GOJKO BERIĆ: Ta mračna mjesta

Sve gori! Ne znam za sažetiji opis nepodnošljivih vrućina koje su napale čitav kontinent, nanoseći mu velike materijalne štete, ali i ljudske živote. Ako je moćni Dunav “presušio”, jasno je da se u prirodi dešava nešto golemo. Velika je to tema, koja čeka svoje stručne interpretatore. Takozvani običan svijet spašava se kako može i zna. Ali, postoje situacije u kojima čovjek ne može ništa učiniti za sebe. Turisti koji su proteklog vikenda krenuli na Crnogorsko primorje dugo će pamtiti svoju avgustovsku avanturu. Na dijelu jadranske ceste, između Konavala i graničnog prelaza u Karasovićima, dugom desetak kilometara, odvijala se velika ljudska drama. U dosad neviđenom saobraćajnom kolapsu bilo je zarobljeno deset hiljada automobila sa oko četrdeset hiljada putnika, što je skoro pet puta više nego što Konavle imaju stanovnika. Došlo je do zakrčenja i svih lokalnih cesta, i život u ovom pitomom kraju vinograda i maslinjaka bio je paralisan. Uz mnogo djece, u kilometarski dugoj koloni nalazio se i veliki broj tranzitnih putnika, gastarbajtera koji su išli na Kosovo i u Makedoniju. Hrvatski mediji su javljali da su putnici sa začelja kolone čekali po deset sati da bi prešli granicu. Samo je slučajnost dijelila situaciju od katastrofe, jer su iz pravca Ćilipa stalno pristizali automobili sa novim putnicima. I kad je izgledalo da se tog paklenog dana sve urotilo protiv ljudi i djece koji su jedva disali u svojim autima, u stanovnicima Konavala, općine na kranjem jugu Hrvatske, probudio se duh solidarnosti – zarobljenim putnicima dijelili su vodu, sokove i sendviče. Pomoć su pružali i lokalni svećenici. Ljudskost je i ovog puta nadvladala birokratsku ravnodušnost Evropske komisije koja je odbila zahtjev nekih zemalja da se u ljetnoj sezoni odgodi primjena novih šengenskih propisa.

Hrvatska je vanjska granica šengenskog prostora prema Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Novi sistem ulaska i izlaska iz EU nalaže rigoroznu kontrolu putnika i robe, što znatno usporava prelazak granice. Lako je zamisliti kakve se gužve na tim punktovima stvaraju ljeti, kad hiljade turista svakodnevno hrle na more i kad dijaspora i gastarbajteri dolaze u zavičaj. Čudno je kako svi ti ljudi, valjda vođeni željom da po svaku cijenu stignu tamo gdje su naumili, strpljivo i ćutke podnose proceduralno maltretiranje kojem su izloženi na granici. Vjerovatno niko toliko ne mrzi granične prelaze kao vozači teških kamiona iz Bosne i Hercegovine, koji su ovog ljeta, ulazeći u Hrvatsku na putu za Evropu, morali proći famoznu šengensku zonu. Pošto detaljno pregleda i skenira njihove pasoše, policija ih slika i uzima im otiske prstiju. Sve to na kraju završava u bazi biometrijskih podataka. I sve to košta vremena, novca i živaca, jer vozači čekaju i po petnaest sati da nastave put. Identitet im provjeravaju i prilikom povratka. Ha, sokole, da vidimo jesi li ti isti onaj što je ovuda prošao prije petnaest dana? I kakva je, na kraju krajeva, svrha tog maltretiranja? “Činimo to u interesu sigurnosti EU”, objašnjavaju činovnici iz njenih kancelarija u Bruxellesu. Navode i podatak da je, na taj način, u prvih šest mjeseci ove godine, “ulovljeno” više od 5.000 osoba koje su, iz sigurnosnih razloga, dobile zabranu ulaska u EU.

Nisam putovao s pasošem u džepu koliko sam mogao i trebao. Imao sam prilika kakve danas ne mogu ni zamisliti, ali sam ih morao propustiti, jer je strah od letenja bio jači od svega. Moje iskustvo sa graničnih prelaza svodi se na sedam evropskih država u koje sam, vozom, autobusom ili brodom, putovao još dok je trajao hladni rat između Istoka i Zapada. Crveni jugoslovenski pasoš bio je jedan od najcjenjenijih u svijetu. Granične prelaze doživljavao sam kao mračna mjesta. Prizore koje pamtim sažeo sam u kratki filmski kadar. Noć je. Voz će se uskoro zaustaviti. Pojavljuje se kondukter i upozorava putnike da pripreme pasoše. Znatiželja me vuče do prozora iako bih morao ostati na svom mjestu. Odnekud istrčavaju policajci s vučjacima, i carinici. Kao da gledamo filmsku scenu nacističkih racija. Među putnicima nastaje komešanje. Neki su uznemireni, kao da su za nešto krivi. Policajci upadaju u voz, a oni sa psima ostaju kraj voza. Jedan policajac je stigao pred kupe u kojem sam bio sa još petoricom putnika. Uzima jedan po jedan pasoš i lista ga, zagledajući čas u fotografiju, čas u vlasnika pasoša. Kao da kaže: “Sumnjiv si mi, putniče, iako ne znam zašto!” Sumnja je ono što nagoni te ljude da svoj posao obavljaju što svestranije. Ne prenosim drogu, para nemam, ni koliko bi mi trebalo, za mnom nije raspisana međunarodna potjernica, nemam šta da prijavim osim sebe, ali ipak osjećam neku nelagodu. Voz najzad kreće, svjetla u noći ostaju iza nas, među putnicima je zavladalo neko olakšanje.

Imao sam bizarnu potrebu da diskretno provociram ljude koji su oličavali bilo kakvu vlast. Jedan takav slučaj desio se baš u vozu kojim sam 1996. putovao iz Ljubljane u Hrvatsku. Na graničnom prelazu u Bregani, na hrvatskoj strani, voz se zaustavio. Počeo je pregled pasoša. Sjedio sam sam u kupeu, sa hrpom novina kraj sebe. Brkatom policajcu srednjih godina predao sam svoj bosanski pasoš. Policajac ga je pažljivo listao, a potom se ponovo vratio na stranicu s fotografijom. Pogledao bi u fotografiju, pa u mene. Mora da je pomislio: “Sumnjiv si mi, Beriću!... I gdje su ti jebeni Donji Vrbljani u kojima si rođen”? A potom mi se, gledajući me, prilično ljubazno obratio: “Vi ste Gojko”? Mora da ga je mučila dilema jesam li Srbin ili Hrvat? “Jesam Gojko, ali nisam Gojko Šušak”, ispalio sam sa puno samopouzdanja. Policajac me strogo pogledao, ali nije znao kako da reaguje, pošto je moj odgovor bio dvosmislen. Možda sam htio reći da, nažalost, nisam Gojko Šušak, Tuđmanov ministar obrane i njegova desna ruka. Ali šta ako je moj odgovor značio da, srećom, nisam Gojko s tim prezimenom? Policajac mi je vratio pasoš, još jednom me strogo pogledao i produžio do sljedećeg kupea, nikad ne saznavši šta sam, zapravo, htio reći.

Kako god, granice su oduvijek razdvajale ljude i narode. Berlinski zid, čudovište dugo 155 kilometara, simbol globalne podjele Istoka i Zapada, srušen je prije skoro 37 godina. Danas imamo njegovu novu varijantu, zid između bogatih Evropljana i njihovih siromašnih rođaka sa periferije zvane zapadni Balkan.

Pripremite pasoše. Slikaćemo vas i uzeti vam otiske prstiju. Ne znamo mi ko ste!