Kako je Ficko osvojio Bebu

Nisu ni ona ni on bili rosno mladi, četrdesete su godine stupile u ta dva života, a kad god čujem ili pomenem te godine, sjetim se rečenice Meše Selimovića: “Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi ostvario sve svoje želje, a već dovoljno star da ih više ne može ostvarivati..”

Mračna rečenica iliti spoznaja, lijepo sročena verbalna bravura, ali nikako nije usklađena ni sa mojim iskustvom, a ni sa pričom mojih četrdesetogodišnjaka.

Mene ni sa sedamdeset nisu napustile želje, a još ih, zamislite, ostvarujem. A sa četrdeset, ma spreman sam bio nebo dosegnuti!

No, pustimo tankoćutnog, mudrog pisca s čijom se jednom rečenicom moje iskustvo i spoznaje ne slažu, haj’mo mi na priču.

Ona: riđokosa ljepotica sa sve ijednim besprijekornim ženskim atributom. Na prvi pogled djeluje nadmeno, kao da želi proizvesti kod drugih utisak uvišenosti. Iza sebe ima oficijelni brak s jednim političkim moćnikom, nakon što upozna našeg junaka, reći će mu da joj je suprug pružio sve, osim uzbuđenja. Dosada presudila razvodu. A kako je živahne prirode, u njenom životu smjenjuju se poznanici. O mnogima od njih ona će njemu i pričati. Osim, dakle, života kao izvora mnogih uzbuđenja, naša junakinja Beba (nadimak) mnogo voli umjetnost. Duša joj se lako preda opojnosti dobre muzike, lijepe riječi i moćne slike.

On: šarmantan, dobroćudan, hedonista sa naglašenim apetitom prema ženama. Otkako je krenuo u avanture osvajanja, taj dio života mu izgleda kao putovanje od zagrljaja do zagrljaja. A koliko je žena bilo u njegovom životu, toliko je i detalja, što fizičkih, što psihičkih koji su ga privukli tim slatkim bićima. U trenutku bizarnog susreta u redu u banci, sudbina je namjestila da stoji iza Bebe. Zadivljenost njenom skladnom figurom probudila je radoznalost, a ova opet želju koja je tražila prigodnu riječ.

Šalterska službenica radila je svoj posao, a zrakom bi svako malo frcnula riječ nestrpljivih klijenata: “Uhhh”, “Kad će?!”, “Pa, šta ova radi?”.

Tragom jedne od primjedbi, Beba se okrenula. Dočekao ju je njegov osmijeh i potom grimasa koja uz slijeganje ramenima obično hoće reći: “Šta možemo, budimo strpljivi”.

Odgovorila je na isti način i ta nijema komunikacija aktivirala je u trenu njegov osvajački potencijal. Petnaestak minuta kasnije bili su na kafi.

“Vi ste jako drzak muškarac. Niste se ni predstavili, a bili ste slobodni da me pozovete na kafu?”

“Fikret, a zovu me Ficko”, pružio je ruku, garnirajući predstavljanje šarmantnim osmijehom.

“Beba”, dala mu je ruku.

“Samo Beba?”, tražio je dopunu.

“Za sada dovoljno”, umjela je i ona koketno da se nasmije.

Prva kafa, upoznavanje, opisivanje, svako svog života. I obostrano koketiranje. Dva iskusna bića na klackalici, pogledi i riječi puni želje za uzajamnim dopadanjem.

“Ooo... mi smo već puni sat ovdje, a ja imam još toliko obaveza”, rekla je Beba pogledavši na sat.

“Da... da, vrijeme i inače brzo prolazi, a još brže kada je s nekim zanimljivo”, dodao je Ficko.

Nije se ni za tren protivila razmjeni telefona, odmah mu je čak izdiktirala svoje slobodne termine u narednim danima.

I tako je počelo.

Ficko je imao jasne namjere i želje. Privlačila ga je otpočetka, s vremenom sve više i više. Ali, Beba je spretno održavala distancu:

“Ne, ne... bolje da ostanemo prijatelji”.

A kako nije prestajala da mu priča o svježe prekinutoj vezi sa jednim mladim i uspješnim operskim pjevačem, Ficko je počeo sebi sve više ličiti na nekog terapeuta. Ispovijedala se i tražila njegovo mišljenje: “Ti si muškarac i lakše i bolje razumiješ vašu poziciju. I to me zanima. A stvarno mi jako pomažeš...”.

Prošao je cijeli mjesec, a Ficko nije stigao dalje od kurtoaznog poljupca, na rastanku obavezno, a ponekad i na sastanku. U nekoliko navrata, kada bi izazvao njenu raznježenost, obgrlio bi je i osjetio cijelo njeno tijelo, ali to je trajalo za hip, ona bi se brzo otrgnula sa svojim izazovnim: “Ne, ne, ne...”.

Kad nije pričala o pjevaču, najčešće su se zaticali pri umjetnosti. Voljela je i umjela razgovarati i o muzici, i o književnosti, i o filmu. Lako se uklapao u te teme, jer i sam se jedno vrijeme tražio i u muzici (svirao je gitaru i harmoniku, dobacio do akademije i odustao), probao je i sa režijom, ali nije uspio. Preostala mu je poezija, imao je već solidan broj svojih pjesama, ali knjigu namjerava već godinama izdati, ali još nije.

No, poznavao je svijet umjetnika i među ostalim bio pravi prijatelj sa jednim ostarjelim, ali još poznatim i popularnim glumcem i režiserom.

Odlučio je da zaigra na tu kartu. Pripremio teren, opisao starom prijatelju svoj slučaj, Bebinu privlačnost i uzaludnost njegovih pokušaja. Predložio Bebi da odu njegovom prijatelju, a kad je čula ko je... oduševljeno pristala.

I evo Bebe i Ficka jednog ljetnog popodneva u raskošnoj kući glumca i režisera, dat ćemo mu ime Branko, a kad bih spomenuo pravo ime, mnogi bi ga prepoznali.

Pred kućom iz koje je dopirala diskretna muzika, bio je stol, na njemu posuda sa šampanjcem koji se hladio, a okolo rajska priroda. Beba ozarena od zadovoljstva što joj se u takvim okolnostima pružila prilika da upozna velikog umjetnika. A on, opet, pun poštovanja i iskrene naklonosti prema Ficku. Vode razgovor pun sjećanja na zajedničke avanture, pri tome Branko ističe više Fickove sposobnosti negoli vlastite. Ima tu i možda malo očinskog odnosa, koji je logičan s obzirom na razliku u starosti, ali Branko svako malo pohvali Ficka.

Kad su pozno u noći sjeli u auto, Beba će Ficku: “Znaš šta ću ti sada predložiti? Da odemo meni u kuću da mi ti skuhaš jednu pravu bosansku kafu. Znaš li”?

Kakva kafa, kakvi bakrači! Čim su ušli u kuću, Beba ga zaskoči. Kao što je on toliko puta pokušao. Ali Ficko se nije branio. Bi što bi.

Poslije je trajalo još neko vrijeme, ali sve je pokvarila Bebina sebičnost i želja za vladanjem. Počela ja da ga zove svako malo, i ujutro i usred dana. Fickova sloboda postajala je ugrožena. A to je on cijenio više od svega. Jer, da nije, koliko bi se on puta i oženio.

A nije.

I eno ga i dan-danas u svojim vječnim osvajačkim pohodima.

A Beba? Nestala iz njegovog života. Čuo je da se opet udala.