ef. Malkića. Izbor će biti održan 10. oktobra 2026. godine.

Vrhovni vjerski autoritet muslimana Bosne i Hercegovine (reisu-l-ulemu) bira posebno Izborno tijelo koje čine sabornici, članovi Rijaseta, muftije, predsjednici mešihata, dekani i direktori islamskih ustanova, glavni imami i predsjednici izvršnih odbora medžlisa. Kandidat mora dobiti većinu glasova ukupnog broja članova Izbornog tijela.

Institucija u evropskom okviru

Institucija reisu-l-uleme u Bosni i Hercegovini ima historiju dužu od 140 godina. Uspostavljena je 1882. godine, nakon austrougarske okupacije Bosne i prekida dotadašnje političke veze s Osmanskim carstvom. Bošnjaci su tada nastojali sačuvati duhovni kontinuitet s Istanbulom, ali su istovremeno morali organizirati vlastiti vjerski život u novom evropskom državnom okviru.

Već se iz te historije vidi važna činjenica: bosanska Islamska zajednica nije nastala kao pokušaj pretvaranja religije u političku vlast, nego kao institucionalni odgovor na pitanje kako očuvati vjeru, obrazovanje i zajednicu u državi u kojoj su muslimani bili manjina, a katoličanstvo imalo dominantan položaj.

Već na prvi pogled uočljivo je da programi trojice kandidata nisu međusobno suprotstavljeni, premda se razlikuju po opsegu i programskim težištima, zastupljenosti tema i njihovoj konkretnoj obradi. Program Salema ef. Dedovića ima 24 stranice, Mensura ef. Malkića oko 30, a Nedžada ef. Grabusa 136 stranica. Sva trojica govore o jedinstvu Islamske zajednice, položaju imama, mladima, obrazovanju, dijaspori i potrebi prilagođavanja novim društvenim okolnostima. Razlikuju se prvenstveno po naglascima.

Mensur ef. Malkić najviše pažnje posvećuje unutrašnjem funkcioniranju institucije: položaju imama i muallima, kadrovima, administraciji, komunikaciji između Rijaseta i terena, obrazovanju i mektebima. Njegov program polazi od svakodnevnog rada onih koji čine profesionalnu strukturu sistema.

Salem ef. Dedović Islamsku zajednicu posmatra šire — kao vjersku, socijalnu, kulturnu i razvojnu instituciju. U središtu su porodica, mladi, povratnici, dijaspora, socijalna briga, kultura, historijsko pamćenje i vakufi. Vakufe naziva “najvažnijim materijalnim resursom za kvalitetno, funkcionalno i slobodno djelovanje Islamske zajednice”.

Za Grabusa Islamska zajednica je institucija kompleksnog svjedočenja i razvijanja bosanskog zajedništva vjere i vjernika na principu idžtihada, izvornom islamskom principu kretanja muslimanskog mišljenja i djelovanja. Nedžad ef. Grabus u prvi plan stavlja institucionalni autoritet i pitanje kako sačuvati jedinstvo Islamske zajednice u vremenu globalizacije, pluralizma i sekularizma, samozvanih tumača, internet-popularnosti i paralelnih vjerskih autoriteta. Njegova ključna formulacija glasi: “Islamska zajednica je najvažniji idžtihad koji su razvili Bošnjaci.”

Islamska zajednica za Grabusa nije samo administrativna organizacija. Ona je historijski i teološki odgovor bosanskih muslimana na pitanje kako organizirati vlastiti vjerski život i potvrđivati islamski identitet u evropskom društvu. Zato naglašava da ona ne pripada pojedincu ni grupi: “Ona pripada muslimanima, svi članovi IZ-a, uposlenici i funkcioneri imaju ista prava, ali niko, baš niko, pojedinačno nije vlasnik nijednog dijela IZ-a.”

U njegovoj argumentaciji posebno mjesto zauzima murasela, ovlaštenje za obavljanje vjerskih dužnosti. Ona nije tek formalno ovlaštenje, nego potvrda znanja, pripadnosti i odgovornosti: “Murasela nije običan certifikat ili dekret – to je prihvatanje odgovornosti i svjesno svjedočenje pripadnosti ulemanskoj liniji.” Time se štiti i položaj imama. Njegov autoritet ne bi trebao zavisiti od broja pratitelja, medijske prisutnosti ili lične karizme, nego od znanja, obrazovanja, ovlaštenja i službe u zajednici.

Grabus pritom ne zagovara uniformnost. Govori o zajednici čiji članovi mogu biti “ujedinjeni i jedinstveni u vjeri”, a da ne budu jednoobrazni. Jedinstvo, prema toj logici, ne znači ukidanje razlika nego njihovo okupljanje unutar institucije koja ima pravila i odgovornost.

Islam i sekularna država

Grabusovo iskustvo u Sloveniji daje ovoj viziji praktičnu dimenziju. Kao muftija djelovao je u pluralnom i sekularnom društvu, gdje je Islamska zajednica izgradila mrežu džemata i Muslimanski kulturni centar u Ljubljani. To iskustvo pokazuje da muslimanska zajednica može čuvati vlastiti identitet, imati jasno definiran autoritet i istovremeno biti dio demokratskog društva.

U njegovom se programu govori o “odvojenosti države od vjerskih zajednica i saradnji države i vjerskih zajednica”. Dakle, ne o islamskoj državi niti o političkoj vlasti vjerske institucije, nego o odnosu u kojem su država i vjerska zajednica odvojene, ali mogu i treba da sarađuju.

Upravo je to važna međunarodna dimenzija Grabusovog programa. Bosansko se iskustvo ne predstavlja kao povlačenje pred Evropom, nego kao primjer kako muslimanska zajednica može istovremeno biti vjerski samosvjesna i institucionalno usklađena sa sekularnim demokratskim poretkom.

Karićeva podrška

U ovom kontekstu treba čitati i tekst akademika Enesa Karića “Znanje, iskustvo, umijeće i privrženost Islamskoj zajednici”. Riječ je o izričitoj podršci Grabusu, a ne o neutralnoj analizi. Karić u završnom dijelu piše: “On kreativno okuplja i pokreće, njegova djela i djelovanja transparentno su vidljiva kako u vjerskim i prosvjetnim programima, tako i u bogatoj infrastrukturi koju je, kao rijetko ko od nas, dao Islamskoj zajednici. Napokon, njegove knjige, studije, predavanja, intervjui, oglašavanja, akademska pregnuća, medijska djelovanja autentično govore o čovjeku koji je ne samo alim, već zaslužuje da bude predsjednik uleme, to jest – reisul-ulema.”

Ovaj citat je važniji od općeg nabrajanja Grabusovih biografskih funkcija. Karić ga ne preporučuje samo kao učenog čovjeka, nego kao osobu koja zna okupiti ljude, pokrenuti projekte i znanje pretvoriti u instituciju, javno djelovanje i konkretan rezultat.

Tu se nalazi i najjači argument Grabusove kandidature: spoj teološkog znanja, akademskog rada, imamskog iskustva, međunarodnog djelovanja i institucionalne sposobnosti. Karić posebno ističe njegov rad u Sloveniji, gdje su se ti elementi povezali u izgradnji džemata, Islamske zajednice i Muslimanskog kulturnog centra u Ljubljani.

Pitanje budućnosti

Tri kandidata, dakle, nude različite naglaske unutar iste institucije. Malkić govori prvenstveno o njenom unutrašnjem funkcioniranju, Dedović o njenoj socijalnoj i razvojnoj ulozi, a Grabus o njenom autoritetu, jedinstvu i mjestu u Evropi.

Iz naše perspektive, Grabus nam se čini kandidatom kakvog bismo željeli imati na čelu Islamske zajednice u savremenom evropskom okruženju: teološki utemeljenog i svjesnog islamskog identiteta, ali dovoljno sigurnog u taj identitet da ga ne mora suprotstavljati sekularnom društvu, evropskim vrijednostima i demokratskim institucijama.

Otvoreno ostaje pitanje kako će se njegovi programski stavovi pretvoriti u konkretnu praksu. Program može imenovati probleme i ponuditi pravac, ali tek svakodnevni rad pokazuje koliko je taj pravac ostvariv.

Pak, važno je što se teološka rasprava pomjera s nerijetko jasnih i jednostavnih pojedinačnih pitanja o tome šta je halal, a šta haram, prema daleko zahtjevnijem pitanju: kakvu instituciju, kakav autoritet i kakav oblik muslimanskog života želimo graditi u evropskom društvu?

Bosansko iskustvo islama ne može se valjano razumjeti niti plodonosno unaprjeđivati samo kroz riječi poput identiteta, Zapada i muslimanskih prava. Mora se posmatrati kroz institucije koje ga oblikuju, autoritete koji ga prenose i konkretan način na koji muslimani žive u evropskom društvu. Grabusov odgovor na taj izazov, sudeći po programu, jeste jačanje institucije, prihvatanje pluralnog, demokratskog i sekularnog okvira i insistiranje na znanju, ovlaštenju i odgovornosti.

(Autor je prevoditelj kapitalnih bosanskih djela na njemački, živi i radi u Luzernu)