Devet čovječijih ribica i lekcija o tajnama koje krije priroda

Postoje otkrića koja nas odvode na rub svemira, a postoje i ona koja nas natjeraju da pogledamo pod vlastite noge. Najnovije istraživanje čovječije ribice upravo je takvo: nakon više od 250 godina nauka je pokazala da životinja koju smo poznavali kao jednu vrstu, zapravo predstavlja devet različitih vrsta. Za Bosnu i Hercegovinu to nije samo zanimljivost iz biologije već priča o endemima, podzemnim vodama i odgovornosti prema prirodi.

Simbol podzemlja

Čovječija ribica (Proteus) već stoljećima zauzima posebno mjesto u prirodnoj baštini Dinarida. Slijepa, blijedoružičasta i prilagođena životu u potpunom mraku, postala je simbol podzemnog svijeta krša. Ipak, upravo je njena gotovo nevjerovatna sličnost između različitih populacija decenijama zavaravala naučnike.

“Različite populacije izgledaju gotovo isto. To nazivamo kriptičnim vrstama – životinjama koje su toliko slične da ih je teško razlikovati samo po izgledu”, objašnjava Adnan Zimić, magistar biologije, herpetolog i kustos Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.

To je razlog zbog kojeg je trebalo toliko vremena da se razriješi jedna od najstarijih taksonomskih dilema evropske herpetologije. Problem nije bio samo u tome što životinje izgledaju jednako. One žive duboko u podzemnim vodama, u pećinama i krškim izvorima do kojih je često izuzetno teško doći. Bez velikog broja uzoraka iz cijelog njihovog areala bilo je gotovo nemoguće uporediti populacije.

Zanimljivo je da ideja o više vrsta nije nova. Još 1850. godine zoolog Leopold Fitzinger pretpostavio je da postoji sedam vrsta čovječije ribice. Međutim, tadašnja biologija nije imala odgovor na ključno pitanje: jesu li uočene razlike dovoljne da govore o posebnim vrstama ili su samo prirodna varijacija unutar jedne?

Odgovor je stigao tek u eri genomike.

“Kada su se uporedili DNK uzorci velikog broja čovječijih ribica iz cijelog područja rasprostranjenja, pokazalo se da ono što smo više od 250 godina smatrali jednom vrstom, zapravo čini devet različitih evolutivnih linija”, kaže Zimić.

Možda je najimpresivniji podatak koliko su te vrste stare. Prema genetičkim analizama, neke su se međusobno razdvojile prije četiri, a neke prije čak šesnaest miliona godina. To znači da su pojedine vrste nezavisno evoluirale duže nego mnoge životinje koje danas bez dileme prepoznajemo kao potpuno različite.

Simbol podzemnog svijeta krša/Daniel Jablonski/

Pa ipak, ljudsko oko ih gotovo ne razlikuje.

“Postoje razlike u građi tijela, boji, obliku škrga i drugim osobinama, ali one se često preklapaju. Zato nije moguće jednostavno pogledati čovječiju ribicu i sa sigurnošću reći kojoj od devet vrsta pripada”, ističe Zimić.

To je, ujedno, i važna lekcija o tome kako funkcioniše nauka. Novo istraživanje nije nastalo zato što su naučnici promijenili mišljenje, nego zato što danas raspolažu alatima koji prije jednog stoljeća nisu postojali. Genetika nije zamijenila klasičnu biologiju – ona je dopunila i potvrdila ono što su prirodoslovci naslućivali još u 19. stoljeću.

Za Bosnu i Hercegovinu otkriće ima posebno značenje jer jedna od novopriznatih vrsta nosi ime bosanska čovječija ribica (Proteus bosniensis). Ona nastanjuje podzemne vode sjeverozapadne Bosne, ali njena stvarna rasprostranjenost još nije poznata.

“Poznati lokaliteti su relativno fragmentirani, ali to ne mora značiti da je vrsta zaista toliko rijetka. Moguće je da jednostavno još nismo pronašli sve njene populacije”, upozorava Zimić.

Zbog toga budućnost istraživanja leži u sistematskom proučavanju podzemnih voda Krajine, ali i u primjeni metode okolišne DNK, poznate kao eDNA. Umjesto da istraživači moraju pronaći samu životinju, dovoljno je analizirati uzorak vode i potražiti genetičke tragove koje organizmi ostavljaju iza sebe. Ta metoda već mijenja način na koji se otkrivaju rijetke i skrivene vrste u podzemnim ekosistemima.

Zaštita prirode

Najveće posljedice, međutim, odnose se na zaštitu prirode. Dok se vjerovalo da postoji jedna široko rasprostranjena vrsta, činilo se da čovječija ribica nastanjuje ogroman prostor od Slovenije do Hercegovine. Novo razvrstavanje pokazuje sasvim drugačiju sliku: devet vrsta, svaka s mnogo manjim i izolovanijim staništem.

“Više ne možemo posmatrati čovječiju ribicu kao jednu široko rasprostranjenu vrstu, već moramo voditi računa o svakoj od devet vrsta i njenim specifičnim podzemnim staništima”, naglašava Zimić.

To znači precizniji monitoring, genetičko praćenje populacija i, prije svega, zaštitu kvaliteta podzemnih voda. Jer u kršu granica između prirode i čovjeka gotovo da ne postoji: ono što dospije u ponor često završi u istom vodenom sistemu od kojeg zavise i ljudi i jedan od najneobičnijih vodozemaca Evrope.

Na kraju, možda najveća vrijednost ovog otkrića nije broj devet. Njegova vrijednost je podsjetnik da ni u srcu Evrope, u pejzažima koje smatramo dobro poznatim, priroda još uvijek krije tajne. Ponekad su one skrivene duboko u mraku pećina, a ponekad u našoj pretpostavci da smo svijet već dovoljno upoznali.