ELDINA ZOLJ-BALENOVIĆ: Rijedak i zlata vrijedan

Ne znam ni broj tekstova u kojima sam pisala o tamnim, mračnim stazama kojima koračaju onkološki pacijenti u posljednjih pet godina, otkako i sama putujem njima. O nedostatku citostatika, malom broju medicinskih sestara, tehničara, doktora. O prostorom i ostalom infrastrukturom ograničenim onkološkim odjelima u svim kliničkim centrima. O nerevidiranoj onkološkoj listi lijekova, o indikacijama koje nisu godinama proširene. Pišem i o registru onkoloških pacijenata koji nemamo, a koji bi nam odgovorio na brojna pitanja i dileme, usmjerio aktivnosti, upalio alarm. Jednom sam samo pisala o posljedicama koje na ljudsko tijelo ostavlja liječenje karcinoma. Jednom sam napisala i da se liječim lijekom koji je prvi put sintetiziran 1962. godine, a službenu registraciju i širu primjenu u liječenju raka dojke ostvario je tokom 1970-ih. Eh sad, zamislite da se i danas, recimo, u stomatologiji koriste način i sredstva liječenja koji su se koristili 1970-ih. Ili, recimo, u ginekologiji. Ili u bilo čemu.

Lijekovi kojima se u najvećem broju slučajeva suprotstavljamo raku nisu dovoljno pametni da samo ubijaju te mračne ćelije, oni ruše sve pred sobom, ostavljaju strašan trag na koži, zubima, noktima, kosi, plućima, bubrezima, jetri, srcu... i najviše kostima. Kosti stradaju, gube minerale, dolazi do poremećaja prirodnog ciklusa obnavljanja koštanog tkiva, smanjuje se apsorpcija kalcijuma. Ukratko: kosti postaju slabije i bolnije. A boli je dovoljno i bez toga. Previše. Sa tim život često postaje zaista pretežak. Prebolan. Mučan.

Kroz dijagnozu čovjek je primoran tražiti savjete, učiti, pokušavati prevenirati ono što je moguće, ali i na pravi način tretirati nastale tegobe. To je vrlo često, bez nekoga ko će vas uzeti za ruku i provesti kroz nauku, usmjeriti, konkretno posavjetovati, vrlo teško, skoro nemoguće. Jer je potrebno da vam ne ispusti ruku, da vas drži čvrsto. Da bude uz vas, vaša krila, podrška i snaga. Upravo je to prof. dr. Ismet Gavrankapetanović. Gostujući je profesor na uglednim svjetskim univerzitetima i član je brojnih domaćih i međunarodnih ljekarskih asocijacija, između ostalih i Američke akademije ortopedskih hirurga, Kraljevskog koledža hirurga iz Londona, Britanske ortopedske asocijacije, Evropskog udruženja sportske traumatologije.

Ipak, iza svih ovih impresivnih svjetskih titula, izuzetne karijere, širom svijeta proslavljenih velikih uspjeha i rezultata stoji čovjek. Dobar čovjek. Veliki čovjek koji je poslije izuzetno teškog radnog dana sa osmijehom, radošću i toplinom odlučio veče provesti sa onkološkim pacijenticama koje su za njega pripremile desetine pitanja. Bez bijelog mantila, sterilnih čekaonica i ordinacija, čekanja na red, narudžbe i uputnice. Želio nam je pružiti ruku, stati uz nas, osnažiti nas i vratiti vjeru u ljude, vjeru u sutra.

Prof. dr. Gavrankapetanović nam je darovao vrijeme, znanje, ali i onaj rijetki, teško pronađeni, željno iščekujući iscjeljujući mir. Svako naše pitanje, iza kojeg je brdo skrivenih strahova od lomljivosti i neupotrebljivosti sopstvenog tijela, saslušao je sa nevjerovatnom, toplom pažnjom. Svojim dubokim razumijevanjem i strpljenjem, on je komplikovanu medicinsku nauku pretvorio u mapu nade, jasno nam pokazujući kako da zaštitimo ono što terapija neumoljivo nagriza, korak po korak. Strpljivo. Ono što će zauvijek ostati urezano u duši, jeste duboko poštovanje koje nam je ukazao. Prestali smo biti broj, teška dijagnoza, oni koji su presuđeni i osuđeni na kraj. Nismo bili ni samo broj u bolničkom protokolu, već ljudska bića i borci kojima je javno priznao težinu svakog pređenog koraka na ovoj mračnoj stazi. Otvorio nam je srce, pružio ruku koja ne liječi samo kosti, tijelo već i ranjenu, umornu dušu. Druženje je završeno spoznajom da medicina u svom najuzvišenijem obliku počinje i završava čistom empatijom, ljudskošću, željom i nadom. Naš teški teret odjednom je postao lakši za nošenje, jer ga je dotakao čovjek koji nam je, pored svog ogromnog znanja, nesebično poklonio svoja krila i svoju snagu. A to mogu i čine samo rijetki, kao što je rijedak i zlata vrijedan naš prof. dr. Ismet Gavrankapetanović.