DRAGAN MARKOVINA: Oluja, Hrvatska i pitanje smisla

Govoriti o Oluji i obilježavanju godišnjica te akcije ima tri strane. Jednu, o kojoj neću pisati u ovom tekstu, a u Bosni i Hercegovini smo je ove godine vidjeli u punom svjetlu u Mrkonjić-Gradu. To je strana priče o imperijalnom srpskom nacionalizmu koji se do danas pravi da ni u čemu nije sudjelovao, nijedan rat pokrenuo, vječno u ulozi žrtve i s alibijem Jasenovca, uz potpunu šutnju o Vukovaru, Dubrovniku, Srebrenici, Prijedoru, Višegradu, Sarajevu, Bijeljini i svim ostalim sredinama čije bi puko nabrajanje odnijelo čitavo dužinu kolumne. Narativ o toj lažnoj prošlosti po kojoj se ništa nije dogodilo do 4. 8. 1995, a ni nakon 7. 8. iste godine, nabolje su uobličili sad već tragikomični Studenti u blokadi, koji su uz fotografiju izbjegličke kolone napisali “Pamtimo 4-7. august 1995.” I to je suštinska istina. Službena i većinska Srbija ne pamti doslovno ništa drugo nego ta tri dana egzodusa. Kao da su oni pali s Marsa.

Međutim, ovdje me prvenstveno zanima ona druga strana, odnosno dvije stvarnosti u Hrvatskoj. Zemlji koja je ostvarila sve svoje geopolitičke ciljeve, uključujući i one prizemne, ekstremističke, koje je Tuđman čak i javno izgovarao, o prihvatljivom postotku Srba. Dakle, Hrvatska je neupitno pobijedila u ratu, ušla je u Europsku uniju i u NATO, ušla je u Schengen, uvela je euro. Počela je živjeti jednu kompletno drugačiju stvarnost, s morem europskih novaca uloženih mahom u infrastrukturu, s turizmom kao ključnom gospodarskom gradom, postajući zemlja koja je zapravo rascijepljena između uspješne i bogate obale, glavnog grada i sjeverozapadne Hrvatske, te one gubitničke u Slavoniji, zaleđu Dalmacije, Like, Korduna i Banije. Loše se živi i ljudi masovno iz zemlje odlaze upravo iz onih krajeva koji su bili izravno dotaknuti ratom.

I sad ta Hrvatska, koja ima jedan kompletno novi život i ogromnu priliku, kojoj su glavni problemi odlazak stanovništva, ogromna inflacija, udar na obalu i javna dobra, te pitanje priuštivog stanovanja i monokulture turizma, umjesto da se bavi tim temama, uporno hrli nazad u ustaštvo i smisao pronalazi u mržnji prema Srbima. Dok je to neko vrijeme još i bilo skrajnuto u Čavoglave i po rubovima scene, dok su se još čelni ljudi Vlade i HDZ-a, pa čak i Kolinda Grabar Kitarović, trudili uvažiti i iskustvo Srba, spominjući ubojstva nakon Oluje, u posljednje dvije godine su sve kočnice pale. Ustaštvo je isplivalo na površinu i u dnevnik javne radiotelevizije kao nešto normalno, pa čak i poželjno, Thompson je sa svojim masovkama i kompletnom ustaškom ikonografijom koja ih prati postao model poželjnog hrvatstva, štoviše njegov tim se izruguje s poginulim partizanima na šibenskom Šubićevcu, prvo s idejom da kraj spomenika strijeljanima postavi kemijske toalete, a onda i da prodaje ustaške suvenire na tom mjestu, sudovi uz nebulozna, plenkovićevska, objašnjenja, o nekakvim dvostrukim konotacijama ustaštva, oslobađaju od kazni one koji ga javno propagiraju i kompletan javni prostor, uključujući obilježavanje Oluje, obilježen je crnilom, trijumfalizmom i umnogome mržnjom.

Paralelno s tim, u Hrvatskoj rade desetine tisuća srpskih državljana, bez kojih sezona ne bi uopće bila moguća, zemlja realno živi u nekom drugom svijetu, ali desnica, na čelu s crkvom i HDZ-om tu stvarnost zapravo ne želi. Njima je jedini smisao u vječnom održavanju ratnih narativa na životu, u rehabilitaciji ustaštva i mržnji prema Srbima, ljevičarima i Jugoslaviji. Svijet izvan toga za njih ne postoji, niti ih zanima.

I samo je u takvom, bezdušnom, pokvarenom i huškačkom svijetu moguće izignorirati onu treću stranu, odnosno stvarnost srpske zajednice u Hrvatskoj, koja ne funkcionira kao dio Vučićevog srpskog sveta, koja ne šuti o onome što su krajinski Srbi napravili Hrvatima i Hrvatskoj, ali koja i sada traži poštovanje žrtava vlastite zajednice i pokretanje sudskih procesa za konkretne zločine. Pri tome, ne samo što se takav stav ne poštuje nego se i tu zajednicu etiketira kao neprijateljsku, a kompletna desnica gradi kampanju na ideji da će joj suspendirati novce iz budžeta.

Naš najveći problem kad govorimo o nacionalizmima je u tome što ih pokušavamo procijeniti iz racionalnog ugla i perspektive konkretnih interesa. Potpuno zanemarujući autentičnu iracionalnost mržnje koja je jača od bilo čega drugoga. A baš je iz tog razloga odgovor na pitanje zašto je još uvijek to ovako kako sam napisao vrlo jednostavan i ima samo jednu riječ. Zato.