Najveći poraz jednog društva

Znate li koliko dugo je na spisku deficitarnih (nedostajućih) lijekova Onkologije KCUS-a pisalo ime samo četiri lijeka? Ne duže od mjesec. Lista je opet počela rasti, množiti se, sabirati, pa na onoj ažuriranoj 11. maja piše da nedostaju: Etopozid cap. a 50 mg, Flurouracil amp., Endoxan amp., Abirateron tbl., Ribociklib tbl., Xtandi tbl, Anastrazol tbl, Pazopanib tbl.

I jedan, dva ili četiri je puno, previše, jer onome ko koristi tu terapiju, opet se, po ko zna koji put, izmiče tlo pod nogama, a zamislite koliko je tek onih bez tla pod nogama kada spisak počne rasti na pet, sedam, 12 ili 15, kako obično biva. Jer prosječno svake sedmice nedostaje 10-ak lijekova. Često se zapitam da li su ovi koji bi trebalo da na vrijeme nabave i dostave u kliničke apoteke dovoljne količine lijekova svjesni da ovo nisu latinske poslovice, neki nazivi na papiru, nešto što može u ladici stajati sat, a kamoli dan. Jesu li svjesni da svaki ovaj lijek predstavlja stotine prekinutih terapija, pomjerenih ciklusa i direktno oduzimanje šanse za preživljavanje ljudi, majki, sestara, braće, kćerki, sinova. Ljudi koji vole i žele, koji se nadaju i očekuju, koji vjeruju. Do posljednjeg daha. Jer, nada je jedino što imamo. I držimo se za nju sa obje ruke, jako, čvrsto.

I na web stranici UKC-a Tuzla slična obavijest. JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla, na dan 14. maj 2026. godine, Fond zdravstvenog osiguranja FBiH nije dostavio sljedeće lijekove: Nilotinib 200 mg cps, Lenalidomid 25 mg, Fluorouracil amp. 250 i 500 mg, Idarubicin amp., Mitoxantron amp., Abirateron Accord tbl. 500 mg, Etopozid cps. 100 mg.

Borba za deficitarne citostatike usporava sve nas, i pacijente i udruženja i doktore, da se borimo za pametne, inovativne, za listu novih lijekova, novih načina liječenja. Usporava nas da se borimo za nešto novo jer mi nismo u stanju nabaviti ni ovo staro, (pra)staro. Bazične citostatike stare 20-50 godina kojima se liječi veći broj onkoloških pacijenata u BiH. Niko ne reaguje na upozorenja onkologa da će stanje sa tim lijekovima biti još i teže, jer broj oboljelih raste, a ovi lijekovi su prevaziđeni, na svjetskim tržištima su desetine novih, veći je izbor, veće mogućnosti, pa se smanjuje i njihova proizvodnja. A mi duže od šest godina čekamo da se revidira lista, da na nju dođe nešto “novo”, a i to novo što čekamo šest godina, već je ostarjelo. Medicina napreduje, novi lijekovi brzinom svjetlosti dolaze na tržište. A mi... Čamimo čekajući. Umiremo bez šanse da preživimo jer sve može čekati, ali karcinom ne može i neće.

Jer, ko još pita onkologe, ko još sluša pacijente, bolesne ljude? Kome su pored autoputeva, južnih interkonekcija, istočnih i zapadnih konekcija, fiskalnih nameta, imenovanja, razrješenja, sudskih postupaka... uopće važni ljudi?

Procedura nabavke lijekova preko Fonda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH je i dalje troma, komplikovana, podložna malverzacijama. Tenderi propadaju, administrativni procesi traju mjesecima. Fond solidarnosti FBiH, iz kojeg se finansiraju skupi onkološki lijekovi, duže od 20 godina se ne puni u skladu sa zakonom. Vlada FBiH ne uplaćuje zakonom predviđeni iznos, zbog čega su liste čekanja svakodnevnica, normalnost.

Sistem je postavljen tako da pacijenta pretvara u broj, a onkologa u psihologa koji mora svakodnevno tražiti prave riječi da pacijentu objasni mogućnosti liječenja, ali i ograničenja, nemogućnosti za pacijente u BiH. Natjerati onkološkog pacijenta da umjesto za život ratuje sa administracijom za bočicu lijeka najveći je poraz jednog društva. Kao što je poraz i činjenica da su stotine ljudi prepuštene sebi, javnim apelima, molbama za pomoć. Poraz je i što se decenijama ne dešava ništa novo. Ništa bolje. Lakše. Poraz je što bolesne ljude niko ne vidi i ne čuje. Otpisani smo, zakopani prije smrti.