Zaudara na nacizam

Odlazi li Christian Schmidt iz Bosne i Hercegovine svojom voljom ili je njegova odluka bila iznuđena? Nije to nevažno pitanje, o čemu najbolje govori debata koja je tim povodom vođena u Vijeću sigurnosti – Amerika, ključni igrač u cijeloj postdejtonskoj priči, smanjuje svoju aktivnost u našoj zemlji i bez ikakvog sentimenta gleda u leđa čovjeku koji je bio personifikacija međunarodnog uplitanja u procese u Bosni i Hercegovini. Schmidt, navodno, odlazi teška srca, sa osjećanjem povrijeđenosti, uvjeren da je svoj posao radio što je bolje mogao. Otrpio je i previše uvreda kojima ga je zasipao Milorad Dodik i sve u svemu, nikome nije bio po volji, pa ni liderima bošnjačkog političkog kruga, koji smatraju da bi odricanje od usluga visokog predstavnika moglo ugroziti ionako krhki mir u zemlji. Ali, šta slijedi nakon Schmidtovog povlačenja i dolaska novog međunarodnog vezira, koji će možda biti lišen već zastarjelog alata – takozvanih bonskih ovlaštenja i kojeg će, po svemu sudeći, zapasti da pogasi svjetla u zgradi OHR-a u Sarajevu? Ako kažeš da će biti bolje nego za Schmidtovog vakta, rizikuješ da te već sutra stvarnost demantuje. Kažeš li, međutim, da će biti još gore, naći će se cijela bulumenta onih koji će ti prigovoriti da širiš defetizam i bacaš ih u depru. Novinar koji širi optimizam tamo gdje ga nema, ne radi svoj posao.

Američki intervencionizam u Bosni i Hercegovini imao je svoj veliki diplomatski trenutak 2006. godine, kada je vladajućoj nomenklaturi ponuđen čuveni aprilski paket. Ponuda je, ponajviše zaslugom narcisoidnog Harisa Silajdžića, odbijena i više se nikad nije ukazala. Bio je to bahat, neodgovoran gest ljudi koji nisu imali svijest o tome da državi nanose nepopravljivu štetu. Danas, dvadeset godina kasnije, imamo posla sa sasvim drugom Amerikom, sa Donaldom Trumpom, koji Bosnu i Hercegovinu vidi kao prostor za unosan biznis male grupe sebi odanih ljudi. Nekadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch oglasio se ovih dana dramatičnim upozorenjem, rekavši da sadašnja američka politika predstavlja veliku opasnost po Bosnu i Hercegovinu, jer je udaljava od Evropske unije, koju on smatra jedinom pravom adresom na koju naša zemlja treba biti upućena. Očekivati od naših političkih prvaka da se u svemu tome snađu i naprave pravi izbor, potpuno je besmisleno. A ostavljeno im je da sami rješavaju probleme oko kojih se svakodnevno glože i koje niko drugi neće riješiti. I zato mislim da će situacija biti mučna i napeta i da će opće ludilo biti još veće. Ne zato što međunarodni vezir Kurta odlazi, a vezir Murta dolazi, već zato što zemljom upravljaju ljudi koji od svakog kompromisa bježe kao od šejtana, uživajući u svojoj inat-politici. I upravo ih ta politika, kakav paradoks, održava na vlasti?!

Narod u čijem interesu tobože provode svoje hirove, potpuno im je nebitan, a do civilizacijski i politički emancipovane manjine drže koliko do lanjskog snijega. Ne dozvoliti da se tri naroda previše zbližavaju – to je zakleto načelo desničara iz sve tri vjere i nacije. I ne pita se kolika je cijena tog poremećenog nauma. Na cementiranju davno obavljenih etničkih podjela i dalje se intenzivno radi. Nije dovoljno što svako slavi svoje ratne podvige, oplakuje svoje žrtve i prezire tuđe, što se preuveličavaju i najmanje razlike koje postoje među etničkim zajednicama, nego se na najprimitivniji način vrijeđa čitav jedan narod. To je najodvratnije i najopasnije od svega odvratnog i opasnog što se u ovoj zemlji događa. Svi koji su devedesetih godina prošlog stoljeća ognjem i mačem, uz masovna zvjerstva nad civilnim stanovništvom, komadali Bosnu i Hercegovinu i razdvajali njene narode, ne mogu biti ništa drugo nego ratni zločinci. Jednom broju njih je pravomoćno presuđeno u Haagu, ali ih je većina izmakla ruci pravde. Oni koji danas političkom retorikom nastavljaju posao presuđenih i nepresuđenih ratnih zločinaca, ne mogu biti ništa drugo nego politički zlikovci. Jer, šta je, primjerice, Milorad Dodik nego politički zlikovac – veliča Karadžića i Mladića, odaje počast Momčilu Krajišniku, negira genocid u Srebrenici i vrijeđa Bošnjake tretirajući ih kao vjersku zajednicu. Evo šta je rekao obraćajući se novinarima po povratku iz Moskve: “Ono što nas u RS-u razlikuje od svih ostalih jeste da smo prije svega Srbi, pa tek onda ljudi”?! Ne zaudara li to na nacizam?

Dodik je to pokupio od Dobrice Ćosića, koji je pisao i govorio: “Ko nije Srbin, nije čovek”. Ako, dakle, nisi Srbin, nisi ni dostojan ljudskog bića. Reći kako je ovo nacističko trabunjanje sastavni dio kampanje uoči oktobarskih izbora, nikako ne bi odgovaralo istini, jer to traje još od čuvene “genetičke teorije” Biljane Plavšić. Oglasio se i Dodikov državni ministar finansija Srđan Amidžić, koji je sporenja oko graničnog prelaza Nova Gradiška iskoristio da javno ponižava i vrijeđa muslimane, odvajajući ih od Bošnjaka. Kao da je želio da dokaže da je SNSD staklenik za uzgoj šovinista. Narod koji takve i slične ljude bira za vođe i maršira u znak podrške njihovoj politici ne samo što ne zaslužuje mjesto u Evropskoj uniji već ne zaslužuje ni bolju budućnost, protiv koje i sam radi. Naravno, međunarodni mentori koji nas tako dugo i strpljivo poučavaju šta valja, a šta ne valja činiti u prilagođavanju savremenom svijetu neće to reći, jer je njihov pristup našim problemima postao neka vrsta političke i diplomatske pedagogije.

Ne znam tačno ko je autor originalne teorije prema kojoj Bosna i Hercegovina “nije problem, nego rješenje”, niti šta to tačno znači. Ova zemlja je problem ima više od trideset godina, a rješenje još nije ni na pomolu. Iluzije da će visoki predstavnik nešto već smisliti, sada su raspršene i sve je prepušteno domaćim političarima. To je učinjeno uz uvjerenje da će oni najzad poslušati razum. Nisu ga slušali tokom svih ovih godina, pa nije jasno kako će se sada, takoreći preko noći, dozvati pameti.