Goetheov susret s Kur'anom sada i na bosanskom jeziku u knjizi koja povezuje svjetove

Bosna i Hercegovina je prostor na kojem se stoljećima dodiruju i prepliću različite tradicije, jezici i vjerske kulture. Upravo zato činilo nam se važnim da domaćoj publici ponudimo knjigu “Goethe i Kur’an” na bosanskom jeziku – djelo koje, bez jeftine senzacije i bez ideološke drskosti, otvara mogućnost da se o islamu u evropskom kulturnom krugu govori bez predrasuda, mirno, znatiželjno i argumentirano: kao o duhovnoj i civilizacijskoj činjenici.

Iako je u savremenom javnom prostoru odnos prema islamu nerijetko opterećen političkim i medijskim unaprijed zadatim obrascima, evropska kulturna historija poznaje i drukčiji tok: tok znatiželje, učenja, filološkog rada, te istinskog estetskog i duhovnog interesovanja. Jedan od najupečatljivijih primjera toga interesa nalazi se u Goetheovom susretu s Orijentom, a posebno s Kur’anom.

U vremenu u kojem su se granice identiteta često crtale oštro, Goethe je pokazao da se kulturna veličina mjeri sposobnošću da se drugi upozna i razumije, a ne spremnošću da se apriori odbaci. Upravo ta sposobnost – sposobnost čitanja i slušanja bez predrasuda – čini ga autorom koji i danas ostaje savremen, a ne samo “klasičan”.

Knjiga, izvorno objavljena na njemačkom jeziku pod naslovom Goethe und der Koran (© 2021 Patmos Verlag), okuplja tri linije koje se međusobno dopunjuju: Goetheove tekstove, komentar Karla-Josefa Kuschela i kaligrafije Shahida Alama. Ta trostruka kompozicija ne ostaje samo na razini informacije. Naprotiv. Nudi neponovljivo iskustvo – intermedijalni dijalog u kojem riječ, tumačenje i vizuelni znak stoje u stalnoj razmjeni. U takvom konceptu “knjiga” ne predstavlja puki zbir stranica, ona je prostor susreta: evropske književnosti s islamskom duhovnošću, filologije s estetikom, historijske distance sa savremenim pitanjima.

U Goetheovom zanimanju za islam, a posebno za Kur’an, razvidan je višedecenijski intelektualni napor, koji se razvija iz širih tokova evropskog prosvjetiteljstva i ranog romantizma, ali ih ujedno i prevazilazi. U knjizi su prisutni Goetheovi izvodi iz Kur’ana, kao i čitav niz pjesama i fragmenata iz njegovog “Zapadno-istočnog divana”, gdje su kur’anski motivi, imena i idejne koordinate jasno prepoznatljive. Takva građa pokazuje da je Goethe čitao Kur’an mnogo dublje od pukog informativnog zanimanja: kao tekst estetske energije, retoričke snage i duhovne ozbiljnosti. On ne pristupa Kur’anu kao egzotičnom predmetu, već kao literaturi koja posjeduje vlastitu strukturu i vlastiti jezik svetog – jezik u kojem se, kako je znao osjetiti i kazati, sjedinjuju zvuk, ritam, metafora i etički imperativ.

U tom smislu, ova knjiga ima i jednu važnu metodološku dimenziju: ona podsjeća da tekstove druge tradicije valja čitati kao složene kulturne artefakte, a ne tek kao “dokumente” ili “dokaze” u polemikama. Kur’an je istovremeno i sadržaj i forma, i poruka i način na koji je ta poruka izrečena. A Goethe – pjesnik koji je znao da se istina često rađa upravo iz forme – prepoznaje tu posebnost. Zato u njegovom odnosu prema Kur’anu nisu važni samo pojmovi nego i ton, ritam, slika i raspored značenja. Ono što je ovdje posebno dragocjeno jeste činjenica da taj odnos nije sveden na jednu rečenicu ili jednu anegdotu: čitatelj dobija mozaik, a mozaik omogućava preciznije razumijevanje.

Kuschelova studija i komentar daju tom mozaiku naučno uporište. Umjesto romantičarske magle ili popularne simplifikacije, autor nudi smirenu, argumentiranu interpretaciju: pokazuje šta se u Goetheovom vremenu znalo o islamu, kojim se izvorima Goethe služio, kako su izgledali prijevodi Kur’ana dostupni evropskoj publici, te kako se kroz književni jezik može uspostaviti odnos prema svetom tekstu koji nije ni apologetski ni neprijateljski. Posebno je vrijedno što Kuschel, u vremenu “zatrovane slike o islamu”, insistira na razlici između znanja i stereotipa, između filologije i propagande, između kulturnog dijaloga i kulturnog prisvajanja. Njegov ton je strog, ali nenametljiv. Umjesto idealizacije bilo koje strane, Kuschel čitatelja vodi kroz složenu mrežu utjecaja, razlika i srodnosti.

Ovdje dolazimo do pitanja koje je za nas posebno važno: zašto je ova knjiga relevantna nama u Bosni i Hercegovini? Nije nam namjera “dokazivati” islam evropskim autoritetom, niti Goetheom “legitimirati” bilo čiju vjeru. Takav pristup bio bi metodološki pogrešan i kulturno nepošten. Relevantnost ove knjige je drukčija: ona nas uči kako izgleda ozbiljno čitanje drugoga. A u društvu koje je prošlo kroz historijske lomove, u kojem su identiteti često bili poligon političke manipulacije, takva lekcija ima veliku vrijednost. Ona ne traži odricanje od sebe. Traži disciplinu mišljenja i poštovanje činjenica.

Treća linija knjige – kaligrafije Shahida Alama – otvara još jedan, estetski i semiotički sloj. U islamskoj tradiciji, pismo i riječ zauzimaju posebno mjesto; kaligrafija nadilazi puku vizuelnu ornamentiku: ona je umjetnost koja posreduje odnos prema svetom tekstu. Goethe je to intuitivno naslućivao.

U jednom pismu Goethe bilježi želju da vježba poteze pisanja kako bi “u originalu preslikao amulete, hamajlije, zapise i pečate”, čime zapravo priznaje da je pismo više od tehnike – ono je kultura, simbol, trag duhovnosti. Alamove kaligrafije, rađene u kombinaciji ulja, tuša i tinte na drvetu, imaju ulogu hermeneutičkog znaka, a ne puke dekoracije: one čitatelju sugeriraju da je Kur’an, osim značenja, i “vidljivost” – vidljivost riječi kao svetog simbola.

Takav spoj – tekst, komentar, kaligrafija – čini ovu knjigu posebno pogodnom za savremenog čovjeka.

U vremenu u kojem se čitanje sve više skraćuje, u kojem dominiraju fragmenti i brze informacije, ova knjiga traži dodatno strpljene i sporiji ritam.

Bosansko izdanje ove knjige nastalo je zahvaljujući inicijativi i predanom radu Avdije Alibašića, vrijednog prevodioca našoj publici već poznatog po maestralnim prijevodima djela Matthiasa Finka i Hansa Künga s njemačkog na bosanski jezik. Posebnu vrijednost ovom izdanju daje upravo njegov prevodilački rad. Alibašićev prijevod nije samo tehnički prijenos njemačkog teksta u bosanski jezik, nego pažljivo posredovanje između različitih kulturnih, duhovnih i književnih horizonata. U knjizi kakva je “Goethe i Kur’an” prevodilac mora istovremeno biti filolog, tumač i čitatelj izuzetne osjetljivosti: mora razumjeti Goetheovu misao, nijanse njemačkog jezika, složenost islamskih referenci, ali i ritam bosanskog izraza. Upravo zato Alibašićev rad ima posebnu važnost. On domaćem čitatelju ne približava samo jedno značajno djelo evropske kulturne historije nego čuva i njegovu unutrašnju mjeru, dostojanstvo i intelektualnu slojevitost.

Zahvalnost dugujemo i prof. dr. Nedžadu Grabusu, autoru Predgovora bosanskom izdanju, naslovljenog “Kuschelova knjiga povezuje svjetove”. Svojim tekstom Grabus je ovu knjigu dodatno smjestio u naš kulturni, vjerski i intelektualni kontekst. Njegov predgovor ne stoji samo kao uvod u čitanje, nego kao važan domaći glas koji pokazuje zašto je Goetheov susret s Kur’anom relevantan upravo za naše vrijeme i naš prostor. Time bosansko izdanje dobija još jednu vrijednu dimenziju: ono nije samo prijevod značajne knjige, nego i prilika da se iz naše perspektive promisli odnos evropske književne baštine, islama i kulture dijaloga.

Jezičku i stručnu pouzdanost dodatno su osigurale lektura prof. dr. Hazeme Ništović i korektura Hedije Boškailo Šikalo, koja je ujedno upjevala poetske dionice – posao koji zahtijeva posebno uho, jer je u poeziji potrebno sačuvati i misao i unutrašnju muziku stiha.

Knjiga se može čitati na više razina: kao izbor Goetheovih tekstova o Orijentu, kao studija o evropskoj recepciji islama, kao argument da su kulturne granice historijski propusne, ali i kao estetsko iskustvo u kojem kaligrafski znak govori zajedno s riječju. U svakom od tih čitanja krije se ista poruka: razumijevanje nije slabost, nego intelektualna hrabrost. Priznanje vrijednosti drugog ne umanjuje vlastiti identitet; naprotiv, ono ga dodatno snaži i produbljuje.

•••

Naš izdavački motiv bio je jasan: ponuditi knjigu koja podiže razinu dijaloga, bez nakane da se razlike zamagljuju, brišu ili relativiziraju. Čitatelju, stoga, predlažemo sporiji ritam: da se nad tekstom zastane, umjesto da se samo “preleti”. Goethea pritom treba čitati kao izazov, a ne kao “kuriozitet” – kao poziv da u tuđem pokušamo prepoznati ljudsko, a u vlastitom granice koje vrijedi prijeći.

U tom smislu, “Goethe i Kur’an” nije samo knjiga o Goetheu, niti je samo knjiga o islamu. To je knjiga o mogućnosti susreta – razgovora koji počinje činjenicama, nastavlja se čitanjem, a završava poštovanjem: prema tekstu, prema tradiciji i prema istini. A upravo nam je to u ovom vremenu najpotrebnije.