Fasada po glavi stanovnika

Šetam neki dan Sarajevom i počesto naletim na pisana upozorenja na zidovima zgrada koja kažu da fasada otpada. Dignem glavu visoko i počesto vidim načetu fasadu koja nije sanirana još od prije početka rata u Bosni i Hercegovini. Neposredno nakon formalnog završetka rata, i godinama poslije, opasnost je prijetila od ledenica u Titovoj, Ferhadiji i drugim pješački prometnim ulicama, ali nehaj i nebriga su uzimali danak čak i u ljudskim životima. Davno je to bilo, pa se mlađi ljudi toga ni ne mogu sjetiti, kako je danas isto i gore nego što je bilo 1996. u januaru ili februaru, dok je Sarajevo još bilo pod opsadom. Tek u martu će uslijediti tzv. reintegracija kada će “dobri ljudi” paliti vlastite kuće, imanja i stanove, da isti ne bi pali u ruke nama s druge strane Miljacke, nama ozloglašenim mudžahedinima i teroristima zakrvavljenih očiju koji žele satrati i uništiti srpsku nejač i “vekovna” ognjišta i štošta još.

Kada ti neko prvi put pokaže svoje lice, povjeruj mu. A paljenje vlastite kuće u mom zamišljanju svijeta dolazi na samo dno, ispod zadnjeg kruga Danteovog pakla, u kojem je led (slučajno dolje treba biti i poslanik Muhammed), znači, u mom imaginariju nema većeg zla od čovjeka koji pali svoj vlastiti život, stoji kraj paljevine, možda i uživa, samo, eto, da bi napakostio nama s druge strane Miljacke. Tad sam bio tek došao u ovaj grad i nisam puno razmišljao o dimu s Grbavice koji se danima dizao u zrak. Nisam razmišljao o ljudima koji sami pale svoje kuće, da li po naređenju ili samoinicijativno, nisam ni o tome razmišljao. Jedino sam razmišljao da imam šta pojesti, popiti, da sam dobro obučen, i da mi je toplo tamo gdje živim. Osnovne ljudske potrebe su bile na visokoj ljestvici ljudskih želja nakon kraja našeg malog i omanjeg rata.

Ima ljudi koji misle da je nekakav, nakav, suživot s ljudima koji su palili svoje kuće u martu 1996. i dalje moguć, mene brišite s tog spiska, iako nisam na njemu nikad ni bio. Ne možeš biti dobar komšija s takvim ljudima, jer te oni gledaju istom optikom, kao što su te gledali da bi te pogodili snajperskim metkom. Samo sada nemaju snajpera, ali u glavama i dalje imaju slike mudžahedina i slično. Čak njihov poglavar, vožd Milorad Dodik o tome trubi već više od dvadeset godina, ali s ove strane rijeke Miljacke, od tzv. političkog Sarajeva, uvijek je dobijao ćutnju ili mlake reakcije, zato se vožd sada nalazi vrlo blizu svog političkog sna: samostalnosti RS-a, a poslije ide priključivanje majčici Srbiji. Političko Sarajevo spava dubokim zimskim snom. U glavama im još zvoni rečenica: “Ma dobro je samo nek’ ne puca.” Okrenu se na drugu stranu i nastave politički san koji se sastoji od minimalnih ciljeva i zahtjeva. Da ne puca, da imaju šta pojesti i popiti, dobru odjeću, tople domove. Iste im želje kao i meni dvadesetpetogodišnjem ratnom veteranu (tada i ratnom vojnom invalidu), ali kontam, ja sam pojedinac, mlad čovjek koji je sve stavio na kocku rata i preživio. Cijela moja generacija je uložila svoje živote u rat, mnogi nisu preživjeli, da bi imali nesposobne i inertne političare. Mi smo ih omogućili tako što smo se izborili na ratištima da ova zemlja opstane. I tako je kako je već dugih trideset i jednu godinu, bez ikakve ideje da će se išta promijeniti u dogledno vrijeme.

Naravno, metaforu ića, pića, odjeće, toplih domova danas trebate zamišljati kroz enormno bogaćenje u jednom izbornom mandatu. Cilj apsolutne većine ljudi koji su već u politici, i onih koji u nju tek ulaze jeste lično bogaćenje. I to je tako već od prvih demokratskih izbora, doduše, možda je tad i bilo nekog idealizma, ali ljudska pohlepa dala je zadnju riječ i samim idealistima. Najbolja opcija je spojiti idealizam i paredigmu (sa “e”), tad lako možeš obmanuti sebe da sve što radiš, radiš za državu i ideale, dok ti džepovi otežavaju od silnog džonija keša. Kontam da je naš čovjek šampion u tome, kad kažem naš mislim na područje srca Balkana, bivše Jugoslavije.

I eto prođoše tri decenije života nakon rata. Evo, grad više nije opkoljen sa svih strana, deblokirani smo i mentalno, nadam se, ali fasada i dalje ranjava i ubija građane Sarajeva. Neki dan je izbrojan jedan ranjeni stanovnik u Titovoj ili Ferhadiji, jer tu je fasada najopasnija, zna kad ispuca komad sebe da sve ide u živo meso. Kao onomad što su znali oni “dobri” ljudi s brda, da kad baciš kamen u grad da ćeš pogoditi ljudsko biće i uništiti jednu ljudsku dušu.

A opet jedan ovdašnji državni ministar u naletu alkoholnog bijesa je ispalio tvit u kojem je ustvrdio da je rat završen prije toliko i toliko godina, a evo moj ministre, vidi kako se fasada buni na tvoju alkoholnu kolumbovsku misao. Ne da fasada mira stanovnicima Sarajeva evo duge tri decenije i niko ništa po tom pitanju nikad nije uradio, a trebao je. U godinama koje su pojeli skakavci, pojedene su i nove fasade. Nova historijski najbrže formirana vlast u kosmosu je nastavila prethodnim stazama revolucije netalasanja. Jer i SDA je to radila pa zašto ne bi i mi, takav im je rezon.

Zato kad hodate ulicama ovog grada pogled uvis, pažljivo osmatrajte da li je rat zaista završio ili nam se sveti tako što baca komade maltera i žbuke na naše glave.