Šta dobijamo uz AI?

Razumjeti svijet u kojem živimo jedna je od temeljnih ljudskih preokupacija otkako znamo za sebe. Jednako dugo postoji i pokušaj manipulacije tim razumijevanjem. Kroz historiju su se mijenjali mehanizmi: organizovani sistemi religije, sistemi državnog uređenja, ekonomski modeli i ideologije. Svaki od njih pokušavao je oblikovati način na koji ljudi vide stvarnost. O tome govori još Kant, razlikujući ono što je stvarno (noumena) od onoga što nam se čini kao stvarnost zbog toga što stavimo određene naočale kroz koje je vidimo (phenomena). U svom tekstu o Terezi Kesoviji, Miljenko Jergović piše kako je na pjevačicu izručen čitav arsenal uvreda zato što se nije odrekla vlastitog iskustva života u Jugoslaviji niti ga je opisala isključivo negativno. Jergović, zapravo, govori o nečemu mnogo širem: o pokušaju društva da uspostavi monopol nad individualnim sjećanjem. Kolektivno sjećanje se tada ne gradi kao zbir autentičnih iskustava, nego kao njihova ideološka prerada. U pojedinačna sjećanja ubacuju se poželjne boje, dok se ljudi koji pamte drugačije proglašavaju naivnim, moralno sumnjivim ili politički problematičnim. Takav pristup je epistemološki pogrešan, ali politički veoma moćan. On pojedincu oduzima pravo da vlastito iskustvo smatra relevantnim za razumijevanje prošlosti.

Sličan proces danas se odvija i u našem odnosu prema tehnologiji. Nova klasa nezamislivo bogatih koja se obogatila na digitalnim tehnologijama i umjetnoj inteligenciji i koja ima vodeće proizvode iz ove domene u našem dijelu svijeta, ne prodaje samo tehnologiju nego i ideologiju. U njenoj osnovi nalazi se tvrdnja da se ljudski problemi mogu riješiti pomoću podataka i algoritama. Ako se dovoljno toga izmjeri, pretvori u podatke i prepusti sistemima koji navodno manje griješe od ljudi, onda će – tvrde oni – društvo postati racionalnije, efikasnije i pravednije. Takav pogled na svijet na prvi pogled djeluje razumno. Ljudi jesu skloni greškama, emocijama i predrasudama. Međutim, posljedica tog pogleda nije samo tehnološki napredak nego postepeno potiskivanje individualne ljudske prosudbe. Zašto bismo sami procjenjivali stvarnost ako algoritmi mogu obraditi više podataka nego što ćemo mi ikada moći i kada znamo da svaki čovjek ima određene pristrasnosti? Tu leži sličnost sa pričom o kolektivnim sjećanjima. Kao što ideologija kolektivnog sjećanja negira pravo pojedinca da razumije prošlost kroz vlastito iskustvo, tako i savremena tehnološka ideologija polako negira pravo čovjeka da razumije sadašnjost vlastitim razumom. Između čovjeka i stvarnosti postavlja se posrednik: algoritam kojim pojedinac ne upravlja i čiju logiku uglavnom ne razumije. Iako ne razumije, ova ideologija od pojedinca traži da joj vjeruje, jer je predstavljena kao nesporno moćnija i manje sklona greškama.

Opasnosti je više. Prva i očita je da ćemo u budućnosti manje čitati, pisati ili pamtiti jer tehnologija sve više obavlja umjesto nas. Za one pojedince koji su već razvili te vještine i uvježbali ih prosto zato što su srećom rođeni u vremenu kada ovi tehnološki alati nisu bili dostupni, problem je manji nego za one koji ih možda neće nikada ni steći ili dovoljno razviti. Ipak, manje očita opasnost je možda i mnogo ozbiljnija. Ljudi mogu izgubiti naviku samostalnog promišljanja svijeta, ali i naviku da imaju pravo uopće promišljati. Ideologija koja tvrdi da je stvarnost iscrpljena onim što se može pretvoriti u podatke u svojoj suštini ima totalitarni potencijal. Ona čovjeku oduzima pravo da vjeruje vlastitoj intuiciji, moralnoj procjeni i iskustvu onda kada ih podaci ne mogu potvrditi. Neki autori, poput Yanisa Varoufakisa, ovakav sistem nazivaju tehnofeudalizmom, naglašavajući da vlasnici velikih tehnoloških kompanija postaju gospodari digitalnih prostora koje svi koristimo i od kojih zavisimo, a svojim učešćem povećavamo njihovo bogatstvo. Međutim, problem je vjerovatno još dublji od ekonomskog odnosa zavisnosti. Ako se ovoj ideologiji potpuno prepustimo, ona nam ne oduzima samo novac ili privatnost nego i pravo da sami postavljamo pitanja o vlastitim životima, društvima u kojima živimo i svijetu oko sebe.

Dakle, umjetna inteligencija nije samo tehnologija nego ljudska tvorevina koja dolazi u paketu sa ideologijom. Upravo je tu, možda, i najveća zamka današnjeg vremena. Mi se, uglavnom, fokusiramo na neke lakše razumljive probleme koje ova tehnologija donosi, kao što su njene nesavršenosti usljed pristrasnosti ka boji kože, spolu i slično (koje, zapravo, nije lako riješiti). Manje se, međutim, govori o setu problema koji su dublji i ne tako jasni na prvi pogled. Industrija umjetne inteligencije donosi ideju da se određeni proces može ne samo ubrzati ili potpuno automatizirati nego da se učešće čovjeka u njemu čini potpuno suvišnim, pa i pogrešnim. Takav dogmatski pristup umjetnoj inteligenciji ili tehnologiji uopće je u dugom roku zasigurno opasan, pa ga je nužno makar primijetiti u ovom času, kada je do adekvatnog odgovora teško doći. Prošlost nas uči da tehnologija nosi ogroman potencijal za promjenu ljudskog života, bilo da ga poboljšava ili pogoršava. Naš zadatak je da umjetnu inteligenciju razumijemo kao tehnološki fenomen oko kojeg je moguće formirati različit set ideja, te da formiramo svjetonazor koji je shvata kao alat za povećavanje naše slobode umjesto da je smanjuje.

(Autor je docent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu)