ELDINA ZOLJ-BALENOVIĆ: Sve je otišlo u nebo

Šest tableta Analgina je 4 KM. Tako je sada praksa u svemu, pakovanja sve manja, lakša, cijene sve više. Često se u posljednje vrijeme sjetim onih bombonijera iz 1990-ih, u kojima je bilo desetak slatkiša, a kutije su jedva u gepek fiće mogle stati.

Flašica dijetetskog suplementa Fresubin je oko 8 KM. C, D, B vitamin, Mg, Selen, Omega, bilježe rekordne cijene. Teleća koljenica od koje se pravi supa, a koja se preporučuje za brojne zdravstvene teškoće i probleme, košta kao da je koljenica od egipatske Sfinge lično ili, u najmanju ruku, od mitskog jednoroga koji je jeo samo zlatnu paprat. Kilogram špinata ili blitve je mjesecima oko 8 KM. Popaj bi danas, sa ovim cijenama gvožđa iz zeleniša, morao podići namjenski kredit da bi spasio Olivu. Ili se u današnje vrijeme ne bi isplatilo spašavati je?

A ruku na srce, u ovoj državi danas sve košta kao da je od suhog zlata i vrlo jednostavno, bez razmišljanja se ne spašava niko i ništa. Ne isplati se?! Valjda.

Dok se narod bori za goli život, na sve strane divlja ekonomski rat. Gorivo na pumpama poskupljuje brže nego što kazaljka na autu stigne pokazati da je rezervoar ponovo prazan. Čak i obični hljeb u pekari prati trendove visoke mode, pa mu cijena raste od sezone do sezone, od kolekcije do kolekcije. Čovjeku dođe da se zapita plaća li račune za vodu ili kupuje dionice u vodovodu iako su redukcije najnormalnija stvar. Sve je otišlo u nebo, a mi, oboljeli od karcinoma, u jeku tog opšteg ekonomskog ludila moramo ostati smireni jer je stres “najveći neprijatelj zdravlja”.

A sve nabrojano nije spisak želja nekog dokonog čovjeka, ovo je prosječan doručak, ručak i večera jednog onkološkog pacijenta. Čovjek u toj borbi dobije jelovnik na kojem bi mu pozavidjeli i astronauti NASA. Do kraja svakog dana popijemo više kapsula nego što prosječan čovjek pojede zrna graška. I taman kada skrešeš sve ostale troškove u životu i počneš ozbiljno razmatrati podizanje kredita za onu supu od sfinginih kostiju, stignu kontrola, terapija, pregled. A tamo nas dočeka nema Pemetrexed amp, Letrozol tbl, Ecansiya tbl, Ecansya tbl. Nema ni termina za ultrazvuk dojki u narednih šest mjeseci, i za termin pregleda kardiologa će nas nazvati kada bude...

Svakoga dana svaki onkološki pacijent zvanično diplomira na Ekonomskom fakultetu. Jer kako drugačije objasniti magiju kojom kupujemo lijekove, citostatike, suplemente, plaćamo neke preglede, pretrage, konsultacije, hranimo se, oblačimo, plaćamo račune, odgajamo djecu, a plata ili penzija jedva pokrivaju onu kutiju Analgina s početka priče, jer šest tableta Analgina je (ne)dovoljno za jedan dan.

Dok izborna kampanja ulazi u završnu fazu, i dok se do sada niko nije dotakao običnog čovjeka na konkretan i direktan način, ljudski životi u ovoj zemlji ostaju da zavise od dubine džepa. Dok se u javnosti stalno sluša o reformama, fondovima i pravima pacijenata, mi na svojoj koži osjećamo potpunu i hladnu odsutnost sistema. Nedopustivo je da ljudi koji vode najtežu životnu bitku moraju istovremeno voditi i bitku za osnovnu egzistenciju, birajući između lijeka i hljeba. Svaki dan čekanja na terapiju, svaki nepostojeći termin za pregled i svaka kupljena ampula iz vlastitog džepa ostavljaju neizbrisive ožiljke na pacijentima i njihovim porodicama. Zdravstvo ne smije biti luksuz rezervisan samo za one koji to mogu platiti, niti bi se pravo na liječenje smjelo pretvoriti u lutriju. Onkološki pacijenti ne traže milostinju, niti sažaljenje, traže samo ono što nam zakonski pripada, dostojanstven tretman i sistemsku podršku onda kada nam je najpotrebnija. Jer karcinom ne čeka da država riješi tendere, niti da pacijent skupi hiljade maraka za lijek kojeg nema na stanju. Vrijeme je da se shvati da iza svake prazne police u apoteci i svakog odbijenog zahtjeva stoji jedan ljudski život koji se tiho i nepravedno gasi pod teretom nemara vladajućih politika proteklih 20 godina.