Alban Ukaj, glumac: Fali nam radikalna iskrenost i svjedočenje

“Na čijoj strani” Ronalda Harwooda naizgled je drama o jednom istorijskom procesu, o Wilhelmu Furtwängleru i njegovom odnosu prema nacističkoj Njemačkoj, ali se vrlo brzo pokazuje da je to zapravo predstava o onome što umjetnik radi onda kada više nije moguće skloniti se iza vlastite umjetnosti. Šta je za Vas danas, iz perspektive glumca koji ulazi u takav materijal, najteže pitanje koje ova predstava postavlja?

- Ronald Harwood nas stavlja pred veliko iskušenje da biramo stranu. Danas je više nego ikada postalo bitno da umjetnici izađu iz svoje zone komfora i imaju jasan stav. Ono što današnjem umjetniku fali je radikalna iskrenost i svjedočenje. Umjetnik mora da djeluje kao svjedok svog vremena.

Tadeusz Różewicz u svojoj pjesmi “Dezerteri” kaže: “Hrabrost dezertera/je teško podnošljiva bližnjima/tko je pobjegao s polja slave/tko je pobjegao od klanja/neće dobiti oprost/od suvremenki i potomaka”.

Biti dezerter

Biti umjetnik u vrijeme kada neko u tvoje ime poziva na klanja, a ti nemaš potrebu/hrabrost da se tome suprotstaviš je kukavičluk. Biti “dezerter” jer se ne slažeš s tim režimom u kome nemaš slobodu da se izraziš kao umjetnik je junaštvo.

Detalj iz predstave "Na čijoj strani"/Franka Telebuh/

Harwoodova drama insistira na tome da stvari nisu crno-bijele: između otpora, preživljavanja, kompromisa i kolaboracije postoji čitav prostor nijansi. Ali živimo u vremenu u kojem se od javnih ličnosti sve češće traži jasno i trenutno svrstavanje - gotovo bez prostora za sumnju i nijansu. Može li umjetnik danas uopšte ostati izvan političkog i društvenog sukoba a da ta njegova neutralnost ne postane neka vrsta pristajanja?

- Floskula da mi danas “živimo u vremenu” je, čini mi se, pokušaj da sebi opravdamo postojanje u nedjelovanju. I oni prije su “živjeli u vremenu”. Uvijek je bilo umjetnika koji su djelovali i koji nisu djelovali. Opstali su i jedni i drugi. Pitanje je želite li opstati kao sedmični turbofolk hit ili želite da istrajete u svom pozivu? Ne želim da umanjujem kompleksnost djelovanja i življenja umjetnika pod jednim zločinačkim sistemom, ali odgovornost moramo da dijelimo svi zajedno. Ambalaža zvana umjetnost nas neće zaštititi od te odgovornosti. Oni koji nisu pokušali da spriječe krvoproliće snose tu skoro istu odgovornost kao oni koji su ga pokrenuli. Harwood je hirurški poznavao ljudsku prirodu i zbog toga čini ovaj tekst tako kompleksnim i filozofski monumentalnim.

Lenka Udovički ovaj je tekst prvi put režirala krajem devedesetih, u vremenu neposredno obilježenom ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, a gotovo tri decenije kasnije vraća mu se u svijetu u kojem ponovo svjedočimo ratovima, jačanju autoritarnih politika i novim oblicima političkog pritiska na umjetnike. Koliko se, radeći ovu predstavu danas, u njoj prepoznaje naše vlastito vrijeme, a koliko je važno upravo to istorijsko udaljavanje koje nam omogućava da jasnije vidimo mehanizme koji se ponavljaju?

- Ono što je jezivo iz današnje perspektive, iz vremenske distance kada je Lenka prvi put postavila na sceni ovaj tekst, jeste to da su neki ljudi umrli, ali ideja koju su njegovali nije. Tokom procesa smo dosta govorili o tome. Svjedoci smo strašnog pritiska i cenzure nad umjetnicima u zemljama koje su mnogo “demokratičnije” od naših. U Evropi i Americi imate par glumaca koji glasno i hrabro govore o genocidu nad Palestincima. Njihova karijera se promijenila preko noći, ali oni nisu odustali od svojih stavova.

I Vi dolazite iz prostora koji je tokom devedesetih vrlo konkretno iskusio ono o čemu Harwood govori: rat, nacionalizam, raspad zajedničkog svijeta, pritisak ideologije i pitanje šta znači biti umjetnik u takvom vremenu. Koliko to lično i generacijsko iskustvo ulazi u Vaš odnos prema ovoj predstavi? Može li glumac uopšte igrati ovakav materijal, a da vlastito iskustvo ne postane dio njegovog scenskog čitanja?

- Ja nisam bio umjetnik u tom periodu, bio sam dječak na survival modu, kao i većina mojih sunarodnika iz te generacije. Ali moglo bi se reći da da je možda to iskustvo učinilo da se bavim umjetnošću. Čeznuo sam i tragao za slobodom i mislim da sam je pronašao u glumi. To je razlog zašto sam izabrao ovu umjetnost. U ovoj predstavi ima nekoliko replika koje govorim baš iz tog iskustva. Helmuth Rode (lik koji igram) izgovara sljedeće: “Čovjek prvo počinje da vrši cenzuru nad onim što govori, onda cenzuriše svoje misli i na kraju počne da cenzuriše ono što osjeća. To je najveća degradacija.”

U predstavi se sukobljavaju dva različita pogleda na umjetnost: jedan koji vjeruje da umjetnost može sačuvati nešto ljudsko čak i onda kada se društvo raspada i drugi koji umjetnost smatra nedovoljnom ako nije praćena jasnim moralnim i političkim stavom. Kao glumac, dakle, neko ko se profesionalno bavi upravo stvaranjem te “iluzije” na sceni, gdje Vi danas vidite granicu između umjetnosti koja svjedoči o stvarnosti i umjetnosti koja od stvarnosti pokušava pobjeći?

- Bez obzira na to što filozofski, intelektualno, duhovno razumijem dr. Furtwänglera, na kraju sam na strani Arnolda isljednika.

Svjedok vremena

Nema te umjetnosti koja može da prevagne miris izgorjelog ljudskog mesa, gasne komore i masovne grobnice. Umjetnost nema smisla kada nema ljudskog dostojanstva.

Ukaj: Umjetnost nema smisla kada nema ljudskog dostojanstva.

U Harwoodovoj drami pitanje odgovornosti nije rezervisano samo za istorijske ličnosti poput Furtwänglera. Ono se, čini mi se, neprestano vraća svakome ko se nađe u poziciji da nešto vidi, zna ili može učiniti. Kako Vi, kao glumac, doživljavate vlastitu odgovornost prema vremenu u kojem živimo? Postoji li trenutak kada umjetnik više nema pravo reći da je ono što se događa izvan njegove profesije?

- Nema. Idiotski je uopšte izgovoriti rečenicu da se umjetnost ne treba miješati u politiku. Wim Wenders govori da umjetnost mora biti “protuteža” politici. To je, po meni, ona floskula koju sam maloprije spomenuo kada umjetnik pokušava da opravda svoje postojanje u nedjelovanju i onda smišlja izraze koji manje bole. Ili ono što je još strašnije, to možda postaje način da u bijelim rukavicama kažeš: ja se slažem s onim što izraelski režim radi u Gazi.

Ova predstava nastala je u susretu umjetnika iz različitih sredina bivše Jugoslavije, prostora koji je razoren upravo onim političkim i ideološkim podjelama o kojima predstava govori. Šta za Vas znači činjenica da se danas ponovo susrećemo na sceni kroz jedan ovakav tekst? Može li pozorište na prostoru bivše Jugoslavije biti mjesto stvarnog suočavanja s prošlošću i sadašnjošću ili od njega ipak previše očekujemo kada mu pripisujemo mogućnost da mijenja društvo?

- Pozorište neće mijenjati društvo, ali to ne znači da treba odustati od svoje misije da bude svjedok svog vremena. U jednom razgovoru sa Svetozarom Cvetkovićem sam izgovorio naglas: da li je moguće ovu atmosferu sa terase na Brijunima prebaciti svugdje u prostorima bivše YU? Možda sada zvuči kao utopija, ali to ne znači da treba odustati od toga, radi naše djece. Imamo dužnost da im stvaramo bolji svijet. Ako ne uspijemo, onda smo podbacili još jednom. Ali je neprocjenjiv dar bilo provesti dva mjeseca sa mirnim, svedenim, plemenitim Cveletom, fantastičnim i beskrajno darovitim i duhovitim Ozrenom, emotivnom kao vulkan Džanom, preciznim kao švicarski sat Davorom i harizmatičnom i najbolje odgojenom među nama glumcima u BiH Mateom. I Lenka koja nas je oplemenila svojom širinom i ljubavlju.