Damir Hoyka, fotograf: Fotografija je danas univerzalan jezik

Šta je nakon dvadeset i jedne godine Vaša suštinska motivacija da toliko dugo istrajete u događaju kao što je Fotosofija?

- Kada sebe promatram, ustvari sam sebi jedna jako čudna kombinacija. Generalno sam nestrpljiv čovjek, volim rezultat, najbolje, odmah. Zato sam i prešao u fotografiju. Prvo sam crtao, slikao na platnu i onda sam upoznao fotografiju. Otišao sam u fotografiju jer je brža. Dakle, puno manje moram čekati na rezultat, puno manje moram čekati na reakciju publike. Nestrpljivost je bila ta koja me je gurnula u krilo fotografije. A kada sam počeo da se bavim fotografijom, počela se razvijati i ta moja druga strana, meni do tada nepoznata, a to je strpljivost, odnosno upornost na ekstremno duge staze.

Strpljivo nestrpljiv

Kao što vidimo, iza nas je dvadeset i jedna godina. Da mi je neko rekao tokom prve Fotosofije da će to ovako dugo trajati, ja bih vrlo teško povjerovao u to. Ali kada vidim da je nešto dobro, da mijenja živote, da ljudima ostvaruje snove, da se i ja dobro osjećam u toj ulozi gdje sam netko ko nekome daje nešto što njemu vrijedi, onda me to nosi. Tu sam se naučio da ustrajem na velikim projektima. Osim toga, to sam naučio i kroz pisanje knjiga, rad na mojoj prvoj knjizi je trajao četiri godine, kada imam neku ideju koja me vodi, onda mi to nije problematično. To su dva dijela moje ličnosti, jedan strpljivi i drugi nestrpljivi. Tako da, mogu sada zaključiti, da sam strpljivo nestrpljiv.

Hoyka sa svojim gostima/Eni Lea Hoyka/

Zapravo, fotografija kao brzina naučila Vas je strpljivosti?

- Nevjerovatno, ali istinito. To nestrpljenje je donijelo strpljenje zbog toga što ako vjerujem u rezultat i ako mi je bitno to što radim, onda vrijeme pada u drugi plan.

Šta je bila suštinska motivacija kada ste prije dvadeset i jednu godinu ulazili u ovaj projekat?

- Motivacija za cijelu ovu priču je počela onog trenutka kada sam ja stasao kao fotograf. U ono doba, ne znam zašto, fotograf je fotografu bio vuk. Kada god sam nekoga od starijih kolega pitao za neki savjet, tu nikakav odgovor nikada nisam dobio. To je uvijek bila neka zafrkancija na račun tog mladoga koji ne zna tu stvar. I većinu znanja koje sada imam morao sam sticati težim putem, kroz pokušavanja i pogreške. Sa druge strane, to i nije loše, kada naučiš kako sam nešto saznati, onda znaš kako tražiti informaciju, kako dolaziti do nje, kako istraživati. Iza mene su godine isprobavanja nečega, zapisivanja rezultata, kretanja u novim smjerovima. Znanstveni pristup, posebice dok je još bila samo analogna fotografija. Kada dođeš i gledaš šta znanstvenici rade, isprobavaju nešto i nije im uspio eksperiment. Oni kažu nije istina da nije uspio, uspio je, ja sada znam što nije put. Dakle, idem isprobati što bi moglo biti put. Idem dalje. Ako sam probavao sa nečim, idem dalje, pokušaću tako stotine puta, ali ću jednom pogoditi. Tako sam i ja radio.

Dakle, svaka vrsta spoznaje, pa i spoznaja fotografije kao medija, neka je vrsta dugotrajnog procesa učenja i saznavanja?

- Apsolutno. Ali moraš biti marljiv i predan tome. Da završim tu priču oko motivacije za Fotosofiju. U to doba, i u tom miljeu, ja sam jednu stvar sebi rekao. Ako ću ikada doći u priliku da budem toliko dobar u svom poslu, da ljudi počnu mene pitati, gledati u mene šta radim, ja neću biti zatvoren. Ljudima ću pomoći onoliko koliko mogu. Da jednostavno lakše uđu u zanimanje koje ih oduševljava i za kojim gore. I kada se to počelo događati, a bilo je kada sam objavio esej Fotosofija, 1996. godine. Zvali su me sa raznih strana i tražili tu knjigu, čak i sa Likovne akademije u Sarajevu su htjeli da je proučavaju. Tada se već pojavljuje i email, komunikcija se proširuje, pa ti se obraćaju ljudi koji nisu mogli ranije doći do tebe. Tako se počeo puniti moj mailbox, počeli su me zvati na razne radionice da predajem. I onda su se neke silnice poklopile, gdje su me ljudi potakli da napravim jedan seminar fotografije, onda sam ja u nekoliko dana osmislio, 2006, ono što se danas zove Fotosofija.

Pomenuli ste to vrijeme analogne i digitalne fotografije, imate cijeli taj raspon u svom iskustvu, koliko se priroda fotografije danas promijenila imajući na umu današnju digitalnu dostupnost fotografije kao medija, ona je svuda oko nas?

- Digitalna fotografija je donijela dosta velike promjene u samom fotografskom svijetu iz više razloga. Prvo, ono čemu se ja veselim, a čemu sam se veselio posebice u tom vremenu njenog nastanka, jeste da je digitalna fotografija sa fotografa skinula jedan dio tehničkog bremena. Ono što je meni falilo u ono doba analogne fotografije jeste direktna kontrola kadra. Da mogu jednostavno parametre regulirati lagano i u tijeku rada. Kod analogne fotografije to nije bio slučaj. Ti ako si htio znati šta će se događati u kadru, morao si imati testne fotografije, raditi na polaroidu. Da shvatiš kako svjetlo stoji. Međutim, to ne znači da će tako biti kroz cijeli film, ti to nisi tada mogao znati.

Na Fotosofiji je uvijek razigrano/Eni Lea Hoyka/

Kontrola kadra

A ovdje, kod digitalne fotografije, ti odmah imaš kontrolu kadra, svjetla, sve drito vidiš na kameri. Dakle, prije digitalne fotografije utrošak energije je bio šezdeset posto na tehnički dio, a četrdeset posto na kreativni. A ovdje se to promijenilo. To je bilo prekrasno. Ono što je još donijelo jeste da se promijenila struktura fotografa. Oni koji su bili više tehnički orijentirani fotografi, dakle znali su jako dobro proces, znali su tehnički napraviti lijepe fotografije, ali su bili manje kreativni su se izgubili. I došla je nova generacija kreativaca koji nisu bili skloni toliko tehničkim parametrima, ali su bili skloni korištenju fotografije da realiziraju neke otkačene ideje. I tu se dogodila smjena fotografa.

Ako ćemo pričati šire o digitalnoj tehnologiji, onda ono što ja pozdravljam u toj priči jeste da smo mi živjeli u vremenu kada se dogodila druga velika fotografska revolucija. Prva je bila Kodak 1888. Tu je konačno običan čovjek mogao uzeti fotoaparat i snimiti si fotke, nije više trebao profesionalnog fotografa koji je morao odraditi komplicirani postupak da bi nešto snimio. Tu se nama dogodila, sa digitalnom fotografijom, a posebice sa povezivanjem digitalne fotografije i mobilne telefonije, druga velika revolucija. Danas fotkaju svi. Fotografija je danas univerzalan jezik koji se toliko koristi da je čak počeo konkurirati pisanoj riječi, ako ne i pretekao je već. U ovo doba u kojem živimo znati nešto o fotografiji je postalo obavezno, kao dio opće pismenosti.

Ono što obilježava ovaj seminar o fotografiji jeste njegova atmosfera, uvijek je na Fotosofiji sve otvoreno, zabavno i ubrzano. Kako unutar takvog sklopa postižete ovu atmosferu i ono što se u okviru nje ostvaruje?

- Ne znam da bilo gdje postoji nešto slično kao ovaj naš koncept. Zašto je to tako? Zato što se meni dogodio cijeli niz momenata koje ja ovdje uspijevam spojiti. A to je da sam došao u ovaj posao iskreno voleći fotografiju i smatrajući da je to penkala čovječanstva. Smatram da je to medij za komunikaciju kojim se trebaju služiti svi ljudi. Drugo, ušao sam u fotografiju tako da sam sa Dinom Dvornikom i drugim muzičarima počeo raditi njihove albume i tu sam upoznao većinu ljudi na sceni. Onda sam se bavio modnom fotografijom gdje sam radio sa mnogim firmama, agentima, modelima. Tako da sam i to upoznao. Radio sam reklame. Tako da i tu upoznaš taj svijet. I kada spojiš sve te svjetove, onda dobiješ Fotosofiju. Gajio sam pored toga i svoju kreativnu fotografiju, imao sam izložbe po muzejima, galerijama. Tako da sam upoznao različite miljee, razne oblike ovog posla. Ako se trudiš širiti dobru energiju, povezivati različite ljude, onda dobiješ ovako dinamičnu atmosferu gdje su svi zadovoljni, a svi smo zajedno usmjereni ka ostvarenju zanimljivog kreativnog posla.

Događaju se različite transformacije/Eni Lea Hoyka/

I kroz ovaj seminar i kroz Vaše knjige za djecu, insistirate na važnosti prenošenja znanja, na dijeljenju onoga što znate. Kako vidite tu stranu sebe?

- Ako sam kroz ovaj moj život bilo šta shvatio, onda je to da znanje bitno utječe na čovjekov karakter i na njegove postupke. Jako je bitno da su ljudi educirani. Takav čovjek ne radi one nepoželjne stvari koje needuciran radi. Mislim da je educirati ljude i posvetiti se tome da im se pruži edukacija važno i efikasno. Time što si im dao neko znanje, ti si u budućnosti prevenirao niz stvari koje onda treba sankcionirati. A čemu to?

Na pravom putu

Ako je neko educiran i zna šta je dobro, a šta nije dobro, ako ga ti odgojiš kao čovjeka koji neće baciti papir u tuđe dvorište, onda ti znaš da imaš čovjeka koji je na pravom putu. Imaš i dobrog susjeda, sugovornika i nekoga ko će i društvo oko tebe činiti boljim. Tako da se trudim kada god mogu, na koji god način mogu, skrenuti ljudima pažnju da nema ničeg u životu i u jednom danu boljega nego da nešto novo naučiš. Preradiš to u svojoj glavi i izbaciš vani nešto novo što prije tebe nije postojalo. Ništa se ne može sa tim usporediti. Nikakvi novci, nikakve palače, nikakvi brodovi, nego da ono što si ti naučio preradiš i od toga stvoriš nešto novo. Od toga ne postoji ništa bolje. Želim prenijeti tu energiju i nadam se zaraziti tom energijom što više ljudi. Jer ako ih uspijemo na taj način dobiti, da vole znanje, a ne da ih moramo tjerati da uče, onda imamo pravu stvar. Znanje je najljepše kada se može dogoditi a da uživaš u njemu. S tim znanjem možeš razumjeti svijet bolje, mijenjati svijet nabolje, iskoristiti ga na bolji način da napreduješ i ti i sve oko tebe.