O romanu "Stravaruše" Naide Mujkić: Ne bojim se svog straha

“Ja sam ono što ostane kad se svi drugi okrenu, posljednji glas onima koji nemaju drugog.”

- “Stravaruše”, Naida Mujkić

Roman “Stravaruše” (Buybook, 2026) Naide Mujkić dnevnički je ispripovijedan iz perspektive žene, pjesnikinje koja se, polazeći od intimnog odnosa s voljenim muškarcem i ratnih prisjećanja, vraća običaju salijevanja strave, tradicionalnom bosanskom ritualu kojim se nastojao izliječiti strah. “Salijevanje strave lukavo opstaje na marginama vremena, poput žile srčanice koja se proteže pod zemljom koliko i stablo iznad; svijet prikazan, nikada izrečen, iako ga savremeno doba pokušava potisnuti. To je filozofija straha i spasa, madrac olakšanja za smrtnike, koji su oduvijek pokušavali razumjeti budućnost, uvjereni da je moguće izbjeći ono što sigurno dolazi. Nekada su osluškivali vjetar, pratili let ptica, čitali sudbinu u rasporedu zvijezda ili je tražili u utrobama zaklanih životinja. A, s vremena na vrijeme, topili su metal. Tako je nastala molibdomantija, salijevanje strave.”

Fragment je forma i stanje uma

Oba se ta toka isprepliću kroz cijeli roman. Hedija o kojoj pripovjedačica piše je, i ima to u sebi neku mitsku dimenziju, posljednja stravaruša iz sela, žena koja cijeli život provodi liječeći tuđe tjeskobe, dok njene usamljenosti i žrtve gotovo niko ne primjećuje. Uporedo s rekonstrukcijom Hedijinog života, naratorka uspijeva prepoznati kako je za nju upravo pisanje taj ekvivalent salijevanja strave, način da se riječima oblikuje ono što drugi, mi posve obični ljudi, ne možemo artikulisati. Knjiga je ovo i o nasljeđu koje se prenosi s majke na kćerku kao vjetar što “prolazi kroz krošnje, zaustavljajući se samo na odabranim granama.” Mujkić je napisala knjigu koja ozbiljno tematizira jednu praksu narodne medicine kao rodno i klasno pitanje, ne samo kao kulturološku zanimljivost. Hedijina priča koju čitamo iz druge ruke prepoznaje i mehanizme kojima se ženama nameće uloga nositeljica tuđeg tereta, pokazujući da bi neko nasljeđivanje valjalo i prekinuti. Njena majka prenijela je Hediji vještinu u naslijeđe kao prešutnu odgovornost i zato njena sudbina, kako će to Mujkić napisati, “nije još jedna u nizu bajki o magiji, biljeg je to o rani koja se nosi bez riječi, o životu koji se žrtvuje kako bi drugi mogli živjeti dalje”.

Roman je sastavljen od niza kratkih, rimski numerisanih fragmenata jer Mujkić uporno insistira na prekidu kao osnovnoj jedinici pripovijedanja: fragmenti tako nemaju fabularnu konzistentnost, već sa svojim poetskim tonom skoro kao da lebde u jeziku i kroz jezik. Takva je i sama praksa salijevanja strave koju knjiga opisuje: olovo se rastopi, izlije, protumači i baci. Forma je ovdje jako zanimljiv autorski odabir koji svakako daje na emotivnoj uvjerljivosti same priče, koja bi, da nije toga, bila daleko manje zanimljiva ili na nivou skice, stilske vježbe. Uostalom, diskusije o tome šta roman jeste ili smije biti se danas čine pomalo dosadnjikavim s obzirom na to koliko je raznovrsne, pa i formalno diskutabilne književnosti, objavljeno pod tim okvirom. Ovdje to pitanje, rekla bih, nije presudno za naše razumijevanje napisanog jer N. Mujkić uspijeva pričom zadržati našu pažnju, a takva iscjepkana struktura nije ništa drugo do odraz teme kojom se bavi, nikako pokriće za odsustvo spisateljskog talenta.

Salijevanje strave postaje svojevrsni narativni mehanizam kojim se istražuju načini na koje zajednica proizvodi i prenosi vlastite traume. Već u prvim poglavljima jasno je da se autorica ne zanima prvenstveno za pitanje vjerujemo li mi u taj, bliže paganski, ritual. Za Mujkić je mnogo važnije pitanje zašto svaka kultura iznova izmišlja obrede kojima će dati oblik onome što je inače teško neizrecivo. Ritualno tako nadilazi svoje praznovjerje i postaje oblik jezika samog, komunikacije sa sobom i svojim strahovima. “Strah je opipljiv; fizički očit, ulazi u tijelo, naseli se među rebra, uplete u misli, poput trna pod kožom koji ne vidiš, ali ga osjetiš svakim pokretom. Vječito nešto traži. (...) Strah je ono što raste u tijelu, sve dok ga potpuno ne preraste.”

Tijelo, rat i patrijarhat

Lik Hedije predstavlja glavni estetski i etički impuls cijelog romana. Mujkić vodi računa da nam je ne predstavi samo kao neku mudru staricu, skoro pa mitsko biće iz folklorne imaginacije, već da nam pokaže kako je cijeli njen život određen zajednicom koja joj je namijenila funkciju, ali i oduzela dio života. “Ono što je Hedija imala bilo je skoro nemoguće objasniti riječima ili prenijeti gestom, starije od vremena i izvan granica jezika. Vještina koja se nije mogla pronaći u knjigama zato što je dolazila iz zemlje, vatre, vode i s neba, poput vjekovnog stabla koje zna gdje je njegovo korijenje iako ga niko drugi ne vidi.”

Knjiga "Stravaruše"/

Autorica vrlo pažljivo rekonstruiše njenu biografiju kako bi bolje i efektnije pokazala šta je ona mogla biti, a šta je postala: najstarija kćer koja ostaje u roditeljskom domu dok brat odlazi, sestra se udaje, otac umire, a majka obolijeva, a ona preuzima na sebe sve što drugi odbacuju. U njenom životnom putu nema ništa epski veliko, samo spoznaja da nikad nije otišla i da su njeni izbori zapravo nametnuti. Ljudi Hediji dolaze kada više nemaju kome otići, ostavljaju joj svoje strahove, zahvaljuju joj tek privremeno, a čim opasnost prođe, ponovo je pretvaraju u predmet poruge. Selo je naziva vračarom i vješticom, dok joj u isto vrijeme potajno dolazi po pomoć. Na ovako malo prostora Naida Mujkić uspijeva pred nas razastrijeti društvenu hipokriziju i činjenicu da naše društvo na margine često smješta one koji, iako od pomoći, nisu ekskluzivan dio nekog vjerskog ili ideološkog narativa.

Ono što “Stravaruše” izdvaja od bosanskohercegovačke proze o ratu i našem naslijeđu jeste upravo odluka da taj folklorni materijal bude način na koji određeno umijeće može stajati naspram racionalnog i religijskog, ne unižavajući pri tome nijedno ni drugo. Poglavlje u kojem hodža s druge strane sela javno osuđuje salijevanje strave kao šejtansku varku, pozivajući se na Poslanika, dok istovremeno vojnicima šije zapise u jakne blizu srca, kao zaštitu, pokazuje da je razlika između tih praksi često i rodno uslovljena: jedna pripada prihvatljivijoj, muškoj i institucionalizovanoj religiji, a druga ženskoj, usmenoj tradiciji koja se prenosi iz ruke u ruku.

Rodna dimenzija knjige je tako možda i njen najpreciznije izveden dio. Fragment posvećen etimologiji riječi stravaruša - ona koja ruši stravu u jednom čitanju, ili drugi koji je pejorativan: žena koja nosi, travu, koja је sama oličenje straha - čitamo kao to da je žena ta posrednica koja dobrovoljno preuzima na sebe ono što drugi žele odbaciti, a da zauzvrat ne dobija ni zahvalnost ni pripadnost zajednici koja ju je izrodila. Mujkić eksplicitno formuliše tezu da žene tajnu salijevanja straha prenose jedna drugoj zato što su, kroz vijekove uvježbavanja prikrivanja, postale najvještije u nošenju tuđeg i vlastitog tereta, sposobne da “podignu i nose svijet” i onda kad su im “duše raskopane užasom”.

Mujkić ne preže ni od izrazite simbolike: žena se poistovjećuje s vodom: “Voda u koju se izlijeva olovo nalikuje na njih, na rijeke koje bez pitanja primaju sve što u njih padne...”, a na tom se mjestu razotkriva i osuđuje patrijarhalni poredak. Kad pripovjedačica u fragmentu o pisanju i ritualu zaključi da je pisanje za sebe stalno ostajanje unutar zatvorenog kruga, dok je pisanje/salijevanje za druge čin dijeljenja tereta, ona zapravo eksplicira kako se žena često i iznova vezuje za službu drugima. Slična se logika provlači i kroz odnos prema tijelu i ratu, koji je u knjizi prisutan gotovo isključivo kroz slike koje djeluju kao da su “s onu stranu”, i to je posve legitiman izbor iako knjiga katkad neravnomjerno skreće pažnju na te teme, i ide u korist intimnog koje stalno stoji iznad kolektivnog. Rat je prikazan kao svijet nikada izrečen i rastvara se u intimnim, metaforički nabijenim slikama, gdje god je to moguće. Što opet ne čudi s obzirom na to da je Naida Mujkić ipak i prije svega pjesnikinja, te od tog jezika ne bježi već u njemu rastvara poetski nabijene slike. I važno je naglasiti, često te slike i simboli zaista jesu dio same priče, ne djeluju nabacano ili umetnuto. Na primjer, motiv saljarke, posude u kojoj se topi olovo; Hedija vjeruje da se saljarka ne smije prati jer bi zajedno s ostacima olova nestali i strahovi koje je tokom godina upila. Posuda se tako krpi i ponovo koristi, noseći na sebi tragove decenija tuđih patnji. Gotovo je nemoguće ne primijetiti da saljarka postaje produžetak same Hedije: puna zakrpa, ona nosi ostatke tuđih života i opstaje zahvaljujući tim pukotinama.

Pisanje kao terapija

Fragmenti u kojima se pripovjedačica-pjesnikinja eksplicitno pita može li poezija zamijeniti ritual i može li i sama, poput Hedije, salijevati stravu, ali sebi, dio je knjige koji ima gotovo tu metatekstualnu dimenziju romana, pokazujući svijest o vlastitom postupku. “Mogu li ja, pjesnikinja, napisati pjesmu za sebe? Ili je moje srce uvijek spremno da se otvori samo Bogu i ljudima? Je li moguće da pjesnikinja bude i svoj vlastiti slušalac, da bude i svoj čitatelj? Pjesme se šire u krugovima i dotiču druge. Kad bih napisala pjesmu samo za sebe, bi li ona onda imala smisla?” Pitamo se i mi skupa s njom može li književnost imati terapeutski učinak ako već ne može promijeniti svijet. Razlika koju tu autorica povlači između zatvaranja straha u ritual i njegovog vraćanja i zadržavanja u tekstu (pisanje) lijepo je posložena: ono što je u obredu zatvoreno, u tekstu ostaje otvoreno. Ipak, možda je ova forma nešto nesretniji izbor za tu ideju jer nerijetko ovih sedamdesetak fragmenata više liči na niz malih rituala zatvaranja, pa ideja otvorenosti ostaje djelimično paradoksalna.

Za kraj i kao digresiju ovom tekstu, a u prilog čitanja romana u širem književnom kontekstu, dodajem i da je Edisa Gazetić na nedavno održanoj promociji ove knjige na festivalu književnosti Bookstan spomenula Slavenku Drakulić i njen roman “Optužena” (2012), gdje kćer poseže za posljednjim stadijem želje da se oslobodi transgeneracijskog nasljeđa straha i traume - ubistvom majke. “Stravaruše” nisu u toj mjeri radikalna knjiga, ali nesumnjivo jesu knjiga koja želi raskinuti sa ponavljajućim obrascima. Mujkić se pridružuje liniji savremene ženske književnosti pisane na našim jezicima, Tanji Stupar-Trifunović, Adisi Bašić, Rumeni Bužarovskoj, na primjer, u kontekstu tematiziranja traume i neriješenog sukoba između žene i patrijarhalnih matrica. Ima ovdje nešto i od knjige “Baba Jaga je snijela jaje” (2008), Dubravke Ugrešić, jer obje knjige polaze od figure žene čije se znanje smatra sumnjivim ili zastarjelim. Ugrešićkinu Baba Jagu je patrijarhat od početka svrstao u služavke (“nastale od Adamova rebra... da bi rađale njegovu djecu”), a Hedija bi komotno mogla izgovoriti sličnu dijagnozu o sebi (i knjiga joj daje uvid u to, kroz onu rečenicu o “službi, ne osobi” i tome kako “patrijarhat zna kako sakriti nepravdu riječima ljubavi prema porodici”). Ona to nikada ne kaže naglas sa ironijom kakvu Ugrešić svojoj junakinji priznaje, ali se njena priča jasno kreće linijom uočavanja tragičnih posljedica takvog poretka. Naida Mujkić na sebe preuzima zadatak da lik stravaruše Hedije upiše u kontekst ženskog iskustva u našem vremenu. Rezultat je zanimljiv, ali i bolno ispisan roman, vjeran potresnoj istini koje smo svjesni, ali joj najčešće biramo okrenuti glavu.