Srbijanski krimić osvojio Francuze: Roman o tajnama Jugoslavije proglašen hitom ljeta

Koje iznenađenje: srbijanski triler u Francuskoj proglašen krimi romanom ljeta 2026! U zemlji komesara Maigreta Georgesa Simenona, i Arsèna Lupina, urnek za detektive nametnuo je – Balkanac Oto Oltvanji.

Duh Johnnyja Štulića

Da knjiga “Polje meduza” postoji saznala sam iz francuskog tjednika Le Point, koji je aprila ove godine posvetio autoru ozbiljnu, a vrlo pozitivnu kritiku, uz preporuku za čitanje. Ipak je neobično da za knjigu iz prvog susjedstva saznam iz francuskih novina.

“Polje meduza” je do te mjere privuklo pozornost francuskih čitatelja da je u knjižarama do romana vrlo teško doći: rasprodan je. Nesumnjivo je da je tekst nesvakidašnji, a tako je i autorovo prezime: Oto Oltvanji (1971) je rođen u Novom Sadu. Provjeravala sam nekoliko puta je li autor zaista balkanske gore list, iz države na našem istoku, jer mi se činilo da je sa ovim imenom i prezimenom mogao biti – odsvakle. Prezime koje se rijetko čuje je mađarskog porijekla, a nastalo je od toponima ili naziva za naselje Oltvány. Riječ oltvány na mađarskom jeziku znači “sadnica” ili “cijepljena biljka”. Njegova knjiga je prvi krimi roman preveden sa srpskog na francuski. Zasad se odlično primio.

Nakon Novog Sada Oltvanji je živio u Subotici i na kraju se nastanio u Beogradu. Novinar i prevoditelj, autor je krimića za djecu “Kako sam postao detektiv” (2019) i nekoliko romana. Za “Polje meduza” je dobio nagradu za Najbolji krimi roman na prvom izdanju beogradskog Thrillerfesta 2025. Francusko izdanje je objavljeno u januaru ove godine.

Rovinj je proglašen jednim od najljepših europskih primorskih gradova

Radnja se odvija najvećim dijelom u današnjem Beogradu i predstavlja tajanstvenu predratnu i tranzicijsku pozadinsku storiju, posljedicu nekadašnje Jugoslavije. Na poleđini knjige piše da “autor gradi suptilnu rezonanciju teksta sa širim kulturno-istorijskim planom, od socijalizma do tranzicionog kapitalizma, od bivše Jugoslavije do današnjeg Beograda i nazad”. Ko je volio i poznavao Jugu – značiće mu. U neimenovanoj aferi će prepoznati Agrokomerc, a u muzičaru koji se povukao i nestao duh Johnnyja Štulića.

Novopečeni detektiv Skeptik iskopava ostatke mutne prošlosti potkupljenih pripadnika društvene kreme, izopačene jugo-elite, neraskidivo povezanih dramom, nestankom Bisere, prije trideset godina. Istraga uklanja veo sa mračnih zona, koje se šire od nekadašnje prijestolnice do Ljubljane i Jadranske obale, uz primjese Crne Gore.

Za detektiva i svog junaka Oltvanji kaže: “Dominantni detektiv se mijenjao po epohama, od amatera, preko privatnog njuškala, do policajca, advokata i forenzičara, a novinar kao detektiv je u prvi plan izbio sedamdesetih, na filmu jednako kao i u književnosti, kad je došlo do velikih globalnih previranja, ali imam utisak da je sada ponovno nastupilo njegovo vrijeme. Novinar za mene najprirodnije otkriva tajne, i što je najljepše, možda nešto uradi povodom njih. Njegov rad ima efekta, mijenja stvarnost, čak i ako vam na prvi pogled ne izgleda tako: raskrinkavanja, uzbunjivanja i curenja informacija dovode do pritiska javnosti, otkaza i društvene promjene, ma koliko kratkoročne. Konkretno, Skeptik je složena kreacija, u emotivnom doživljavanju svijeta sličan meni, ali i u svemu ostalom, pogotovo po strpljenju, metodičnosti i pristupačnosti, ono što bih ja volio da budem, ali nažalost nikada neću biti – mnogo lakše razgovara sa nepoznatim, mnogo više im prašta. On je pravi, pravcati medium. Sa njim je ulazak u svaku priču lakši.”

Skeptik je Srbin iz Beograda, nekadašnji lovac na ekskluzivne vijesti. Istražitelj-detektiv je dobio ime po kolumni koju je pisao kao novinar: deset godina senzacionalnih članaka koji su rušili ministre, trgovce oružjem i sportiste smatrane nedodirljivim. I promijenio posao. Nakon razvoda od Lane, kćerke svog šefa, glavnog urednika dnevnih novina Koloseum, zatekao se u praznom prostoru. Vrijeme provodi koračajući ulicama glavnog grada, nostalgično tragajući za vinil pločama. Oltvanji o tom podatku kaže: “Te gramofonske ploče su postale opšti simbol gubitka. Skeptik, kao predstavnik svoje generacije, pored vinila, u istoriju ispraća zajedničku bivšu državu i njene zvanične oružane snage. Ironija je što su se ploče, uprkos svemu, u međuvremenu vratile. Za ova druga dva ne znam kolike su im šanse.”

Na putu mu se nađe Aleš, stari drug iz JNA, kojeg je jedva prepoznao. Slovenac mu je povjerio čudnovat zadatak: da pronađe njegovu ženu Marijanu, koja je nestala prije 10 godina. Istraga, koja je sve osim ono što bi se moglo očekivati, Skeptika vodi u labirint intriga, strasti i laži, od Beograda do Rovinja, “malog hrvatskog St. Tropeza”. Znajući da ga je Marijana varala i uvjeren da je nastavila život sa ljubavnikom, Aleš je nikada nije potražio: stisnuo je zube i odlučio sam odgajati njihovu kćer. Sada je kćerka postala adolescentica i želi pronaći majku. Zato Aleš traži pomoć Skeptika. On je ne samo prihvatio, nego je uskoro otkrio da se Marijana nije nikada pridružila svom ljubavniku – koji je također proveo 10 godina u zabludi, tj. u uvjerenju da je ona ostala s mužem. Tu se zapliće storija u storiji, kao slika u ogledalu: novopečeni detektiv saznaje da je i Marijanina majka Bisera, tako preko noći, prije 30 nestala – ali u Rovinju. Skeptik započinje temeljitu istragu, uvjeren da će riješiti ne jedan, nego dva nestanka, u dvije različite generacije: jednu iz vremena SFRJ, i drugu, iz novonastalih država, Srbije i Hrvatske.

Roman “Polje meduza” se našao u užem izboru od sedam finalista, od njih 120, za nagradu za najbolji europski kriminalistički roman Prix du Polar européen. Već prevesti na francuski i objaviti krimi roman iz bivše Juge je uspjeh, bez svake sumnje.

francusko izdanje

U vrijeme SFRJ, u Rovinju, dragulju hrvatske obale, lokalci, turisti, umjetnici i nudisti živjeli su u simbiozi, pored mora punog meduza. “Krenulo je bezazleno. Bili su porodični drugari, neki od njih možda kumovi. U Beogradu su na smenu išli na večere jedni kod drugih, možda su igrali karte, sigurno su mnogo pili, i muškarci i žene. A onda su počeli i na more da idu zajedno. Malo je bilo popularnijih mesta za odmor u Jugi od Rovinja, pogotovo za uspešne mlade porodične ljude, a ovi su to bili. Verovatno je i danas tako. Ali neki od njih su bili avanturističkog duha, možda većina, pa su počeli da se glupiraju, a Rovinj im je to omogućavao. Nudizam, tako je krenulo. Nedugo zatim prešlo je u nešto intimnije i uzbudljivije. I opasnije, ali je verovatno u tome bila čar. Počeli su mladi, vajni uspešni ljudi da razmenjuju partnere… jedan je bio na čelu velike društvene građevinske firme. Drugi je bio na čelu velike banke. Svi su izgledi da je treći bio na visokom položaju u Državnoj bezbednosti. Idealna kombinacija da udruže talente, ako žele da rade nešto nedozvoljeno a nekažnjeno, i od čega će svi imati koristi. Krupne koristi… Čovek koji je istraživao mahinacije građevinca mi je rekao da je to bilo u rangu drugih velikih poslovnih afera iz tog doba, samo što ove nikad nisu uhvatili, inače bismo čuli za njih. Građevinac im je otvorio vrata (znam pouzdano), bezbednjak im je zameo trag (znam pouzdano), bankar se skoro sigurno postarao za poslovni deo. Stvorili su savršenu falangu. Neko od njih, neko ko je to sve smislio, a velike su šanse da je to bio Vlatko Jovanović, muž nestale Bisere, smislio je paket sa nudizmom i svingerajem da bi čitavu ekipu još tešnje vezao za sebe, jer ako to uradi tako, male su šanse za kasnija vrludanja i predomišljanja… Niko od njih nije očekivao da mu to vrludanje i predomišljanje potekne iz rođene kuće, iz najuže porodice, od rođene žene… zbog toga je nestala Bisera Jovanović. I nije nestala u nezgodi na moru…” Danas je Rovinj naizgled isti, ali nosi zagonetku koju Skeptik pokušava riješiti. Elite se nisu promijenile. Meduze iz naslova knjige upućuju na mulj i opasno tlo, strah i razorne sile, koje čovjeka pretvaraju u kamen i oduzimaju život.

Teret tajni

Skeptik je arhetipski antijunak: melanholik koji si je upropastio život, a u najmanju ruku brak, besciljno luta i traži iskupljenje koje bi mu moglo vratiti osjećaj vlastite vrijednosti u sudaru epoha i situacija koje odjekuju jedna u drugoj. Otkriva teret tajni koje su oni od prije zakopali, skupa sa vječnom tugom napuštene djece, i slika surovost oligarhijskih metoda “stare škole”: način za opstanak u elitama se nije promijenio.

Topografija specifične težine koja je na Balkanu bliska i razumljiva, na francuskom ima i drugačiju ulogu: familijarizirati čitatelje sa nečim potpuno stranim, na granici opskurnog. Šta se dešavalo u Jugoslaviji, na Balkanu, osamdesetih, i nije razjašnjeno ni do danas? I čega je to slika? Može li ljubitelj krimi romana iz drugog dijela svijeta prodrijeti u te meandre? Prva nedoumica je stigla sa neočekivane adrese: šta je pljeskavica? Da se francuskom čitatelju približi balkansko tradicionalno jelo, objašnjeno je da je to srpski hamburger. Ako bismo ga počeli svojatati, ne vjerujem da bismo se i sa čim složili: specijalitet je balkanski, a da li se priprema “i od svinjećeg mesa”, može biti upitno. Istina je da je ime dobio od glagola pljeskati, što zvuči folklorno. Jeste, Balkan te omami, zavede i pljesne, a poslije šta bude. I mnogo je širi pojam od Srbija.

Knjiga “Polje meduza” je dostupna u bh. knjižarama i to je dobra vijest. Francuskim kritičarima je vjerojatno sve djelovalo egzotično, pa su naglasili da su je svrstali u sami vrh ljestvice čitalačkog uživanja. Ne vjerujem da postoji bolja preporuka.

Oto Oltvanji, novinar i prevoditelj, autor je i krimića za djecu