Otrovne mostarske kiše

Osim što smo ovu sedmicu dobili potvrdu da nogometna/fudbalska selekcija Bosne i Hercegovine vrijedi i ima budućnost, te da svakako može uraditi više na ujedinjenju društva nego bilo tko drugi, dobili smo i još jednu potvrdu. Onu da Mostar nije samo društvena, politička i međunacionalna tempirana bomba nego je istovremeno i ekološka i humanitarna.

Trebale su se dogoditi dvije ogromne paljevine gradskog deponija u nizu da se u gradu shvati kako dim i otrovi ne poznaju ratne linije i granice i kako stvarni život ne čeka rješavanje svih političkih odnosa. E sad, mi možemo jednostavno reći da je aktualno stanje s deponijom koju je de facto progutao požar, s ljudima koji su izgradili kuće u blizini te deponije, što nikako nije bilo zakonito, s političkim prepucavanjima dvije vodeće stranke u Mostaru preko smeća doista posljedica rata. Što jeste neporeciva činjenica. Ali tu opet, kao i u svim stvarima, ima jedno veliko ALI.

Ne računamo li SDS, koji je činio dio prve višestranačke vlasti u Mostaru, da bi onda zapravo nestao iz grada nakon povlačenja JNA i srpske paravojske, od 1990. pa do danas, na vlasti u Mostaru su dvije stranke. Pri čemu je HDZ uvijek bio moćniji i imao stvarnu vlast u odnosu na SDA i, što je najbitnije, ta stranka je nepopravljivo fizički i emocionalno razorila grad sa svojom hercegbosanskom idejom i njezinom zločinačkom izvedbom. To nije nimalo nebitna stavka, štoviše. Ali, realno, Mostar već trideset i šest godina ili sad već trideset godina od prvih poslijeratnih izbora ima identičnu lokalnu vlast koja je grad konstantno vukla u potpuni komunalni raspad i to nastavlja raditi i danas, a da sami građani baš niti jednom nisu, eto čisto da probaju stvarnu demokraciju, dali povjerenje bilo kome drugome. Imali su lijevo-liberalnu opoziciju u ponudi sve vrijeme, imali su na pretprošlim izborima, prvim nakon dvanaest godina, čak i nezavisnu višenacionalnu građansku listu koja se upravo bavila pitanjem deponija i ekologije, pa sve skupa ništa. Za njih niti tri posto, za SDP i Našu stranku ili sam SDP, maksimalnih petnaestak posto, a nekad niti deset.

I sada ti isti građani koji su očito zadovoljni lokalnom vlašću koju biraju već više od trideset godina, masovno i s ogorčenjem pa i s pravom pišu o kancerogenom zraku, o Mostaru kao prvaku negativne liste umrlih od raka, o zagađenom tlu i vodi pored zraka, o velikim planovima koje je socijalistička vlast imala s Mostarskim jezerom i nikad završenim bazenom koji ovih dana služi za pretovar smeća, što bi bio pravi mali raj, puno ljepši i atraktivniji nego beogradska Ada Ciganlija ili zagrebački Jarun. Ukratko, građani govore i pišu o svemu osim o vlastitoj ulozi u čitavoj priči. Jer sve navedeno se događa s njihovim odobrenjem i izborom. I ne može se više riješiti preko noći, a najmanje jednostavno.

Deponij negdje mora biti, na istoj lokaciji ili na nekoj novoj. Naravno, s potpuno drugačijim funkcioniranjem nego do sada. Isto tako, nema smisla da ljudi žive kraj deponija. Također, nema smisla da su ogromni predivni prostori uz Neretvu, sjeverno i južno od grada, pretvoreni u polulegalne divlje deponije. Također, svakodnevni odvoz smeća mora funkcionirati i to ne može biti riješeno tako da se mjesecima, pa i godinama, taj otpad odvozi u druge gradove. S obzirom na količinu otpada, a i na pitanje zagađenja svega, nejasno je zašto se ne razmišlja o izgradnji suvremene spalionice smeća. Ovo su sve ozbiljna pitanja koja treba riješiti u što skorije vrijeme, ali ih se definitivno ne može riješiti u atmosferi nepovjerenja, mržnje, nasilja i namjernog podmetanja požara ili nebrige.

Drugim riječima, ako ikada, sad jeste došao moment da građani Mostara prvo razmisle sami sa sobom, a onda sjednu s vlastitim sugrađanima i dogovore se kako dalje u interesu svih.

Mislim, oni to ne moraju napraviti ako ne žele i ako misle da je ovako sasvim dobro. Ali to je put u sigurnu smrt od raka ili od nacionalističkog nasilja produciranog s vrha političke piramide. Ne bi današnji Mostarci bili ni prvi, ni jedini koji su odabrali put autodestrukcije. Ali bilo bi dobro da se barem javno izjasne da je to njihov put, pa da znamo na čemu smo.