Julija Franck, književnica: Sjećanje nastaje kroz pripovijedanje

Kada se osvrnete na svoje knjige iz posljednjih dvadeset godina - od “Zapada” (Lagerfeuer, 2003) i “Poludnice” (Die Mittagsfrau, 2007), preko “Leđa uz leđa” (Rücken an Rücken, 2011), do “Svjetovima daleko” (Welten auseinander, 2021), kako se Vaše shvatanje same sebe kao autorice mijenjalo tokom procesa pisanja?

- S romanom “Poludnica” i njegovim velikim uspjehom s jedne strane sam se suočila s ogromnom javnom pažnjom koja je bila vremenski zahtjevna i iscrpljujuća. Mjesecima sam putovala po Njemačkoj, a i narednih godina sam uvijek iznova odlazila na književna čitanja u druge zemlje. Istovremeno s uspjehom kod čitatelja, a i uspjeha u drugim državama, knjiga je udarila na veliki val negativnih reakcija u kulturnim rubrikama njemačkih novina. Čak i u godinama u kojima nisam objavljivala niti jednu knjigu, kritičari i novine nisu propuštali priliku da mene uzmu kao primjer nezasluženog uspjeha. O meni su objavljivali naslove čak i kada nije bilo nove knjige. Poruka je bila: knjige te Julije Franck nije potrebno čitati da bi se znalo da one ničemu ne vrijede. Umjesto toga, trebalo bi čitati Petera Handkea, Botha Straußa ili Martina Walsera.

Zaštitni plašt

Tu se rijetko radilo o književnoj kritici, već eksplicitno o tome da li me kao književnicu i osobu uopće treba ozbiljno shvatiti. Nije ni čudo, žena sam, tada sam imala samo 37 godina, bila sam neudata, kući sam imala dvoje male djece. Ti javni napadi napravili su od mene veoma uplašenu osobu. Možete zamisliti da se gotovo nigdje više nisam mogla osjećati privatno. Moj šestogodišnji sin je u školi, preko majke jednog školskog druga, dobio novinski članak u kojem se neko ponovo zgražavao. Tih dana sam se stidjela pred svojom djecom i pred komšijama. Nisam željela tu dvojbenu slavu.

Kada su me onda na promocijama romana “Leđa uz leđa” na pozornicama i iz publike posvuda pitali kako se nosite s kritikama, javnost mi se učinila toliko invazivno neprijateljski nastrojenom i iscrpljujućom da sam se odlučila na neko vrijeme povući. Ipak sam mnogo više voljela biti sa svojom djecom kući, kuhati za njih i uvečer im čitati nego da budem među strancima u javnosti, na pozornicama, na televiziji i u hotelima.

Nisam u početku mislila da će proći deset godina prije nego što se usudim ponovo javno nastupiti i objaviti knjigu. To vrijeme mi je bilo potrebno, a i uživala sam u njemu. Provela sam ga sa svojom djecom dok nisu odrasla. Tokom tog perioda dvije godine sam studirala medicinu, a povremeno sam interdisciplinarno surađivala s drugim umjetnicima, vodila književne radionice za studente. Čitala sam i pisala, samo nisam objavljivala.

U Vašim tekstovima često se vraćate onome što nije izrečeno i što je samo indirektno naznačeno. Kako se u Vašoj poetici odnosite prema tim otvorenim mjestima i prazninama?

- Romani nisu knjige dijaloga. A i scenariji i pozorišni komadi tek su onda dobri kada se izgovorena riječ dopuni radnjom. U književnosti vjerujem opisu onoga što se dešava. Pri pisanju ne želim ništa objašnjavati niti vrednovati. Vjerujem u pronicljivost čitaoca koji sam tumači postupke mojih likova, koji prepoznaje, na primjer, kada Helena u “Poludnici” na pitanje svog djeteta “šta su Jevreji?” šuti - i time mu prešućuje da je i sama Jevrejka. Pronicljiv čitalac razumije da je Helenina šutnja zaštitni plašt - i upravo time još snažnije shvata veliku opasnost i strah u kojem Helena živi sa svojim djetetom. Ona ne želi ugroziti njega, a ni sebe.

Književnost razvija svoju imerzivnu snagu onoga trenutka kada se čitalac sam učita u tekst. Neizbježno je da svaki pojedinačni čitalac u njega unosi vlastita iskustva. Zahvaljujući svojoj emocionalnoj inteligenciji i empatiji, čitalac može razviti razumijevanje za likove i njihovu situaciju. Književnost, za razliku od križaljke ili matematike, ne poznaje jednostavno, jednoznačno rješenje niti funkciju.

DDR je u Vašem djelu nekad jasno vidljiv, a ponekad prisutan samo u pozadini. U kojoj mjeri ovo iskustvo i danas oblikuje Vaše pisanje?

- Ovdje bih pored DDR-a i “Zapada”, odnosno Savezne Republike Njemačke, spomenula i nacionalsocijalizam te Vajmarsku republiku. To su različite političke epohe i državni oblici koji su moju porodicu, kao i njemačko društvo, kroz generacije sve do danas snažno oblikovali.

DDR je, posebno za njemačke Jevreje, socijaliste i komuniste, dakle prije svega za one društvene grupe koje su se u nacionalsocijalizmu osjećale diskriminirano i isključeno, bila državna tvorevina koja je željela postati socijalistička demokratija. A to da se uprkos najboljim namjerama i idejama, u ovom istočnom dijelu Njemačke nakon nacionalsocijalizma danas ponovo razvila jedna dehumanizirajuća diktatura, jeste gorko razočaranje. Naravno da me politička historija današnje Njemačke snažno oblikuje. Iz mnogo razloga pripadam onim ljudima koji, prema ideologiji nacionalsocijalista, nikada nisu trebali postojati.

U romanu “Leđa uz leđa” bavite se porodičnim sjećanjem, prekidima i šutnjom. Kakvu ulogu porijeklo ima u Vašem pisanju?

- Time što dolazim iz miješane porodice koja je za Njemačku vrlo netipična, senzibilizirana sam za određene teme. Kao dijete morala sam iskusiti život u izbjegličkom kampu. U školi sam upoznala ne samo predrasude prema ljudima sa “Istoka” nego i antisemitizam školskih drugova, koji i danas postoji u obliku šala, komentara i načina razmišljanja. Ta iskustva su me učinila da se osjećam autsajdericom.

Slojevit jezik

Uz to je još i moja majka željela ostati neudata i nas pet kćeri odrastale smo bez očeva. Naravno da pišem o autsajderima. Da li kao Jevrejka, kao dijete samohrane majke, sa Istoka ili Zapada - niko ne može birati gdje će se roditi. To egzistencijalno iskustvo mi omogućuje da razvijem jednako empatično razumijevanje i za nekog muslimanskog Sirijca. Taj neki dječak je, u konačnici, jednako nenamjerno bačen u svijet kao i ja ili Vi.

Je li sjećanje nešto što se pripovijeda ili ono nastaje tek u samom činu pripovijedanja? Koju ulogu pritom ima zaborav: predstavlja li on više gubitak ili produktivnu prazninu?

- Sjećanje nastaje kroz pripovijedanje, a i historija nastaje kroz neku vrstu predaje, kroz perspektivu pripovijedanja. Zaborav je najprije nešto nenamjerno, kao što je to, uostalom, i samo sjećanje. Kada pišemo i pripovijedamo, onda se jedna kultura odlučuje na koji se način vlastita historija može pripovijedati.

A šta se, po Vašem mišljenju, onda događa sa stvarnošću kada ona postane književnost? Ostaje li ona prepoznatljiva ili nastaje nešto sasvim novo što mijenja naš pogled na svijet?

- Oboje naravno. U književnosti stvarnost ne samo da ostaje prepoznatljiva, nego pojedini motivi i odnosi postaju jasnije vidljivi time što se određeni događaji postavljaju u središte romana. Tu nastaje nešto sasvim novo: književno djelo. A tokom čitanja razumijevamo stvarnost, condition humaine u njenom određenom vremenu i kulturi.

Vaša nova knjiga rekonstruira ljubavnu vezu između pjesnika Rainera Marije Rilkea i poljsko-njemačke slikarice Baladine Klossowske na osnovu njihovih pisama i zapisa. Šta Vas je u toj konstelaciji u početku privuklo: ličnosti ili materijal predaje?

- Motivski me fascinirala ta romantična ljubav u pismima. Nešto u njoj mi djeluje vrlo poznato i u određenom smislu bezvremensko, univerzalno. Možda zato što sam i sama od djetinjstva i mladosti velik dio svojih odnosa živjela kroz pisanu vezu (slično bandi u bilijaru): godinama sam čitala i pisala kao opsjednuta, dnevnik, pjesme, priče i naposljetku pisma sa svojom bliznakinjom i jednom dobrom prijateljicom. Svake sedmice smo pisale po nekoliko pisama, dok je telefoniranje bilo preskupo i dok smo živjele ili stotinama kilometara daleko, ili samo dva kilometra, ali preko granice, s druge strane zida. Pisanje mi je od djetinjstva bilo blisko. Dobro poznajem taj oblik razvoja jedne veze.

Između Rilkea i Klossowske sama književnost je igrala veliku ulogu. Ona se zaljubila u čovjeka kojeg je oličavao jezik - a to i danas mnogim ženama djeluje izuzetno atraktivno: muškarac bez mišića i fizičke snage, koji je fizički bio više sitan, osjetljiv, a vjerovatno djelovao i plašljiv, ali koji je imao senzualan, slikovit jezik i u njemu se romantično i duhovno, profinjeno izražavao. Oboje vole jezik, ne samo njemački nego i francuski - i tako pišu jedno drugom. Ovdje se spajaju likovi i preneseni materijal.

Knjiga je jedna vrsta književne montaže te se time temelji na odabranim pisanim fragmentima pisama i zapisa. Šta Vas je privuklo toj formi i šta ona omogućuje u odnosu na klasično pripovijedanje u formi romana ili pripovijetke?

- Time što Klossowsku i Rilkea kroz njihova pisma, a povremeno i kroz slobodno prevedene citate, puštam da govore, karakteriziram ih kroz njihov istovremeno historijski i savremeni ton. S jedne strane, montaža podsjeća na filmske forme ili narative radija i podcaste koji su nam danas poznati. Navikli smo na to da prihvatamo skokove u pripovijedanju. A to iskustvo razvijanja ljubavnih odnosa na velikoj geografskoj udaljenosti nije rijetko ni u današnjem vremenu.

Osjetljive pojedinosti

Kada čovjek pročita tih stotinu pisama koja su Rilke i Klossowska razmijenili tokom posljednjih šest godina pjesnikova života, onda postaju jasne velike poteškoće jedne tako romantične, a u svakodnevnom životu potpuno neuspješne veze. Kao što je i danas u mnogim brakovima i vezama slučaj takav da jedna strana (često žena) voli bezuslovno, s potpunom predanošću, dok druga strana dopušta da bude voljena, nošena na rukama i zbrinuta. Ta bolna, nesretna i u fizičkom smislu uglavnom neostvarena veza jeste univerzalna.

Šta za Vas ostaje otvoreno? O čemu možda nikada ne biste pisali?

- Ne postoji ništa o čemu ne bih mogla pisati. O seksualnosti i bolestima može se lakše pisati u beletristici. Kada bi se žive osobe u memoarima ili eseju prepoznale po svojim specifičnim i intimnim osobinama, u Njemačkoj bi one mogle tužiti izdavača, pozivajući se na pravo ličnosti, i knjiga bi mogla biti zabranjena.

Ali nikada me nije zanimalo da svoje rođake, prijatelje ili poznanike s njihovim privatnim osobinama prikazujem u knjizi i da ih izlažem javnosti. Zato sam u svojoj knjizi “Svjetovima daleko” morala i željela izostaviti mnoge detalje. Oni koji bolje poznaju moju porodicu, moju majku, moje sestre i porodične prijatelje, znaju da sam u knjizi, radi zaštite još živih osoba, izostavila neke osjetljive pojedinosti. “Svjetovima daleko” završava u mojoj 23. godini - u vrijeme gubitka moje velike ljubavi. Smrti za koju sam tada vjerovala da je neću moći preživjeti. Također sam i ovdje iz obzira prema njemu i njegovoj porodici u “Svjetovima daleko” izostavila važne detalje. O svom privatnom životu nakon toga, a posebno o životu s moje dvoje djece, koja su danas već odrasla, nemam nikakvu želju pisati. To bi mi se činilo suštinski pogrešnim. Svoj privatni život čuvam i cijenim, u njemu mi se sve čini ispunjenim i ništa nije dovoljno “zanimljivo” da bih o tome pisala memoare. Kao što sam rekla, za pojedine motive iz vlastitih iskustava beletristika nudi mnogo bolji oblik.

Trenutno se nalazite u Sarajevu. Da li je neposredno iskustvo grada promijenilo Vaš pogled na njega u odnosu na predstave koje ste ranije imali?

- Oh jeste. Još ranije sam od prijatelja čula koliko je grad raznolik i kako su ljudi srdačni. Naravno da mi je žao što ne govorim i ne razumijem bosanski jezik, iako vježbam prve rečenice i riječi. Ali zahvaljujući susretima sa studentima tokom radionica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, već sam od prvih dana mogla upoznati Bosance.

U razgovorima o književnosti mnogo se sazna o životu i o onome što ljude zaokuplja. Tako je grad za mene u ovim prvim sedmicama postao stvaran. Posvuda miriše na ruže koje cvjetaju na svakom uglu kuće. Kada ujutro i navečer šetam uz Miljacku, osjeća se miris cvijeta lipe – a više puta sam primijetila kako muškarci beru lipov cvijet s drveća. Vjerovatno vole čaj kao i ja.

Bosanci mi prilaze na neobično prijateljski način. U tramvaju mi stariji muškarci ustupaju svoje mjesto, mladi, sredovječni i stariji ljudi otvoreno govore o politici i privatnim odnosima. Posjetila sam i jedan veoma zanimljiv fotografski festival. Priroda oko Sarajeva i na putu prema Mostaru je zadivljujuća, koliko je strmo i krševito gorje, toliko su lijepe mješovite šume.