ČITANJE (U)SEBI: Otac je kuća koja se ruši

”Mali otac”, Almin Kaplan, Fraktura, 2025.

Priča o očevima i sinovima jedna je od dominantnih tema postjugoslovenske književnosti, preuzeta iz ranijih pripovijednih obrazaca, u kojima se ovaj odnos mahom uzimao kao centralno polazište za gradnju romanesknih okvira. U patrijarhalnoj kulturi, dakle, očevi i sinovi uglavnom su distancirani stranci koje povezuje figura žene – majke, ona je onaj tunel kroz koji se filtrira kompleksnost emotivne sapetosti i česta nemogućnosti da se upostavi jasan protok na toj relaciji. Dakle, posrijedi je u literaturi već odavno poznat procjep, u kojem se nastoje pronaći odgovori zbog čega sa našim očevima, okoštalim u svom rijetkom pokazivanju emotivne topline, teško uspijevamo srušiti onaj tanki zid preko kojeg se jedva može doprijeti na drugu stranu. To ne znači potpuni izostanak ljubavi, ali u samopercipiranju sinova očevi su uglavnom ono što je daleko i što stvara nelagodu.

Šutnja koja preovlađuje

Nemogućnost da im se pristupi, da se pred njima bude ranjiv ili oni pred nama, proizvodi specifično trenje koje vodi u različite vrste zapitanosti, ali i nesnalaženja. Otuda često onaj dojam da sa očevima uvijek ostajemo u nedorečenosti, i kad najviše treba govoriti, šutnja je preovladavajuća. Razlozi tome su mnogi, ali nas ovdje zanima prije svega ono što se odnosi na literarni potencijal da se iz jednog takvog odnosa pokuša uspostaviti uvjerljiva narativna struktura. Stvar se dodatno komplikuje u onom trenutku kada lik majke – žene izostane, kada se sruši onaj jedini prelaz kojim do svojih očeva dopiremo. Jer majka je, koliko god to spadalo u registar problematičnog patrijarhalnog koda, prevodilac putem kojeg se ostvaruje ona nužna komunikacija na relaciji dva muška subjekta, koja uslovljena različitim slojevima transgeneracijske šutnje nikako ne uspijevaju naći zajednički jezik.

Roman “Mali otac” književnika Almina Kaplana vraća nas ponovo u tu sferu književnosti, gdje se nastoji raskopati ta entropična opna, pokušati pronaći put kojim se dopire do druge strane, kako bi se uspostavio kakav-takav protok. Majke, jasno je to na samom početku, više nema. Sin je pisac koji odlazi na književnu rezidenciju u mjesto P. kako bi pokušao ponovo udahnuti, naći svoje utemeljenje. Pišući o književnoj rezidenciji kao mjestu privremenog bijega, Kaplan pred čitaoca donosi protagonistu koji je u dobroj mjeri oštećen čovjek. On je u neprestanoj sumnji, izglobljen iz svog ležišta, sklon antinomijama koje ga drže u stanju permanentne napetosti. Dolazeći u P. on pokušava da se izoluje od života koji sa sobom nosi. Međutim, kući ostaje ostarjeli otac koji je, budući da je izgubio svoju suprugu, u fazi odustajanja od života. Ne snalazi se. Zatvorio je vlastiti krug, jer on je bez nje zaglavljen u tunelu nemogućnosti.

Kaplanov junak, i sam u nesnađenosti, neprestano rastrzan između želje da se oslobodi viška porodičnog tereta i svakodnevne brige o ocu koji kopni, postaje tako zatočenik koji je ni ovdje ni tamo. Putem telefonskih razgovora sa ocem, koji su šturi, sapeti, uvijek na granici netrpeljivosti, kao da se transfer neizrečene krivice neprestano isporučuje i na jednoj i na drugoj strani, on nastoji pomiriti u sebi očevu i vlastitu nemoć. I ponovo, budući odsutan, putem svoje partnerice Ajne, koja sada preuzima brigu o ocu, još jednom se uspostavlja taj posredni kanal komunikacije. Ajna postaje protočnik onoga što između oca i sina ostaje neizgovorivo. Nikad se, jasno je, do kraja ne ruši ona barijera preko koje bi se moglo pokušati bez posrednika suočiti sa sjenama egzistencije.

Roman "Mali otac" u izdanju Frakture/

To je prvi sloj romana “Mali otac”. Kaplan pak na unutrašnjem planu svog junaka sjenči tako da je iz njega očevidna jedna generacijska konstanta, svojevrsni rasap anksioznog i depresivnog subjekta koji ne uspijeva iskoračiti iz samodestruktivne prirode. Ma koliko se izmještenost, koju pruža prividni mir rezidencije, nametala kao prostor da se bar na trenutak bude izvan sebe, izvan onog poznatog okvira sebstva, sve se kontinuirano unutar ovog junaka grči. Nema mogućnosti da se pobjegne iz onoga što se nosi kao vlastiti teret.

Pisan reduciranim stilom, u formi romana dnevnika, Kaplanov tekst nam prikazuje svojevrsni limb postratnog opterećenja nesvarenim traumama, nikad izgovorenim potištenostima, koje stvaraju dubinsku nesnađenost u svijetu kakav on jeste. To se umnogome odražava i na sam stilski postupak ovog romana. On je ispunjen malim pokretima, repeticijama koje postupno razaraju svaki vid ukalupljenosti u nešto. Iz tog rasapa, kroz sve konvulzije, mučnosti koje gotovo opipljivo zauzimaju veliki dio ovog teksta, očevidna je nemoć Kaplanovog junaka da bilo šta promijeni. Kontinuirano ostajući onemogućen da u sebi pomiri suprotstavljene emotivne pokidanosti, on stalno ostaje na pola puta, nikad do kraja spreman da se suoči sa cijelim nizom nelagoda koje nosi u sebi. Spisateljska rezidencija pretvara se u potpunu blokadu ispunjenu limbom svakodnevice koja se zamračuje. Junak postaje sve više udaljen od one primarne želje da se izmjesti. Jer nema bijega, sve što nosimo u sebi ide za nama ma gdje bili.

Opsesivni mikrosvijet

Ovako postavljeno moglo bi se učiniti da roman “Mali otac” ostaje na nivou unutrašnjeg monologa njegovog junaka. Međutim, stvar se naprasno prekida očevim moždanim udarom. Drugi dio ovog romana u potpunosti obrće perspektivu, sin je sada onaj koji se o teško bolesnom ocu brine onako kako se roditelj brine o svom djetetu. Iz tog obrata, Almin Kaplan pak čitaoca vodi u jednu potpuno drugačiju krajnost. I dalje je osnovni ton romana isti, ali ga ta iznenadna promjena sada svodi na mnogo manji prostor djelovanja. Iako je i u prvom dijelu prostorna linija romana bila ukotvljena u suženu perspektivu unutrašnjih nemira junaka, statičnost, njegovo odbijanje da učestvuje u onome što je izvan, sada imamo još dublji zaron u usporavanje, u male pokrete koji do mučnosti prikazuju nemoć koja se očituje iz očeve bolesti. I tu dolazimo do ključne spojnice koja drži knjigu “Mali otac” kao zaokruženu cjelinu. Taj pad, konačno, uspostavlja onu sanjanu bliskost, sin koji u svojoj samoći brine o teško bolesnom ocu pretvara se u brižljivost i nježnost, koja je bila neostvariva dok je otac bio na svojim nogama. Negdje iz dubine ovog romana izbija zapitanost da li smo prije toga mogli ostvariti ono na šta nas je život sam sada primorao.

Almin Kaplan u romanu “Mali otac” ispisuje višeslojnu priču koja nam prikazuje cijeli niz naslijeđenih grešaka, kasnih uvida, zakašnjenja koja nas potpuno razoružavaju, suočavajući nas sa onim stranjskim u sebi. Nema, jasno je, nikakve mogućnosti da se pobjegne, neprestano se ostaje u kontinuiranom gubitku. Iako osnovni okvir ove knjige podsjeća na ranije Kaplanove romane, moglo bi se na koncu reći da je ovaj pisac uspio jedan opsesivni mikrosvijet svog dosadašnjeg djela izvesti na razinu univerzalne nemoći.