Ogiju Matavulju nedostaje Katar

Ako budeš pisao o tome, a znam da hoćeš, tebi je dovoljno pokazati zanokticu, a ne ruku, ako budeš pisao o tome, naravno da ćeš pisati, avgust je, nemaš o čemu drugom, ni ti nigdje ne mrdaš po ovom pasjaluku, ne može se pisati ako se ne mrda, to je tačno, ta ti je na mjestu, nema priče ako je tabani ne ispričaju, ne prekidaj me, živ bio, ako budeš pisao o tome, napiši, molim te, da mi nedostaje trideset sličica sa Svjetskog prvenstva u Kataru.

Ko će pronaći 980 sličica?

Ne umijem da ti kažem kako je počelo. Takve nepogode najčešće dođu ni od kuda. Znam samo da je sve počelo kao bezazlena dječja igra, a pretvorilo se u strast težu od kocke i pića. Nekoliko dana prije Mundijala? Ili sedmica? Ni to ne znam. Znam samo da je sve konačno završeno, da je sve najzad skupljeno, da ništa nije ostalo, da su korice zatvorene i da mogu ponovo da budem ono što sam bio prije nego što sam se spustio niz to uže.

Šta ti ono imaš? Tri kćeri? Zato i ne znaš. Da imaš samo jedno muško – znao bi i ti. Bilo je to ovako: dolazi klinac i kaže kako neće ništa za rođendan: neće ni novi fudbal, neće ni Play station, neće ni na more, neće ni trotinet, neće ništa što je prije mjesec dana htio. Hoće samo i jedino – Panini album i pare za bar tri kontingenta sličica. Slušam i ne vjerujem šta čujem, ali računica je jasna: album je pet maraka, jedno pakovanje sličica ni toliko, rođendan nikada jeftiniji i nisam puno razmišljao. Dadoh caru carevo i bogu božje.

Slušaj dalje: ni od rodbine neće ništa drugo osim para za sličice. Ni marku neće da uzme za nešto drugo. Ništa mu ne treba, sve ima, svega mu je dosta, samo sličica vazda malo. Uzmem album da vidim kakve su magije u pitanju i imam šta da vidim: 112 stranica sa čak 980 sličica! Prije četiri godine bilo je tri stotine manje, ali je bilo i manje reprezentacija na Mundijalu nego što ih je ove godine. Ko će to da skupi? Ko će pronaći 980 sličica? Neka je svaka sličica marka – ko će dati hiljadu maraka da bi “zatvorio album”?

Ti si, tata, veli meni prestolonasljednik, pravo kino: kupićemo samo prvih pedeset sličica, nakon toga slijedi mijenjanje. Mijenjaš ovo za ono – Ronalda za Messija, Belgiju za Kanadu, jednog golmana za drugog. Posao je bio ogroman: trebalo je zalijepiti sve te prve sličice i moj me potomak nekako navadi da mu pomognem. On otvara kesice, izvlači sličice, a ja ih potom pažljivo “zakucavam” u album. Nakon tri sata bezazlene igre prva pedesetina posla je bila obavljena.

Oni imaju sve što meni treba

I time smo se nas dvojica zanimali naredne dvije sedmice. Možda i malo duže. Strast često oduzima razum, a s njim i osjećaj za vrijeme. Ne znam kada se tačno desilo, ali se desilo: maleni junak je posustao, a njegov veliki posao prešao je u moje ruke. Rekao mi je s kime se sve mijenjao i kako, objasnio mi je pravila ponašanja, utvrdio “cijene” pojedinih duplikata i nestao. Čak mi je “u ruke” predao i aplikaciju za mijenjanje sličica. Groznica je polako izbijala.

Krenuo sam u potragu. Svakog sam se dana budio samo s jednom jedinom idejom: s kime ću se za šta mijenjati? Da li ću imati ono što drugi traže i da li će drugi imati ono što meni treba? Kako ću naći ono što ni drugi ne mogu da nađu? Sličica po sličica – postao sam talac igre koja je počela bezazleno i koja se preko noći prometnula u avanturu veću od svih dosadašnjih. Ako je živa u toplomjeru na početku ove moje “bolesti” rasla tek malo iznad trideset i sedam stepeni, u toku posljednjih dana je “bacala ključ”.

Nema šta nisam radio da bih došao do onih fudbalera koji su mi nedostajali. Kada sam “riješio” pola albuma, mislio sam da ću da izludim, jer sam tek tada shvatio koliko me posla još čeka. Nisam birao priliku: izlazio sam s posla po najvećem zvizganu, napuštao sam kuću pola sata poslije ponoći, odlagao sam odlazak na more… Ništa nije moglo da se uradi i da se oposli dok i zadnja sličica u albumu ne bude zalijepljena.

Neću ti reći sve i da me ne pitaš. Nalazio sam se sa dječacima i djevojčicama na ulici, pored Vrbasa, u parkovima, ispred Boske. Po zemlji bismo poređali duplikate i cjenkanje bi počinjalo: da li Mbape vrijedi dva Haalanda ili samo jednog? Može li cijeli tim Alžira da se mijenja za Rodrija? Jesu li brazilske akcije pale nakon njihovog ranog ispadanja? Da ponovim ako nisam bio jasan: četrdeset i osam reprezentacija i devet stotina i osamdeset sličica!

Ni ja sam ne bih vjerovao da sam gledao: evo mene u centru grada kako se nadmećem sa dvanaestogodišnjacima oko reprezentacije Norveške. Oni imaju sve što meni treba, a ja tek ponešto od onoga što njima nedostaje i nikako sjesti na zelenu granu. Ako klinci dođu sami ili s očevima, dogovor je još i moguć, ali ako dođu s mamama – zlo je veliko, jer materama nikako ne možeš objasniti da jedan Messi ne vrijedi koliko i jedan Mohamed el Neni. Njima je svaka transakcija “jedan za jedan” i nema tog kantara koji bi mogao da ih premunta.

Pred skupštinom

Čučim i nadam se. Nadam se da ću nekoga preveslati, da će neko popustiti, da ću nešto izdramčiti. Krenem na posao – neko zove. Pođem kući – opet poziv. Samo što prilegnem – telefon zvrji. U bermudama stojim ispred skupštine i sa drugom koji radi u protokolu mijenjam sličice. Ja u potkošulji, on u kravati. Obezbjeđenje blijedo gleda u naš posao, a ja samo čekam kada će pripucati ili nas barem privesti. Kada sam sve završio, kada sam, na koncu, našao i Messija, mir se vratio u kuću, na posao i u moju dušu. Konačno mogu da ponovo budem zdrav.

Ako budeš pisao o ovome, a znam da hoćeš, tebi je dovoljno pokazati zanokticu, a ne ruku, ako budeš pisao o ovome, naravno da ćeš pisati, avgust je, nemaš o čemu drugom, ni ti nigdje ne mrdaš po ovom pasjaluku, ne može se pisati ako se ne mrda, to je tačno, ta ti je na mjestu, nema priče ako je tabani ne ispričaju, ne prekidaj me, živ bio, ako budeš pisao o tome, napiši, molim te, da mi Ogiju Matavulju nedostaje trideset sličica sa Svjetskog prvenstva u Kataru.