ĐORĐE KRAJIŠNIK: Potrebno je biti istinitiji

Mizerija koja nastupa u trenutku kada se počnemo približavati novom izbornom ciklusu, toj lažnoj cirkusijadi kada se navodno pokazuje volja građana kome će u ruke dati vlast u naredne četiri godine, zamračenje je koje nadilazi sve druge periode egzistiranja ovdje. Istina je da je konkurencija žestoka, jer se i mimo izbornih procesa sve oko nas doima kao potpuna ispraznost; uzalud protraćene decenije, zarobljenost u narativima prošlosti, odsustvo bilo kakve svijesti o sadašnjem trenutku, a o nekim novim modelima supostojanja za opjevanu budućnost da i ne govorimo.

Ipak, predizborne kampanje sam su vrhunac ove bizarije u kojoj jesmo, tokom njih na scenu se dovuče sav mogući otpad potreban za kontaminiranje stanovništva u inžinjeringu ponovnog sluđivanja zasnovanog na istim onim principima koji nas i jesu doveli tu gdje smo sada. Dakle, nema ni načina ni mogućnosti da se iskorači iz onih priča koje iznova lako zapale mase, podijele ih u torove, te ih tako homogenizirane dovode pred svršen čin, da biraju iz zastrašenosti i sa osjećajem da su ugroženi od onih drugih. To je ta strategija koja apsolutno dominira našom sviješću. Posebno se to očituje sada. Napon je veliki. Od smrti ratnog zločinca Ratka Mladića, koja je kao tempirana došla baš u trenutku kada se zahuktava predizborno vrijeme, pokrenula se cijela uspavana mašinerija koja sada iz svojih brloga iznova propovijeda mrak kao jedino sredstvo na koje se može računati. Toliko toga je rečeno i napisano, toliko je energije potrošeno da se raskopaju sve rane na kojima stojimo, da je postalo posve jasno koliko je sve oko nas jednako sumanuto, da smo u svakom smislu daleko od bilo kakvog razrješenja. Više od tri decenije od rata mi smo se ponovo našli tamo odakle smo počeli. Sve što se doimalo da je prevaziđeno, pokazalo se sada kao ogroman problem, jer ne da nije prevaziđeno, nego dominira našim načelima i pozicijama sa kojih djelujemo.

Mnogi ljudi su ponovo skinuli svoje maske, pokazala su se ona najružnija lica koja smo mogli zamisliti. U paketu sa predizbornom mašinerijom to je stvorilo opštu kakofoniju, gdje se više ništa ne razaznaje, a ono što se nameće kao najvažnije teme koje će odrediti naš daljnji put iznova su mitomanske ojkače i bijeda etnonacionalizma. Nisam imao ni ranije nikakvih iluzija o tome u kakvom se stanju nalazi ova zemlja, ali ono što se sada događa, pokazuje da ni jedno dno za nas nije preduboko, uvijek ima i dalje da se propada. Stvar je gora time da ovdje ne govorim samo u kontekstu onoga na što smo navikli kada mislimo o etničkom. Raspolutilo se društvo i u većini onih snaga za koje smo uslovno mislili da su nešto liberalnije, okrenute drugačijim svjetonazorskim pogledima. Isplivalo je mnogo problematičnih stavova, tamo gdje ih nismo očekivali. A budući da se prostor moći pred izbore zgušnjava, iz različitih slojeva društva guraju se oni koji žele zaštititi samo vlastitu poziciju i koristi koje iz priklanjanja nekoj strani proizlazi. U intelektualnom smislu je zanemariv broj glasova koji djeluju u pravcu demaskiranja laži, ukazivanja na užase ovakvog stanja.

Ovdje suštinski uopšte ne postoji bilo kakva alternativa, nismo je stvorili, sa vizijom da se društvo mora graditi na potpuno drugačijim postavkama, jer ovako je prosto nemoguće bilo šta postići, osim činjenice da smo postali feudalni zatočenici despotskih hulja. Stoga, izborni proces ovdje nema ništa od pitanja demokratije i slobode, to su Potemkinova sela, samo bijedna kulisa koja legitimira sveopštu banditizaciju ove zemlje. Izbori su trenutno i u ovim okolnostima svrha jedino kompradorskoj vlasti, koja se poput repa guštera samoreproducira kako bi preostale zaposjednute svojine održala pod kontrolom. Do onog trenutka dok ne bude moguće uspostaviti potpuno novu paradigmu suočavanja sa pitanjem šta ovo društvo uopšte jeste, a šta može biti, bez isključivosti pozicija, uz razumijevanje prilika i okolnosti, neće biti moguće da se promijeni bilo šta. To ne znači da ne treba pokušavati, ali na način na koji smo to do sada radili nema smisla, jalovo je i nikad neće dati nikakve rezultate. Potrebno je biti zapravo istinitiji, i prema sebi i prema onome kako vidimo sve oko sebe. Sva ova skrivanja iza velikih narativa, sve te dvostruke igre kojima prisustvujemo, bez iskrenosti, pritajena mržnja koja se skladišti, ljudi koji ne razgovaraju jedni sa drugima i drže distancu, duboko je uznemirujući prizor jednog zastranjenja i ogrezlosti u besmisao.