Djetetu treba bezuslovna ljubav

Uplakana i uplašena lica mališana prve su slike sa kojima se suočavaju socijalni radnici, a potom i hranitelji koji su svoje živote podredili misiji da svako dijete ima pravo na sreću i toplinu porodičnog doma.

- Danas jedna beba leži u krevetiću i nema kome da pruži ruke. Danas jedno dijete neće izaći u park jer nema ko da ga odvede, a drugo nema nikoga da ga pita kako mu je prošao dan. Svako dijete zaslužuje ljubav, zagrljaj, pažnju i nekoga ko će biti uz njega, predočila nam je tužnu sliku Mirela Nalić, PR menadžer SOS Dječijih sela u BiH.

Ljubav se, kaže ona, ne kupuje i društvo u kojem nijedno dijete ne odrasta samo možemo graditi jedino zajedno.

Od -50 do uspjeha

Iako su brojne sudbine spašene zalaganjem timova iz SOS Dječijih sela u BiH i centara za socijalnu pomoć, još postoje mališani kojima je potrebno pomoći da umjesto u domovima pronađu put do sretnijeg odrastanja.

- Djeca koja dolaze u program SOS dječijih sela prošla su kroz teške periode u svojim biološkim porodicama, pojasnila nam je Amra Dulić, socijalna radnica i v. d. direktorica programa SOS Dječijih sela u Gračanici.

Ti mališani ili mladi ljudi, kaže, nisu krivi za tugu i bol koja ih je snašla. Njihove potrebe za ljubavlju i pripadnošću jednake su kao i kod svake druge djece, ali im je potreban specifičan, individualan pristup da bi prebrodili traume.

Tako počinje većina životnih priča djece koja su zbog različitih tragedija izgubila svoj dom, a gubitkom biološke porodice često ostala i bez glasa, bez želje da progovore, pa čak i izgovore svoje ime. Ohrabrujuće je da mnogi od njih također imaju sličan epilog - sudbina ih odvede na prag dobrih ljudi koji sa njima podijele krov nad glavom, ljubav i brigu, budu im podrška da izrastu u jake i uspješne članove društva koji sada brinu o onima koji su dospjeli u njihove već tijesne cipele.

- Većina djece bez roditeljskog staranja startala je sa pozicije -50 u odnosu na vršnjake sa kojima danas dijele radna mjesta ili klupe u školama i fakultetima, kazala nam je Dulić.

Ne postoji, kaže, univerzalno rješenje za svako dijete, ali kroz individualne razvojne planove stručnjaci uspiju podići samopouzdanje i samopoštovanje kod djece, razviti im komunikacijske i prezentacijske vještine, te ih pripremiti za potpunu samostalnost,

​Takvo djetinjstvo pamti i jedna 26-godišnja mlada žena koja je bez roditeljskog staranja ostala ostala kao osmogodišnjakinja. Život ju je doveo u dom jedne porodice u kojoj su njene suze tuge i bola postale radosnice, a strah prerastao u uspjeh.

- Majka mi je bila teško bolesna, a otac preminuo, tako da sam morala napustiti svoj dom i odrastanje nastaviti u jednoj meni tada nepoznatoj porodici, počela je svoju priču Dragana Savić.

Odrasla je u hraniteljskoj porodici, porodici u kojoj je, kaže, dobila ljubav, podršku, individualni pristup i razumijevanje.

- U toj porodici sam završila fakultet i stekla zvanje magistra socijalnog rada. Danas sam obrazovana i samostalna mlada osoba zahvaljujući hraniteljstvu, najplemenitijem obliku zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja. Tokom studentskih dana, na poziv SOS tima, pridružujem se YEEP obuci koja u potpunosti mijenja moj život. Na obuci sam ojačala svoje vještine i znanja, dobila podršku i sjajnu mentoricu Amru, koja je i danas moja velika podrška. Zahvalna sam SOS timu koji pomaže mladima iz alternativne brige da ostvare svoje snove, kaže Savić.

Imati divno djetinjstvo uprkos tragediji koja ga je obilježila, može zahvaliti hraniteljima koji su joj pružili ljubav i toplinu doma, ali i djeci sa kojom je odrasla pod istim krovom i koju zove braćom i sestrama.

Suze radosnice

Životne priče poput ove samo su dio svakodnevnica socijalnih radnika i onih koji brinu o djeci i mladima bez roditeljskog staranja.

- Prvi dani, mjeseci, pa i godine su najteži, ali baš tada moramo biti jači i više tvrdoglavi da dopremo do svakog djeteta, izliječimo im traume i otvorimo nova poglavlja, priznali su oni kojima je stalo.

A sve bi bilo lakše kada bi ih bilo više, pogotovo onih koji žele postati hranitelji. Da je lako, nije, da je lijepo, jeste i više nego što iko može zamisliti.

- Jedno veče sam dobila poziv od centra za socijalni rad sa pitanjem da li mogu prihvatiti dijete koje treba hitno zbrinjavanje, prisjetila se gospođa koja se nekoliko godina ranije prijavila, a zatim prošla obuku, te dobila certifikat da može biti hraniteljica.

Nikada neće zaboraviti prvi susret sa dječakom o kojem se brine. Dječakom koji je pokazivao zbunjenost, strah, a oči i ruke tražile poznata lica.

- Prvih dana dječak je neutješno plakao, rukicama pokazivao prema vratima, a mir nije pronalazio ni kada zaspi, opisala nam je svoje prve dane jedna mlada žena koja je odlučila da neće odustati od gosta koji je tada imao dvije godine.

Ponosno, suznih očiju, prepričava kako je danas, nakon dvije godine, dječak postao nasmijana radoznala pričalica koja plijeni pažnju i vršnjaka i starijih gdje god se pojavi. Ipak, do prvih riječi i osmijeha trebalo je mnogo snage i upornosti, kao i podrške koju su oboje imali i od porodice, centra za socijalni rad i tima SOS Centra za hraniteljstvo.

- Nedavno je došao iz vrtića i kao da smo svaki dan pričali, samo počeo komunikaciju o tome kakav mu je bio dan, kazao da su za ručak imali grah, da se sa djecom iz vrtića lijepo igrao, sjetna i sretna ispričala nam je sagovornica i pojasnila da već dvije godine posjećuju logopeda i čine sve neophodne korake koji će mu odrastanje učiniti ljepšim i sretnijim.

Iskustva pokazuju da podrška koju dijete dobije tokom odrastanja ostavlja trag mnogo godina kasnije. Povjerenje, osjećaj da nekome pripadaš i saznanje da postoji osoba koja vjeruje u tebe često postaju temelj na kojem mladi grade svoju budućnost.

SOS Dječija sela kroz šest centara za hraniteljstvo aktivno rade na razvoju hraniteljstva i pružanju podrške djeci i mladima bez roditeljskog staranja.