Kako je Iran nadmudrio Ameriku

Još je srijeda dok ove redove šaljem u ruke mojoj glavnoj urednici, a nadam se da će i petak osvanuti bez još jednog odlaganja američko-iranskog dila čije se potpisivanje očekuje u Švajcarskoj. Ovaj put je do toga podjednako stalo i Trumpovoj administraciji i iranskom islamskom sistemu. Mada se i do tada, a kamoli u narednih 60 dana, kada bi taj okvirni memorandum trebalo da preraste u trajniji mirovni sporazum, može svašta očekivati od treće strane, Netanyahuovog Izraela, koji u ovom ratu kao u rijetko kojem u istoriji ima podjednakog udjela. Predsjedniku Trumpu je, međutim, počinitelj genocida nad Palestincima ne samo stao na žulj nego će ga, ako ovako nastavi da mu prkosi, ostaviti na cjedilu kako nije učinio nijedan američki predsjednik. Većina njih su izraelske lidere tetošili, ali nijedan ih nije častio čak psovkama kao Donald Trump.

Sutra je godinu dana od zaustavljanja desetodnevnog rata koji je protiv Irana poveo Izrael, kojem je pritekla u pomoć američka avijacija. Tada sam, kao i svih proteklih decenija, govorio da Izrael nikada ne može pobijediti Iran ako mu se ne pridruži Amerika, a ni Amerika da ga ne može osvojiti. Nakon stotinu dana obnovljenog američko-izraelskog rata ni za koga se ne može reći da je odnio jasnu pobjedu. Nije ni Iran vojno pobijedio Amerikance, ali ih jeste nadmudrio. Trebalo je predsjedniku Trumpu godinu da shvati s kim ima posla. Malo-pomalo, to je i priznavao, uviđajući da mu na svaku zamku i smicalicu Iran odgovara još većom. Ne toliko na bojnom polju, jer je onim munjevitim bombardovanjem iranskih nuklearnih centara prošlog juna pokazao da komanduje najjačom svjetskom silom.

Na mnogo širem frontu klasičnog i savremenog ratovanja Iranci su pokazali predsjedniku Trumpu da on tek sada otkriva kakva je moć iranske nacije i civilizacije, a rekao je kako će je uništiti za 48 sati. Iranci su sada pokazali kako ona traje dvadeset pet vijekova, a ne samo dva i po kao američka. Evo kako je New York Times dao prostora jednom američkom znalcu Irana Azadeu Movaeniju da kaže: “Iran, nekoć izopćenik, izlazi kao pobjednik. Iz najcrnjih margina starog poretka - izoliranog, sankcioniranog, ignoriranog i prezrenog kao nemilosrdna, represivna država - Iran je, u očima mnogih, postao primjer nužnog prkosa i hrabrosti.”

Nadali su se Amerikanci da će, zajedno s Izraelcima, usmrtivši već prvog dana vrhovnog vođu ajatolaha Hameneija i vojne komandante, slomiti cijeli teokratski sistem, a u Teheran dovesti sina posljednjeg šaha carskog Irana. Kao što su početkom 1950-ih oborili demokratsku Mosadikovu vladu i šaha Pahlavija vratili u palaču Goloestan. S tim što su tada pomagali Britancima, a sada Izraelcima. Svijet se začudio kako su istog trena imali zamjenu za usmrćene vođe i garnituru vojnih komandanata.

Puno sam saznao o antičkim grčko-iranskim ratovima iz petog vijeka prije nove ere, od Herodota do Eshilovih drama, ali nisam ono što je upravo o tom fenomenu otkrio hrvatski povjesničar Marinko Ogorec. Pišući o bici na Maratonskom polju, on kaže da je perzijska pješadija nazvana “besmrtnicima”, jer je bila stalno popunjavana na brojno stanje od 10.000 ljudi: “Ako bi netko napustio postrojbu zbog bolesti, starosti ili drugih razloga, na njegovo mjesto odmah bi bio postavljan novi vojnik.” Tom strateškom rezervom zapovijedao je lično car. Zar ovo ne podsjeća na hitno imenovanje ranjenog sina ajatolaha Hameneija njegovim nasljednikom i zamjenu ubijenih komandanata armije i Revolucionarne garde njihovim zamjenicima? Iranski prijatelji mi kažu da je njihov narod, iako je dobar dio bio spreman na pobunu poslije krvoprolića u januaru, sada stao uz teokratsku vlast. Vlada, armija i pasdarani, ma koliko nepopularni, spasili su zemlju, što goloruki narod ne bi bio u stanju. I ono malo Iranaca koji su se spremali za dobrodošlicu princu Rezi sada kažu neka njega Amerikancima.

Drugo i mnogo važnije je ono čime je iransko političko i vojno vođstvo, tako popunjeno, iznenadilo i pogodilo cijeli svijet. Uvidjevši da se na vlastitom tlu ne bi mogli još dugo nositi s premoćnom i tehnološki nadmoćnom američkom silom, oni su rat prebacili na drugu obalu Perzijskog zaliva, a zatvaranjem Hormuškog tjesnaca učinili ga globalnim. Ni po međunarodnom pravu nije im se moglo zamjeriti što su udarili po američkim bazama u arapskim zemljama. One nisu pripadale njima, ali su bile legitimni cilj odbrane od strane u ratu koja ga je povela. To što su kraljevine i šeikati optuživali Iran za agresiju na njihove teritorije, to je njihova stvar. Američke baze su i pozvale na svoje tle kako bih ih Amerikanci, istovremeno osiguravajući nesmetan protok nafte kroz Hormuz, štitili od talasa islamske revolucije ako ih zapljusne s iranske obale. Ovako kako su se proveli, arapski susjedi će trpjeti godinama. A čak je i predsjednik Trump priznao režim u Teheranu koji je za njihove vlastite navodno bio egzistencijalna prijetnja.

Kratko je bilo radovanje tih zemalja da će ih Amerikanci spasiti, ali Izraelu još kraće, jer je zajedno s njima očekivao da će iranski režim pasti za nekoliko dana. Ovako, niti je pao niti se predao. Hormuz je ponovo otvoren, a Iranci kažu: “Pa bio je ranije otvoren, nikome nije smetao”. Trebaće, međutim, mjeseci da tankeri kroz njega prolaze nesmetano, kao prije rata, a koliko je njegovo zatvaranje nanijelo štete, već govore ekonomski stručnjaci. Kažu da svjetska ekonomija nikad neće biti ista kao prije, pošto “samo malo uglova planete nije netaknuto ratom koji je trajao protekla četiri mjeseca”.

Predsjedniku Trumpu je laknulo, mogao je svijetu egzaltirano govoriti kako nafta opet prolazi kroz Hormuz. Mora mu se priznati kako Amerikance može smiriti činjenicom da je poginulo samo dvanaest njihovih momaka, za razliku od Vijetnamskog rata koji su njegovi prethodnici izgubili, ali su ga platili s 52.000 američkih života. Tako je Trump ispunio obećanje da neće pokretati ratove, a ovaj protiv Irana valjda smatra da i nije bio pravi jer nije kopneni. Iako to neće priznati, takvo obećanje preuzeo je od Baracka Obame, čije mu samo ime izaziva brojne komplekse.

Ovako se predsjednik Trump već baca na obećanje s najviše izazova i problema, da zaustavi rat u Ukrajini. S Irancima mu je ostalo da riješi najteže pitanje nuklearnog naoružanja. Misli da je iranski već riješio, izjavljujući kako Iran nikad neće imati nuklearnu bombu. Možda su mu i Iranci nešto tako obećali, držeći se fetve imama Hameneija. Oni su i ranije znali za zabranu proizvodnje atomske bombe, ali su ipak bili podigli stepen obogaćivanja urana daleko iznad stepena prihvaćenog u međunarodnom sporazumu koji je Trump poništio u prvom mandatu. Teško će se moći postići modaliteti rješenja tog pitanja u narednih šezdeset dana, pošto je predsjedniku Obami, Ujedinjenim nacijama i Evropi trebalo dvije godine da onaj iz 2016. utanače s Irancima.

Posebna je priča Izrael, kao treća zaraćena strana. I najviše gubitnička. Možda će morati progutati neki kompromis između Trumpa i Iranaca o nuklearnom naoružanju, ali kako da pređu preko klauzule još nepotpisanog sporazuma koja uključuje prestanak rata na svim frontovima, uključujući i Liban. Razumljiva je frustracija Benjamina Netanyahua pošto mu se sada još više klima premijerska fotelja. Ali kako da objasni Izraelcima zašto ih je izložio razaranju čije se razmjere kriju, a još više egzistencijalnom strahu koji su im ulile iranske rakete? A tek šta da se kaže o Hizbulahu, najčvršćoj karici iranske podrške Palestincima, koju Izrael ne može da slomi kao Hamas. Iako i za Hamas čak američki izvori tvrde da još kontroliše polovinu Gaze.