Sistem nas je natjerao da dostojanstvo mijenjamo za milostinju
Petnaestog juna je na Klinici za onkologiju KCUS-a nedostajalo šest citostatika. Sedam dana poslije, na listi deficitarnih citostatika nedostaje 10 lijekova: Onko BSG, Flurouracil amp., Votrient tbl., Pazopanib tbl., Pemetrexed amp., Anastrazol tbl., Oxaliplatin amp., Darolutamid tbl./Nubeqa, Cotelic tbl., Zelboraf tbl... Onkološki pacijenti strahuju od liste koja će se ažurirati 29. 6, pa sedam dana poslije, pa još sedam dana poslije i tako do... Dokle?
Binasa se opet priprema za put u Istanbul. I ne, ne ide po začine, ne ide uživati u zalasku sunca nad Bosforom, neće ni na plažu Sredozemnog, Egejskog ili Crnog mora, čije vode zapljuskuju Tursku, Kapadokiju ili Bursu. Ide po dan života. Ciklusi od 21 dan prebrzo prolaze. Samo što se raspakuje, opere veš, osuši, složi, vrijeme je novom pakovanju. Nema vremena ni leći dan-dva poslije terapije. Ustvari, vremena bi se moglo i naći, ali nema novca. Već drugu godinu, svaki 21 dan kupuje povratnu avionsku kartu za sebe i supruga, jer joj je pratnja neophodna, odlazi u Istanbul, kupuje terapiju, plaća hospitalizaciju, apliciranje lijeka, praćenje tokom primanja terapije, a sve to prolazi zato što u Bosni i Hercegovini još nije registrovan lijek koji joj jedini može pomoći iako se u svijetu upotrebljava godinama unazad. I tako će i Binasa do... Dokle?
Sanja je otišla u planinarski dom da dušu povrati. Ostala je bez zdravlja, imovine, novca, profesionalnog rasta i sve to zajedno joj prijeti da joj i dušu uzme. Osjetila je da ne može dalje, više. Poželjela je da se osami u tišini, miru. I kod Sanje se svaka marka daje za život, pa ne može izabrati neko ekskluzivno odmaralište, morske obale ili rehabilitacione centre. Zahvaljujući velikoj duši naših planinara, našla je mjesto u najdivnijem planinarskom domu na Visočici. Pokušava se oporaviti kako bi napokon primila terapiju koju ljekari odgađaju zbog njene slabosti. Dok je nabavila, odnosno kupila terapiju, novac je sakupljala javnim apelima, jer svakih 15 dana izdvojiti više od 30.000 KM je nemoguće bilo kome ko pošteno radi, živi, zarađuje. Sanja ulazi u novi krug prikupljanja novca do... Dokle?
Priče onkoloških pacijenata su uglavnom nesretne, svaka na svoj način, a onih sretnih je jako malo, još ih nisam čula, jer dok dosegnemo sreću, pređemo 777 krugova pakla, pržimo se, ledimo, tonemo, isplivavamo, plačemo, smijemo se, vrištimo, dišemo, ne dišemo... ali svi čekamo. Ne znam šta. Ne znam koga. Ne znam zašto. Ne znam kako. I u tom neznanju prolaze sedmice, mjeseci, godine, iz ciklusa u ciklus, iz bitke u bitku, iz minusa u plus, dok se minusi na bankovnim računima i u našim tijelima ne spoje u konačnu nulu. Čekamo li sistem koji će se probuditi iz birokratske kome? Čekamo li da oni koji odlučuju o našim sudbinama fotelje zamijene bolničkim krevetima, pa da napokon shvate da rak ne poznaje mandate i ljetne pauze?
Svaki deficitarni citostatik sa liste s početka, svaki neregistrovani lijek, svaki lijek koji se ne nalazi na listi onkoloških lijekova nije samo statistički podatak, slovo u tabeli. To je presuda. To je još jedna Binasa koja prebrojava dane do Istanbula i još jedna Sanja koja skuplja marku po marku za pravo na udah. Dok se u kabinetima raspravlja o budžetima i procedurama, ovdje, na margini preživljavanja, vrijeme teče unazad. Nismo mi samo onkološki pacijenti. Mi smo taoci sistema koji nas je natjerao da dostojanstvo mijenjamo za milostinju, a pravo na liječenje za javne apele. Zato više i ne pitamo kako. Pitamo samo jedno, ono najteže, najtiše i najbolnije pitanje koje odjekuje punim hodnicima i sobama naših bolnica i naših prekinutih života: Dokle?