Posljednja predstava “Kralj Lear” u tvrđavi Minor na Malom Brijunu

Godina je 2001, na Malom Brijunu, jednom od otočića Brijunskog arhipelaga, u avanturu zvanu teatar kreće grupa entuzijasta predvođena Radetom Šerbedžijom, Lenkom Udovički i Borisom Vujčićem, utemeljuje Kazalište Ulysses, a kao prvu premijernu predstavu igra “Kralja Leara” Williama Shakespearea u režiji Lenke Udovički. Ovog ljeta, sredinom augusta, na istom mjestu, usred austrougarske tvrđave Minor i oko nje, “Kralj Lear”, svojevrsni zaštitni znak Ulyssesa, doživjet će, nakon više od četvrt stoljeća i brojnih izvedbi, posljednje pojavljivanje pred publikom.

Pozorišni fenomen

No, ne samo to – tim povodom priredit će se i okrugli stol. Sudionici su bili teatrolozi, kazališni kritičari, književnici, prva producentica Tatjana Aćimović, redateljica Lenka Udovički, glumac Rade Šerbedžija, Martina Vujčić, Duško Ljuština, Boris Dežulović, kao i Nataša Govedić, autorica knjige “Learovanje – Shakespeare ispod kože”.

Rade Šerbedžija kao Kralj Lear/

“Kralj Lear” pozorišni je fenomen ovih prostora, jedno od “najljepših poglavlja hrvatske kazališne i kulturne povijesti”, kako ga ocjenjuje Branimir Pofuk. Naravno, i osim ove predstave u teatru na ovom tlu bilo je izvanrednih i dugoročnih kazališnih ostvarenja i velikih imena koja su ih nosila, no “Kralj Lear” ipak je po mnogočemu osobit – nastao je u vaninstitucionalnom teatru, traje više od četvrt stoljeća, neosporivo je ključno mjesto brijunske pozorišne avanture, u čijem su središtu osobnost, veličina i snaga glumca Radeta Šerbedžije.

Ulysses je, dakle, otvoreni tip kazališta, teatar grupe ljudi vezanih srodnim afinitetima, pri čemu je upravo ta neinstitucionalnost ključna spona – u njemu se “okupljaju po slobodnom izboru ljudi srodnih pogleda, radna grupa se ne stvara angažiranjem umjetnika, već njihovim spontanim pristupanjem, a teatar ne uživa nikakve ili uživa tek minimalne dotacije društva, grada, države”, kako je to, uz osnivanje zagrebačkog Teatra &TD, zapisao teatrolog, kazališni i glazbeni kritičar Petar Selem prije više od pola stoljeća.

Ujedno, uz ovu predstavu veže se i nekoliko zanimljivosti. Lenka Udovički, u spomenutoj knjizi, reći će kako je “pridružiti se Ulyssesu bio od početka našeg teatra znak neke vrste političkog disidentstva, nije to bilo samo ‘radimo ljetnu predstavu za ljetnu publiku, zabava i razonoda’. A Lear nipošto nije jednostavan teatarski čin – to je produkcijski velika, komplicirana i skupa priča – sedam pjevačica uz grupu Putokazi, 16 glumaca, 14 muzičara, sva tehnika, nekoliko tribina...”

Nataša Govedić podsjeća da prije brijunskog Leara “sličan fenomen dugog trajanja neke izvedbe unutar ljetnog festivala postigla su samo dubrovačka igranja Držićeva Skupa u režiji Koste Spaića tijekom uzastopnih petnaest sezona (1958-1972)”.

A o nositelju glavne uloge reći će: “...Dramska ironija Šerbedžijina Leara sastoji se u tome što on ni na samom početku komada nije vlastohlepan, niti je žudnja za moći njegov pokretač. Mnogo je točnije reći da je Lear jedan od Shakespeareovih emocionalno najgladnijih likova i da će se ta njegova glad za prihvaćanjem (barem unutar obitelji) tijekom drame samo povećavati... Šerbedžija ne dovršava svoje glumačko autorstvo. Njegov bitan aspekt nije samo individualni rad na ulozi nego i stalno nova kolaborativnost s glumačkim kolegicama i kolegama; stvaranje novih glumačkih zajednica; stvaranje iz interakcije s kolegama...”

Četvrt stoljeća Kralja Leara/Milica Czerny Urban/

A sam Šerbedžija o svom Learu kaže: “...Igrom slučaja moj Lear traje četvrt stoljeća. Moglo se dogoditi i da nam to ne uspije. Ali baš zato što nekom divnom srećom traje, ja sam na tom putu sve točniji i točniji. Jer imam priliku oštriti svoja glumačka čula. Lear bi morao imati tu lomnost osamdesetogodišnjaka da bi bio vjerodostojan. Meni i glas postaje hrapav, learovski. Zapravo sam u sve boljoj kondiciji za tu ulogu... A dvadeset i pet godina jedne predstave donosi jako lijepi završetak. Nema nigdje Leara koji je trajao negdje na svijetu toliko dugo. Ni glumca koji se tako bespoštedno davao u toj ulozi, što god da se mislilo o tome...”

A ovih dana, povodom tog nesvakidašnjeg jubileja, naglašava: “...Ponekad možeš imati cijeli svijet, a da ne vidiš suštinu, a ponekad ti je dovoljno čitav život provesti u svojoj ulici da shvatiš cijeli svijet. To je stvar osjećaja svakog čovjeka. A i svaki čovjek je sam za sebe cijeli svijet. I taj svijet je silno različit. Zna biti tako velik i tako malen. Zna biti tako bogat i lijep i tako odvratno ružan. Sve ovisi o onome koji živi taj svijet.”

U knjizi Nataše Govedić “Learovanje...”, kroz razgovore, kazališnu kritiku, eseje, zapise i sjećanja sudionika i protagonista u predstavi kroz minulih četvrt vijeka vrlo pregledno i pitko možemo steći sliku o samoj predstavi, ali i njenom značenju u hrvatskom teatru tog perioda.

Tea Rogić Musa završava svoju kazališnu kritiku konstatacijom: “...’Kralj Lear’ teatra Ulysses kazališni je događaj neprolazne vrsnoće, dakle, spoiler za historijski usmjerena gledatelja: brijunski Lear dovoljno je pronicav da, naravno prekasno, shvati što mu se sprema, a dovoljno je neubrojiv da mu tragičan kraj bude sudbina od prvoga prizora... U ‘Kralju Learu’ razum je ogrnut košuljom lude, ludilo nosi kraljevski plašt, dobrota se krije iza prividne hladnoće, zlo se krije na licima najbližih. U ‘Kralju Learu’, iako iz prikrajka i ne tako glasno kao u Hamletu, proviruje poznata lekcija Shakespeareove dramaturgije: ništa nije kako se čini – ljubav katkad govori najtišim šapatom”.

Izvedba u tvrđavi Minor/Milica Czerny Urban/

Borba s prolaznošću

Kazališni pak redatelj i dramaturg Ivica Buljan smatra da “Kralj Lear” danas rezonira snažno. I to “...ne kao arhetipska priča o starenju, nego kao politička alegorija o vladarima koji ne znaju otići. U vremenu u kojem bivši predsjednici i moćnici ne silaze sa scene, Lear postaje figura našeg političkog pejzaža: on ne predaje krunu jer vjeruje da je kruna on sam. Njegov pad nije samo emocionalan – on je sistemski. A možda je upravo u tome srce tragedije: da propadnemo ne zato što nismo voljeni, nego zato što ne znamo kako prestati upravljati ljubavlju... Learova borba s prolaznošću, gubitkom identiteta i potragom za iskupljenjem odjekuje suvremenim svijetom”.

Šerbedžijin Lear kroz minulih četvrt stoljeća temeljen je i na takvim čitanjima i razumijevanjima ove drame.

A možda je Lear samo čovjek koji je u jednom trenutku, poput proroka, spoznao sve ono što će mu se dogoditi i pomirio se s tim – otprilike onako kako to u knjizi “Ide svijet” piše mađarski nobelovac László Krasznahorkai: “...ostavio bih magiju, zagonetku, svu omamljenost daljinom, beskonačnošću i vječnošću: jer ostavio bih zemlju ovu i zvijezde ove, jer ništa odavde ne bih ponio, jer pogledao sam u ono što dolazi, i ništa više mi odavde ne treba”.