Utopija i distopija: Hotel Zenit i kružni tok u Stocu
Slučaj je tako namjestio da sam dan u kojem je hrvatska nogometna reprezentacija otvorila nastup na Mundijalu derbijem protiv Engleske proveo u Neumu, s nekom maglovitom idejom o tome da ću se vratiti u Mostar do utakmice i na miru je pogledati. No, kako to već biva, ljetni dani na moru se oduže, bude ti žao otići prije zalaska, potom bude šteta propustiti šetnju u sumrak i onda u jednom času shvatiš da uopće nije ni tako loše voziti nazad po čarobnim i pustim krajevima južne Hercegovine i slušati radioprijenos. Što pogotovo dolazi do izražaja u kontekstu svih naših društvenih, nacionalnih i političkih podjela koje se tužno, koliko i savršeno ocrtavaju na tom potezu Neum-Stolac-Mostar.
Dakle, ono što je u Neumu najljepše je sama ideja da Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina napravi svoj utopijski radničko-turistički raj na divnom komadiću jadranske obale koji joj je pripao. Pri čemu je uz Hotel Grand i Hotel Sunce, koji žive neki svoj život nakon modernizacije i obnove, u Hotelu Zenit s kompletnim bremenom sporne privatizacije vrijeme zapravo stalo. Kao neka utopija zaustavljena u vremenu.
Podignut 1987, na tragu kopije Dubrovnika i tamošnjeg Belvederea te kasne socijalističke arhitekture, s bazenom, ljetnim kinom, sportskim terenima, otvorenim terasama i mediteranskim vrtom u sklopu kompleksa, s temeljnom idejom da radnici Željezare Zenica naprave svoje odmaralište i dobiju priliku za zaslužen odmor u tom raju na zemlji, tako konzerviran i zaustavljen u vremenu, Hotel Zenit je tužni podsjetnik na ambiciju, solidarnost, ideju humanosti, zajednički cilj i važnost sporta i kulture u jednom društvu. S naglaskom uklapanja u prirodu i brigu o javnom prostoru, ali i o tradiciji na koju se naslanja, da je nemoguće da te ne uhvate neka tuga i ponos kad ga takvog danas promatraš. Posebno u svjetlu neizvjesnosti oko budućnosti same Željezare. A dodatno posebno u svjetlu današnje stvarnosti Bosne i Hercegovine.
Osnovne činjenice kažu da je taj projekt arhitekta Slobodana Jovandića, sagrađen odlukom Sindikata i uprave Željezare, nakon što je 1985. godine proizvedeno 1.870.000 tona čelika, da se ta zarada preusmjeri u kupnju zemljišta i izgradnju radničkog hotela u Neumu. U što je uloženo 13,5 miliona maraka, uz rad 800 radnika koji su ga gradili.
I onda kad iz tog okruženja konzervirane utopije sjedneš u auto pa slušaš radioprijenos koji te vjerno, dajući ti mašti na volju, vodi kroz dramatične preokrete utakmice, na kraju dođeš u Stolac i tamo zatekneš poznate simboličke ratove na kružnim tokovima, pa zastave Bosne i Hercegovine, Republike Bosne i Hercegovine i Herceg-Bosne jedne pored drugih, kao vrhunac nekakvog trpljenja ili dogovora, shvatiš razmjere civilizacijskog poraza koji nam se dogodio.
Znam da sam više dosadan s ovom temom, ali ništa manje dosadan od onih koji već trideset i šest godina mašu zastavama i viču kako je neki komad zemlje ekskluzivno njihov i kako drugi tu imaju biti građani drugog reda, ako su već toliko tvrdoglavi da i dalje žive tu.
Kako je moguće da smo od zemlje koja je imala fabrike čiji su radnici gradili utopiju na Jadranu, za sebe i svoje familije, misleći o progresu i zajedničkom življenju, došli do etnonacionalizma i mahanja zastavama kao do vrhunca društvene svijesti, nikad mi neće biti jasno. A još će mi manje biti jasno kako se tako uspješno pravimo da taj stari, drugačiji i ljepši svijet nije nikad postojao?
O izgradnji pak nekog novog modernistički industrijskog grada s radnicima, sportom i kulturom u fokusu, kakva je bila Zenica, tek možemo sanjati.
A Mundijal, on se nastavlja u svom ritmu, igrajući svoje utakmice i na našem terenu, gdje je danas opet jedno od najbitnijih pitanja postalo ono a za koga ti navijaš.
Pa za naše, uvijek.
Još kad bi se barem netko jednom sjetio i pojavio se na tribinama sa zastavom SR Bosne i Hercegovine, gdje bi nam bio kraj. Neće skoro, naravno, ali možda se jednom nešto kolektivno opet pomakne.