Sudske presude kao politički alat u BiH: Gdje završava pravo, a počinje manipulacija

PARAJURISTIČKO RASTEZANJE SUDSKIH ODLUKA KAO POLITIČKI ALAT U redovima koji slijede bavit ću se fenomenom “parajurističkog rastezanja” sudskih odluka — praksom u kojoj se konačne i obavezujuće sudske presude, pod krinkom naknadnog i prividno stručnog tumačenja, u suštini dekonstruišu i prilagođavaju vanpravnim interesima. Takva vankontrolna i proizvoljna reinterpretacija normativnog teksta izravno podriva vladavinu prava i pravnu sigurnost, pretvarajući sudski autoritet u rastezljivu kategoriju i otvarajući prostor za institucionalnu eroziju u kojoj vanpravna dogmatika odnosi pobjedu nad ustavnim poretkom.

Ustavnopravna rasprava u Bosni i Hercegovini posljednjih se godina sve eksplicitnije transformiše iz stručne i doktrinarne debate u instrument dnevno-političke propagande. Umjesto analize pozitivno-pravnog ustavnog okvira i dosljedne primjene normativnih akata, svjedočimo namjernom i tendencioznom brisanju granica između ustavnopravnih principa i administrativno-tehničkih kriterijuma za sprovođenje izbora. Sudske odluke, kako one domaćih instanci tako i međunarodnih sudova, tretiraju se kao politički rezervoar iz kojeg etnonacionalne i deklarativno građanske elite parajurističkim metodama ekstrapoliraju isključivo ono što odgovara njihovim ideološkim narativima.

Najeklatantniji primjeri ovakvog pristupa, koji direktno podriva vladavinu prava, jesu interpretacije odluka u predmetima Ljubić i Kovačević.

PREDMET LJUBIĆ: EKSTENZIVNO TUMAČENJE VAN USTAVNOG I ZAKONSKOG OKVIRA Ustavnopravne činjenice u vezi s odlukom Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić (U-23/14) zahtijevaju striktno definisanje njenog dosega. Neposredni predmet razmatranja i odlučivanja Ustavnog suda BiH bio je ograničen isključivo na ocjenu ustavnosti odredbi Izbornog zakona BiH koje su uređivale mehanizam izbora delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Iako je Ustavni sud u obrazloženju odluke elaborirao širi ustavni standard ravnopravnosti konstitutivnih naroda i princip legitimnog političkog predstavljanja, to obrazloženje se pravno ne može posmatrati kao uvođenje nove, univerzalne izborne kvalifikacije.

Sud u Strasbourgu: Odluka je pokazala da se pred međunarodnim pravosudnim institucijama ne mogu preskakati elementarna proceduralna pravila

Ustav Bosne i Hercegovine i važeće zakonodavstvo taksativno propisuju uslove pod kojima se građani mogu kandidovati za javne funkcije. Nikakvo političko tumačenje ili analogija ne daju pravo Centralnoj izbornoj komisiji (CIK) niti Sudu BiH da uvode dodatne administrativne filtere – poput zahtjeva da kandidat ex ante dokazuje da posjeduje “legitimitet” unutar određenog etničkog korpusa. Pretvaranje apstraktnog ustavnog principa u administrativnu eliminatornu prepreku bez izričitog ustavnog ili zakonskog osnova predstavlja flagrantno kršenje načela legaliteta i ustavnosti. Predmet Ljubić se odnosio isključivo na specifičan dom zakonodavne vlasti, a ne na kandidature za kolektivnog šefa države (Predsjedništvo BiH), što je potvrdila i novija sudska praksa Suda BiH.

IZMEĐU EVIDENCIJE USTAVNOG SUDA I AMANDMANA VISOKOG PREDSTAVNIKA Formalni status odluke Ustavnog suda BiH u predmetu U-23/14 (Ljubić) kao “neizvršene” i dalje se održava u periodičnim izvještajima Suda, unatoč amandmanima koje je visoki predstavnik nametnuo 2022. godine. To stvara privid pravne praznine. Međutim, suštinsko pitanje nije formalističko vođenje evidencije, već da li je materijalni sadržaj obaveze – usklađivanje načina izbora izaslanika u Dom naroda Federacije BiH s ustavnim načelom legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda – ispunjen. Nametnute izmjene Izbornog zakona i Ustava Federacije, kojima je povećan broj delegata i korigirana disproporcionalnost, upravo su odgovorile na tu obavezu. Stoga je, po mom mišljenju, presuda provedena kroz akte OHR-a, bez obzira na to što Parlamentarna skupština BiH nikada nije sama donijela odgovarajuće izmjene.

Selektivno pozivanje na “neprovedenu” presudu Ljubić postalo je politički alat, a ne pravni argument. Dok se s jedne strane insistira na tome da Ustavni sud i dalje vodi predmet kao neizvršen, s druge se zanemaruje da je isti Sud u više navrata ostavljao prostor za analizu učinaka Schmidtovih amandmana. Ta analiza nije dovršena, dijelom zbog smanjenog kapaciteta Suda, ali to ne mijenja činjenicu da je OHR djelovao unutar svojih ovlasti iz Aneksa 10 i de facto zatvorio prazninu koju je domaći zakonodavac ostavio otvorenom. Političari koji danas koriste formalni status “neizvršene” odluke kako bi blokirali šire reforme, istodobno godinama ignoriraju presude ESLJP-a kojima je utvrđena otvorena ustavna diskriminacija koje bi oslabile etničke monopole. To nije odbrana ustavnosti, već odbrana statusa quo.

Razlika između formalnog i materijalnog izvršenja odluka Ustavnog suda nije nova u bh. pravnom poretku. U predmetu Ljubić Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 2017. godine sam stavio izvan snage sporne odredbe Izbornog zakona jer Parlamentarna skupština nije reagirala. Time je stvorena pravna praznina koju je Centralna izborna komisija privremeno popunjavala, a visoki predstavnik 2022. konačno riješio. Insistiranje na tome da se odluka i dalje vodi kao neizvršena, bez uvažavanja stvarnih učinaka amandmana, vodi u apsurd: kao da se ustavna obaveza može ispunjavati samo jednim, unaprijed određenim putem, a ne i putem kojim je međunarodni predstavnik, u skladu s Daytonom, intervenirao. Takav formalizam služi političkim blokadama, a ne vladavini prava.

U konačnici, pitanje nije samo je li presuda Ljubić “provedena” ili nije. Pitanje je hoće li se bh. institucije i političke elite opredijeliti za dosljednu primjenu svih ustavnih i konvencijskih standarda, ili će nastaviti birati one odluke koje im u danom trenutku odgovaraju. Dok se Sejdić-Finci i srodne presude ostavljaju na čekanju već više od petnaest godina, a Ljubić se koristi kao poluga za etnički inženjering, ostaje jasno da problem nije u nedostatku pravnih rješenja, nego u nedostatku političke volje da se ona primijene dosljedno i bez dvostrukih mjerila.

PREDMET KOVAČEVIĆ: PROCESNI KOLAPS I ZLOUPOTREBA PRAVA NA POJEDINAČNU PREDSTAVKU S druge strane, pravni pokušaj u predmetu Kovačević imao je za cilj da kroz mehanizam individualne predstavke pred Evropskim sudom za ljudska prava (ESLjP) izvrši radikalnu i cjelovitu dekonstrukciju ustavne arhitekture Bosne i Hercegovine. Podnosilac je nastojao da kombinaciju etničkih i teritorijalnih elemenata unutar dejtonskog sistema proglasi diskriminatornom u cjelini.

Međutim, odluka Velikog vijeća ESLjP-a pokazala je da se pred međunarodnim pravosudnim institucijama ne mogu preskakati elementarna proceduralna pravila. Veliko vijeće uopšte nije vršilo meritornu (sadržajnu) ocjenu bh. izbornog sistema u ovom predmetu. Aplikacija je odbačena na procesnom nivou jer podnosilac nije dokazao da je osporenim ustavnim rješenjima bio neposredno i individualno pogođen na način koji bi mu omogućio status žrtve u smislu člana 34. Evropske konvencije. Pritužbe su pravno kvalifikovane kao actio popularis, što je mehanizam koji Evropska konvencija ne dopušta pojedincima u svrhu apstraktnog osporavanja državnog uređenja.

Davor Bunoza: Ministar pravde na društvenim mrežama izmaštava odluke sudova

Pravno najteža konstatacija Velikog vijeća odnosi se na utvrđenu zloupotrebu prava na pojedinačnu predstavku (abuse of the right of individual application). Može se argumentovano tvrditi da ESLjP u svojoj dosadašnjoj praksi nikada niti jednog aplikanta u obrazloženju odluke nije ovako eksplicitno i oštro “naružio” i kaznio kao Kovačevića. Sud je ocijenio da ponašanje podnosioca tokom postupka – koje je uključivalo demonstraciju nepoštovanja institucija po vertikali, teške i neutemeljene optužbe za korupciju protiv tadašnje predsjednice Suda Síofra O’Leary, ad hominem napade na agente Vijeća ministara BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava i Kancelariju visokog predstavnika (OHR), te kontradiktorne i zavaravajuće informacije o sopstvenom etničkom izjašnjavanju – potpada pod kategoriju highly reproachable (krajnje prijekorno). Takvo postupanje prešlo je granice dopuštene pravne kritike, što je rezultiralo procesnim odbacivanjem predmeta.

U tom kontekstu, ključni su bili i argumenti zastupnika države Bosne i Hercegovine koji su ukazali na pravni apsurd same predstavke. Prema podacima o nacionalnosti koje je aplikant zvanično koristio u domaćem sistemu, on se izjašnjavao kao Hrvat. S obzirom na to ustavno-pravno uređenje, njegovo mjesto prebivališta u Sarajevu i sve ranije utvrđene činjenice, on je pravno uživao potpuno jednaka prava kao i svi ostali građani. Činjenica da je aplikaciju pred međunarodnim sudom podnio pod paravanom apstraktnog “građanina”, svjesno prešućujući sopstveni pravni status unutar ustavnog sistema BiH, jasno govori o tome da je cilj bio vještačko kreiranje spora i degradacija pozicije same države u Strasbourgu. Sve to, uz skandalozne incidente curenja povjerljivih informacija tokom procesa, dovelo je do toga da Sud uopšte odbije da raspravlja o supstanci problema.

Krah ovog predmeta, dakle, nije potvrda da je ustavni sistem BiH idealan i lišen diskriminacije, ali jednako tako ne predstavlja ni meritornu potvrdu da je sistem nelegitiman. Evropski sud je odlučio isključivo o nedostatku procesnih pretpostavki, zloupotrebi prava i povredi elementarne procesne discipline.

PONAVLJANJE ŠABLONA: IGNORISANJE PROCESNE DISCIPLINE PRED MEĐUNARODNIM SUDOVIMA Ovaj procesni neuspjeh reflektuje dublje nerazumijevanje funkcionisanja međunarodnog pravosuđa od strane bh. aktera. To predstavlja jasan nastavak obrasca koji je viđen 2017. godine, prilikom neuspješnog pokušaja pokretanja revizije presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije.

Podsjećanja radi, i taj je zahtjev doživio trenutan formalni kolaps jer ga nije podnio nadležni organ države – Predsjedništvo BiH kao kolektivni šef države nije donijelo potrebnu odluku, a tadašnji agent Sakib Softić više nije imao važeći mandat. Političke elite su i tada, uprkos jasnim ustavnopravnim upozorenjima struke, insistirale na koraku koji je u formalno-pravnom smislu bio neodrživ. U oba slučaja, pravno nepoznavanje procedura i zanemarivanje procesne discipline rezultirali su neuspjehom, koji se zatim u domaćoj javnosti manipulativno preoblikuje u politički narativ o “nepravednim sudovima” i “zavjerama”, čime se svjesno skreće pažnja sa sopstvenih pravnih propusta.

SELEKTIVNA HERMENEUTIKA I USTAVNA EKVILIBRISTIKA: GDJE GRIJEŠI MINISTAR BUNOZA? Naročito problematičan doprinos ovoj parajurističkoj rastegljivosti sudskih odluka dolazi s najviših institucionalnih instanci, tačnije kroz javne istupe državnog ministra pravde Davora Bunoze na društvenoj mreži X. Ministar Bunoza uporno pokušava konstruisati pravni narativ prema kojem tačka 203. odluke Velikog vijeća u predmetu Kovačević i tačka 47. odluke Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić stoje u “potpunom skladu” i potvrđuju legitimno predstavljanje kao opšti ustavni princip na svim administrativno-političkim nivoima, uključujući i izbor članova Predsjedništva BiH (objava na njegovom X profilu od 10. 7.). Ovakva interpretacija predstavlja školski primjer selektivne ustavne hermeneutike koja svjesno ignoriše hijerarhiju i izričite tekstualne granice normativnih akata. Kao diplomirani pravnik i ministar, Bunoza bi morao znati da se pravna veza između birača i njihovih predstavnika, na koju se poziva Evropski sud, ne može automatski preslikati iz zakonodavnog doma (Dom naroda FBiH) na instituciju kolektivnog šefa države (Predsjedništvo BiH). Izbor članova Predsjedništva je taksativno i izričito uređen Članom V Ustava BiH, dok je predmet Ljubić tretirao isključivo Izborni zakon u kontekstu domova naroda. Pokušaj da se procesno odbacivanje predmeta Kovačević – u kojem se Veliko vijeće uopšte nije upuštalo u supstancijalni meritum izbornog sistema – iskoristi kao međunarodnopravni “blanko ček” za etničku verifikaciju kandidata i uvođenje treće izborne jedinice, pravno je neodrživ. Ako se viša instanca ili Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) fokusira na procesna pitanja ili prihvatljivost (npr. iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova ili status žrtve), usputni stavovi (obiter dicta) ili opšta načela o demokratskom odlučivanju ne mogu se koristiti za supstancijalnu izmjenu ustavne strukture mimo samog teksta Ustava. Kada ministar pravde u javni prostor plasira tezu da apstraktni stavovi suda o “demokratskom odlučivanju” daju ovlaštenje Centralnoj izbornoj komisiji da mimo slova Ustava procjenjuje etnički legitimitet kandidata, on direktno suspenduje načelo legaliteta. Odluke sudova se moraju primjenjivati u granicama onoga što je njima stvarno presuđeno, a ne onako kako se to u političkim kabinetima, kroz ustavnu ekvilibristiku, pokušava naknadno izmaštati.

PONAVLJANJE ŠABLONA: IGNORISANJE PROCESNE DISCIPLINE PRED MEĐUNARODNIM SUDOVIMA Ovaj procesni neuspjeh reflektuje dublje nerazumijevanje funkcionisanja međunarodnog pravosuđa od strane bh. aktera. To predstavlja jasan nastavak obrasca koji je viđen 2017. godine, prilikom neuspješnog pokušaja pokretanja revizije presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije.

Podsjećanja radi, i taj je zahtjev doživio trenutan formalni kolaps jer ga nije podnio nadležni organ države – Predsjedništvo BiH kao kolektivni šef države nije donijelo potrebnu odluku, a tadašnji agent Sakib Softić više nije imao važeći mandat. Političke elite su i tada, uprkos jasnim ustavnopravnim upozorenjima struke, insistirale na koraku koji je u formalno-pravnom smislu bio neodrživ. U oba slučaja, pravno nepoznavanje procedura i zanemarivanje procesne discipline rezultirali su neuspjehom, koji se zatim u domaćoj javnosti manipulativno preoblikuje u politički narativ o “nepravednim sudovima” i “zavjerama”, čime se svjesno skreće pažnja s sopstvenih pravnih propusta.

PRAVNI ZAKLJUČAK I NUŽNOST USTAVNE REFORME Pozitivno pravo i ustavna doktrina ne funkcionišu po principu političkog švedskog stola. Nije pravno dopustivo iz predmeta Ljubić izvoditi zaključke o univerzalnom pravu političkih partija na etnički veto van okvira same presude, niti je dopustivo procesni poraz u predmetu Kovačević proglašavati moralnom pobjedom građanskog koncepta.

Oba predmeta, posmatrana kroz prizmu ustavnog prava, osvjetljavaju dvije strane istog sistemskog problema u BiH: kako pomiriti model konsocijativne demokratije i kolektivna prava konstitutivnih naroda s individualnim političkim pravima i jednakošću građana, bez ulaženja u ekskluzivnu etnokratiju ili majorizaciju.

Granice ustavnosudske vlasti jasno diferenciraju utvrđivanje neustavnosti od kreiranja novih ustavnih rješenja. Mora se uvijek praviti distinkcija između ustavnosudske kontrole (negativni zakonodavac/korektiv) i ustavotvorne/zakonodavne vlasti (pozitivni zakonodavac). Ustavni sud ukazuje na neustavnost, ali ne piše novi ustavni tekst. Meritorne presude u ustavnopravnoj praksi BiH služe kao korektiv, a ne kao supstitut za izvorni ustavni tekst. Izlaz iz institucionalnog konflikta imperativno nalaže provođenje ustavne reforme kroz legalne amandmanske procedure u parlamentu, uz dosljedno poštovanje izrečenih sudskih nalaza (res iudicata i erga omnes dejstvo) i eliminaciju svake pravne arbitrarnosti.

(Autor je docent na Internacionalnom Univerzitetu Burch Sarajevo - predmeti Public administration, Constitutional law i International law and diplomacy; tekst je objavljen i na portalu prometej.ba)

Davor Trlin/