Vrijeme je istina - naslijeđe Edina Numankadića

Smrću Edina Numankadića svijet umjetnosti gubi uzornog umjetnika - darovitog, skromnog, zahtjevnog i otvorenog srca. Kao što se čovjek, prijatelj, građanin Sarajeva mora pamtiti, tako se i umjetniku mora odati počast.

Svojim crnim “Zapisom” iz 2010. Edin Numankadić se približava pravcu Outrenoir (sa onu stranu crne) Pierrea Soulagesa, pretvarajući crnu u svijetleću boju. Njegov rad dostiže prelomnu tačku između figurativnog i apstraktnog, režirajući suptilnu igru bića i privida, unutrašnjeg i spoljašnjeg, kao i subjekta i društva. Sami tragovi slova potiskuju ono što su prvobitno bili citati, najprije prepisani, a potom djelimično izbrisani potezima četkice. Tekst je izbrisan kako se ne bi nametala poruka, a djelo istražuje champ/chant (polje/pjesmu) imaginarnog pisma koje vraća duboku emociju uz primjesu provokacije. Između teksta i njegovog brisanja razotkriva se emocija: čista strast, trag nagona i intuicija nemogućeg.

Platno nosi pečat dugotrajnog dijaloga sa svijetom književnosti – svjedočanstvo tome su njegova teza o slikarstvu i zapisima Ive Andrića, kao i njegovo predano čitanje tekstova Bretona, Becketta, Ciorana, Kafke, Musila i Waltera Benjamina. Kroz “Zapis” (2010), Numankadić istovremeno i piše i slika; jednim potezom četkice on briše granicu između teksta i slike kako bi izronila pročišćena poezija. Iz samih dubina njegovog rada jedna riječ dopušta sebi da bude razaznata: “Vrijeme je istina.”

Nećemo zaboraviti Edine amblematične sarajevske kutije. One upućuju na njegovu rutinu sakupljanja predmeta (objets trouvés) tokom rata: skupljanje sitnica koje su pripadale porodici, onih koje su poslali prijatelji ili koje je pronalazio na ulici dok je išao prema svom ateljeu na Alipašinom Polju.

Kutije su, dakle, montaža predmeta, fotografija i citata koji stvaraju međuprostor koji je istovremeno i verbalni i slikovni, povezujući razumljivo i osjetilno, univerzalno i pojedinačno, razum i emociju. Kroz “obradu”, oni dobijaju novu egzistenciju, oslobođeni svog prvobitnog konteksta do te mjere da stiču novu auru. Ovo bi trebalo povezati s umjetnikovom književnom pozadinom koja pokreće njegovu umjetnost. Lista njegovih omiljenih autora je dosljedna, da spomenemo samo neke: Baudelaire, Breton, Cioran, Kafka, Musil i Walter Benjamin. Ovaj posljednji je posebno važan: ”Sjećam se kada sam naišao na rečenicu Waltera Benjamina koja kaže da tek kada se suočimo sa smrću i uništenjem, zaista razumijemo vrijednost života. Ovaj citat u potpunosti sažima moju poziciju” (Iz intervjua s autorom, Sarajevo, april 2017).

Charles Baudelaire pjesnika prikazuje kao chiffoniera, odnosno sakupljača krpa: ”Evo čovjeka čiji je zadatak da pokupi sve smeće koje je u jednom danu proizvedeno u prijestolnici. Sve što je veliki grad odbacio, sve što je izgubio, sve što je prezreo, sve što je polomio, on katalogizira i sakuplja. On konsultuje arhive razvrata. On bira pronicljivo: skuplja, kao što tvrdica grabi blago, ono što će, kada bude sažvakano božanstvom Industrije, postati predmeti upotrebe ili užitka” (Baudelaire, “O vinu i hašišu”). Edo je sarajevski chiffonier, sakupljač tragova prošlosti.

Edine kutije, spasavajući od mistifikacije prošlost koja nosi skriveno značenje što nas doziva, predstavljaju “dijalektičke slike” za 21. vijek. Njegove slike nalik snovima oblikuju mjesta u kojima kolektivna svijest tone u san kako bi sanjala o samoj sebi. One samo čekaju da budu protumačene i da prime svoje značenje.