Stambeni pakao

Široko rasprostranjeno uvjerenje kako su kontrolirane stanarine isključivo produkt socijalizma najbolje je demantirano u najnovijoj knjizi beogradskog historičara Aleksandra R. Miletića “Stambeni pakao. Sustav kontrolirane stanarine u Jugoistočnoj i Srednjoistočnoj Europi 1914-1930.” Hrvatsko izdanje knjige se ovih dana pojavilo u izdavačkoj kući Srednja Europa iz Zagreba. Miletić je pokazao da taj sistem, kao forma državne intervencije i kontrole cijena na tržištu, sa ciljem zaštite stanara-zakupaca od zloupotreba stanodavaca, ima dužu historiju.

Refleksni odgovor

Autor je najprije ponudio teorijski okvir, potom ukazao na različite modele sistema kontroliranih stanarina u Evropi. U principu, mjere stambene politike i zaštite stanara su bile u domeni socijalne politike, ali tu treba uključiti i koncepte komodifikacije i dekomodifikacije. Striktno ekonomski, odnsono tržišni pristup stambenoj problematici kritiziran je kao komodifikacija ili “monetizacija” problema, ali postoje i različiti modeli dekomodifikacije stambenih resursa koji podrazumijevaju uvažavanje stečenih prava stanara. U ovom drugom konceptu postoji pluralnost različitih oblika imovine (socijalni stanovi, stambene korporacije i slično).

U ovoj knjizi autor vodi računa o svim teorijskim aspektima da bi, promatrajući sve to uvijek u odgovarajućem historijskom kontekstu, ustvrdio da su svi modeli bili refleksni odgovor na ekonomske poremećaje i krize, što je posebno vidljivo neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Važan aspekt ove knjige je komparativni pristup istraživanju sistema kontroliranih cijena u zemljama Jugoistočne i Istočne Srednje Evrope (od Poljske i Čehoslovačke do Bugarske i Jugoslavije).

Miletić je pokazao i ulogu udruženja stanara i udruženja stanodavaca. Odnosi između tih udruženja su bili vrlo napeti (“derikože” protiv “rasipnika” u Bugarskoj; stanodavci protiv zakupaca, a zakupci protiv podzakupaca u Poljskoj...), iako je bilo slučajeva da su i zajednički nastupali (u Čehoslovačkoj su organizirani zajednički skupovi predstavnika stanara i stanodavaca), a 1925. su u Kraljevini SHS Savez stanara (kirajdžija) i Savez stanodavaca uputili zajednički poziv Ministarstvu socijalne politike sa zahtjevom za ubrzanje izgradnje jeftinih radničkih stanova.

Autor je pokazao i kakav je uticaj politike na rješavanje ovih problema u odnosima između stanodavaca i stanara. To je posebno važno s obzirom na proširenja biračkog prava poslije Prvog svjetskog rata, što je određivalo stavove političkih stranaka o ovom problemu. Miletić pokazuje koje su to političke stranke zastupale interese stanara (u svim zemljama Jugoistočne i Istočne Srednje Evrope to su poslije Prvog svjetskog rata bile socijaldemokratske i komunističke stranke).

Poseban dio u ovoj knjizi je posvećen problemu zloupotrebe statusa “zaštićenog stanara”, ali i problemu korupcije do koje je dolazilo prilikom primjene sistema zaštite stanarskog prava. Jedan od načina ove korupcije je tzv. sistem rekvizicije, odnosno privremenog oduzimanja vlasnicima prava raspolaganja nad stanovima ili kućama i useljavanje zaštićenih stanara u te stanove ili kuće. Miletić je to pokazao i na primjeru Tuzle (str. 245-246), gdje su stambene vlasti pojedinim opštinskim službenicima rekvizicijom dodjeljivale stambene jedinice, ali su ih ovi potom ustupali drugima i za to dobivali novčane naknade za primopredaju stanarskog prava. Riječ je, dakle, bila o zloupotrebi procedure rekvizicije.

Uzaludan trud

Na kraju je autor na mikroprimjerima pokazao kroz kakav su stambeni pakao prolazili i stanodavci i stanari. Na ovom mjestu izdvajamo primjer iz Sarajeva, naposredno nakon Prvog svjetskog rata, kada je jedna stanodavka skidanjem crijepa sa krova kuće nastojala prinuditi stanare da napuste stan. No, trud se pokazao uzaludnim, jer su stanari odlučili ostati u stanu uprkos nenormalnim uslovima stanovanja. Ali, tu nije bio kraj – stanari su tužili stanodavku zbog oštećenja namještaja koji je načinila kiša nakon uklanjanja crepova (str. 274). U to, u Sarajevu nije bilo nove gradnje nakon Prvog svjetskog rata, a prema pisanju štampe, problem sa zgradama u Sarajevu je bio i u tome što su mnoge bile građene od krhkog materijala, koje su se sve brže urušavale. “Prema izvorima stanodavaca, tijkom 1923. (u Sarajevu) izgrađene su svega četiri nove zgrade, dok se 30 srušilo. Navodno, u Sarajevu je u prvih pet poslijeratnih godina srušeno više zgrada nego u prethodnih trideset godina” (str. 276).

Knjiga Aleksandra R. Miletića o sistemu kontroliranih stanarina u zemljama srednjoistočne i jugoistočne Evrope je važna, jer ukazuje na socijalnu historiju u ovim zemljama nakon Prvog svjatskog rata. Komparativni pristup i uvidi u stanje u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Bugarskoj i Jugoslaviji izdvajaju ovu studiju iz mnoštva radova koji posljednjih decenija nastaju u našim historiografijama.