Visočicom za vikend

Pitoma i nepredvidiva u isti mah, a lijepa koje god ruho da navuče, za Visočicu je teško navesti koje joj godišnje doba najbolje pristaje.

“U proljeće je najljepša”, tvrdit će oni kojima su u sjećanju ostali bistri potoci nastali od snijega. “Ma, u prvim danima ljeta, kada ozeleni”, insistirat će drugi. “A jeste li je vidjeli u jesen, kada se prošara zlatno-zelenim bojama?”, upitat će treći i neće dopustiti da oni kojima su bijeli pejzaži oduzeli dah ustraju u tvrdnji kako je zimska čarolija nadmašila ostale.

Od vrha do vrha

Ista rasprava može se potegnuti i oko toga koji vrh pruža ljepši panoramski pogled, ali i koja česma u dolini ima interesantnije korito. Da ne bi bilo zabune, Visočicu treba posjetiti kroz sva godišnja doba, prošetati svim obilježenim stazama i napiti se vode gdje god piše da je za piće.

Ujesen je posebna, šarena i sjetna - složit će se svi koji se ovih dana upute njenim stazama u različitim pravcima.

Dok smo se vozili preko Bjelašnice, pa serpentinama do sela Šabići, nabrajali smo razloge zbog kojih bismo trebali dan provesti u hodu ka vrhu Džamija, najvišem od svih u tom planinskom masivu, uz čiju se stazu nalaze i stećci koji vas navedu da se zapitate o kulturama davnih vremena. Želje su se ubrzo proširile i na puteljke koji vode do vrhova Veliki i Mali Ljeljen, Subar, Parić, Crveni kuk i Drstva, s pogledom na kanjon Rakitnice. A onda je odluka pala da se preko grebena i vrha Mokre stijene, sa pogledom na Puzim - usamljeni vrh Visočice, te panoramom koju zatvaraju Bjelašnica s jedne i Treskavica s druge strane, uputimo prema vrhu Vito.

- Vito je dobra opcija kada ne puše jak vjetar i kada vas posluži plavo nebo posuto bijelim oblacima, savjet je iskusnih planinara, koji pamte i dane kada su zbog kiše, magle, grmljavine i vjetra odmor u prirodi proveli u nekom od domova uz cestu.

Nasuli smo vodu na jednoj od hajr-česmi i produžili do lokacije označene kao Puzimsko groblje, odakle se odvaja i krivuda pažljivo markiran puteljak. Malo lijevo, malo desno, usmjeravala nam je korake zemljana staza, obarala ih niz livadu i opet vraćala na veću nadmorsku visinu. Pogled je pratio kuda koraci biraju sebi put, a kada bi stopala zastajala, oči su se radovale pastelno obojenom prostranstvu spojenom s nebom. Nadmorska visina mijenjala je perspektivu i donosila razglednice, svaku ljepšu od prethodne, a izlazak na greben obogatio je prizor krovovima kućica iz sela Sinanovići u podnožju vrhova Visočice, ali i onih koje se vide u Lukomiru.

Zalazak sunca

Vrh Vito tradicionalno je bio pun izletnika koji su, dolazeći iz različitih pravaca, razmjenjivali utiske o ljepotama krajolika i utvrđivali gradivo o poznavanju vrhova koji se prepoznaju u daljini. Od jednih smo saznali da su se do table na kojoj piše Vito 2.960 mnv popeli preko vrha Drstva, da im je uspon bio relativno zahtjevan, ali da je vrijedilo izdržati napor zbog pogleda na kanjon Rakitnice. Drugi su nam se pohvalili da su se prostranstvima Visočice kretali od ranih jutarnjih sati, doručkovali kod bivka, kafu popili na vrhu Parić, te da će na obroncima Vite odmarati do zalaska sunca.

Svi smo se složili da ćemo se na kraju izleta počastiti večerom u nekom domu sa tradicionalnom trpezom i na povratku kući nagraditi još kojim gutljajem izvorske vode.