Film "Project Hail Mary": Osrednja svemirska odiseja

”This might seem like me betraying you, but this is actually me believing in you.”

– “Project Hail Mary” (2026)

Uvijek trebamo biti pomalo skeptični kada vidimo da je neki film najavljen kao najiščekivaniji film godine, pogotovo kada do kraja te iste godine ostaje još dobra polovina. U pozadini takvih tvrdnji najčešće ne stoje estetski kriteriji, nego tržišni interesi, odnosno dobra marketinška mašinerija. “Project Hail Mary”, koji su režirali Phil Lord i Christopher Miller, a prema istoimenom romanu američkog pisca Andija Weira, autora bestselera “The Martian” (2011), dugo je najavljivan kao velika svemirska odiseja i činilo se da nas očekuje epski spektakl.

Spašavanje planete

Naglašavam da nisam čitala roman, pa će mi nedostajati poređenja sa izvornikom, ali ću pokušati objasniti zašto je ovo u najboljem slučaju jedno osrednje djelo u kojem će nesumnjivo uživati šira i vrlo vjerovatno mlađa publika – i u tome nema ničeg lošeg. Problem nastaje jer “Project Hail Mary” istovremeno želi biti i spektakularna svemirska priča i emotivna drama, i naučnofantastična parabola i priča o prijateljstvu, ali nijednu od tih ideja ne dovodi u potpunosti do kraja.

Okvir priče, zapravo, vrlo je jednostavan iako se upotrebom naučne terminologije pokušava učiniti kompleksnijim nego što zaista jeste. Lik kojeg tumači Ryan Gosling budi se iz kome na svemirskom brodu udaljenom svjetlosnim godinama od Zemlje. Ubrzo saznajemo da je riječ o Rylandu Graceu, profesoru i doktoru molekularne biologije, te jedinom preživjelom članu posade. Bez ikakvog sjećanja na to kako se našao usred katastrofe, postepeno rekonstruiše vlastitu prošlost kroz niz flešbekova koji otkrivaju pozadinu misije na kojoj se našao. Međunarodna naučna zajednica, predvođena Evom Stratt, koju igra Sandra Hüller, pokrenula je “Projekt Hail Mary”, kod nas preveden kao “Posljednja šansa”, kako bi spasila planetu od postepenog umiranja Sunca. Misteriozni mikroorganizmi šire se među zvijezdama poput kosmičke kuge, a jedina nada nalazi se na planeti udaljenoj izvan Sunčevog sistema, koja djeluje imuno na zarazu. “Trebaju mi ljudi koji vjeruju da su u pravu kada svi ostali misle da griješe. Trebaju mi ljudi koji drugima idu na živce”, govori Stratt kako bi uvjerila Rylanda da se priključi misiji.

Priznajem da sam na početku očekivala nešto bliže filmu “Moon” (2009) sa Samom Rockwellom, djelu koje izuzetno dobro hvata osjećaj očaja i izolacije situacije u kojoj se junak nađe sam u svemiru. Naravno, to se nije desilo. Ryland je tipični protagonist savremenog blokbastera: emocionalno nezreo muškarac kojeg tek ekstremne okolnosti prisiljavaju da propita vlastitu ulogu u društvu. Njegova amnezija, koja u početku djeluje kao ozbiljan problem, vrlo brzo pada u drugi plan jer se kroz seriju flešbekova, gotovo bez napora, prisjeća svega što je potrebno da bi priča nastavila dalje. Film toliko insistira na objašnjavanju vlastite logike da gotovo nijedan trenutak ne ostavlja prostoru za misteriju ili iščekivanje.

Naivno duhovit i pomalo nevin film

Gomila vraćanja u prošlost i digresija ovdje, uglavnom, samo troši vrijeme, jer nam već vrlo brzo postaje jasno šta se dogodilo – u tom smislu, film nije suptilan već na prvu. Opet, u tome nema ništa loše, ali “Project Hail Mary” ne traje bez razloga preko dva i po sata: to je jedno iscrpno objašnjavanje situacije korištenjem kompleksne terminologije i konstantno uvjeravanje publike da gleda izuzetno pametan film koji razumije vlastitu unutrašnju logiku. Međutim, ogolimo li sve te usputnosti, pred nama ostaje prilično neinspirativno putovanje ka emocionalnom sazrijevanju muškarca koji, dok spašava Zemlju, usput postaje prijatelj sa Rockyjem (glas Jamesa Ortiza), stanovnikom planete Erid, kojeg je zadesila slična sudbina.

Iako se “Project Hail Mary” često opisuje kao spoj buddy i dark comedy žanra, film, zapravo, ne ide dovoljno daleko ni u jednom od njih. Odnos Rylanda i Rockyja funkcioniše kroz simpatične nesporazume i humor zasnovan na njihovim razlikama, ali bez ozbiljnijeg konflikta. Istovremeno, potencijal crnohumorne komedije gotovo da ostaje neiskorišten, jer film rijetko dopušta da nas apsurd i užas mogućeg kraja čovječanstva zaista dirne. Apokalipsa će se dogoditi, pa šta? Pogledajte kako su se njih dvojica sprijateljili! Film pritom nema vlastiti kosmički imaginarij nego djeluje kao kolaž referenci na druge naučnofantastične klasike. Najočitija je svakako veza sa Spielbergovim filmom “E. T.” (1982), ali i sa “Interstellar”(2014) Christophera Nolana i “Gravity”(2013) Alfonsa Cuaróna, posebno u vizuelnom smislu prikazivanja svemira i insistiranju na tišini kao sredstvu koje pojačava doživljaj ljudske krhkosti i prolaznosti. Razlika je, međutim, u tome što navedeni filmovi ipak pokušavaju pronaći nekakav smisao u toj ogromnoj praznini. U “Project Hail Mary” svemir je tek scenografski detalj – impresivan, tehnički gotovo savršen, ali lišen stvarnog osjećaja prijetnje ili metafizičke nelagode. Susret s Drugim tako ne postaje trenutak radikalnog suočavanja s nepoznatim, nego tek potvrda da vanzemaljski kontakt ne mora nužno završiti tragedijom.

S tim u vezi, najzanimljiviji dio filma svakako je odnos između Rylanda i Rockyja. Njihova komunikacija ne funkcioniše kao jednostavno ogledalo ljudskih emocija, što je pohvalno, nego kao mukotrpan proces sporazumijevanja između dvije potpuno različite vrste. Rocky nije humanoidna verzija čovjeka, naprotiv; njegovo tijelo sastavljeno od kamenih struktura različitih oblika i njegova je percepcija zasnovana na zvuku umjesto svjetlosti, što nas stalno podsjećaju da razumijevanje ne podrazumijeva ukidanje razlika. Upravo tu “Project Hail Mary” dolazi najbliže nečemu zaista zanimljivom: ideji da dvije potpuno različite vrste mogu razviti povjerenje bez potrebe da jedna drugu pokore ili potpuno asimiliraju.

Misterija i nelagoda

Ipak, ni taj odnos film ne uspijeva do kraja produbiti. Njihovi razgovori često ostaju na nivou duhovitih replika ili pojednostavljenih analiza. Naučni dijelovi su previše objašnjeni da bi bili uzbudljivi, emotivne reakcije previše pojednostavljenje da bi nas zaista dirnule, a vizuelna reprezentacija svemira previše poznata da bi izazvala osjećaj nepoznatog. To je možda i najveći paradoks savremenog SF-a: u trenutku kada smo tehnički gotovo usavršili prikaz svemira, sve je teže proizvesti osjećaj misterije ili nelagode. Zato “Project Hail Mary” na kraju ostavlja pomalo neobičan utisak. Gledamo film o spašavanju čovječanstva koji nikada do kraja ne uspijeva objasniti zašto bi to čovječanstvo uopšte trebalo spasiti – Ryland se ne kraju čini poprilično sretnim sa svojim novim životom koji konačno ima neki smisao. Možda to i nije samo problem ovog filma nego naše epohe koja više nema veliku ideju budućnosti pa zato neprestano reciklira već poznate obrasce. Tokom gledanja često imamo osjećaj da smo sve ovo već negdje vidjeli – čak su i emocije unaprijed kodirane, a publika ih ne treba otkriti, nego samo prepoznati.

Pa ipak, film opstaje u svojoj zamornosti upravo zahvaljujući Rockyju i Rylandovom pokušaju da razumije nekoga ko je radikalno drugačiji od njega. I možda je upravo to jedini istinski utopijski element ovog filma: ne ideja da će nauka spasiti svijet niti da će se pojedinac žrtvovati za čovječanstvo, nego mogućnost da smisao nastaje onda kada dva bića, izgubljena u beskraju hladnog svemira, odluče vjerovati jedno drugom uprkos tome što se nikada neće moći potpuno razumjeti. I zahvaljujući Goslingu koje je pokazao nevjerovatan raspon svog glumačkog talenta, pa “Project Hail Mary” – uz svoje pukotine – ostaje naivno duhovit i pomalo nevin film.