Nikada više rat, nikada više mržnja

“Memorijali bi trebalo da čuvaju sjećanje na žrtve, svjedoče o počinjenim zločinima i opominju koliko su mržnja i netrpeljivost pogubni”, kaže izvršna direktorica podgoričkog Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević.

“Spomenici, komemorativne svečanosti i rituali načelno služe oblikovanju društvenog sjećanja, a time i identiteta zajednice”, dodaje novinar Jerko Bakotin. “Ako govorimo o sjećanju na traume prošlosti, memorijali bi trebali predstavljati žareće ožiljke na savjesti nacije, koji bi je redovno podsjećali na zlo počinjeno u njeno ime i iskazivali poštovanje žrtvama.” Na taj bi se način formirala svijest građana i poticao njihov razvoj u odgovorne pojedince, te stvarao kritički pristup prema prošlosti, ali i sadašnjosti.

U zemlji Maka Dizdara, svi nivoi vlasti iz budžeta izdvajaju novce za podizanje spomenika. Većinom su namijenjeni palim borcima. Obilježja civilnih žrtava rata nerijetko nastaju zagovaračkim angažmanima ljudskopravaških organizacija, uz podršku obitelji ubijenih.

U Bosni i Hercegovini “memorijali su češće izvor podjela nego napretka”, priznaje aktivistica Amina Sejfić. “Umjesto da budu mjesta zajedničkog sjećanja i učenja”, često se “koriste za produbljivanje političkih i etničkih razlika”. Leži to i u činjenici da ne postoji državni zakon o memorijalizaciji. “Bez jasnog pravnog okvira, memorijali se grade spontano”, dodaje Amina. Najčešće od pojedinaca ili različitih udruženja. “To dovodi do toga da svaki narativ gradi svoje spomenike, a rijetko gdje postoji prostor koji uključuje sve žrtve i sve perspektive.”

Memorijalni centar Srebrenica – Potočari je nastao zahvaljujući međunarodnoj zajednici. U tome se razlikuje od drugih. A kako navodi Nataša Kandić, u današnjoj spomeničkoj praksi “preovlađuju memorijali kojima se slave određeni događaji, heroji i velika stradanja”.

Monumenti su daleko od onoga što bi morali značiti; suočavanje s prošlošću, empatiju, razumijevanje. Kreirani su za potvrđivanje narativa o sebi i vlastitom narodu kao žrtvi. U nemalom broju podižu se ispred obrazovnih ustanova. Usto, u središtu zajednice. Na vidljivim mjestima.

Sarajevski povjesničar Edin Omerčić nije siguran šta bi trebali spomenici predstavljati. Mišljenja je da o tome ne odlučuju historičari, nego umjetnici. Autori memorijala. Ipak, svjestan je da to “kod nas nije slučaj, budući da se o tome direktno odlučuje negdje na relaciji i u dogovoru između političke klase i građevinskih preduzetnika”.

“U aktualnoj praksi hrvatske države i društva, spomenici nerijetko služe svemu suprotnom, uključujući izravno i svjesno negiranje zločina, veličanje zločinaca, te prezir i ismijavanje žrtava”, ustvrđuje Bakotin. Ovaj zagrebački novinar smatra da memorijali “služe falsificiranju istine i idolizaciji nacije”.

Iz ugla transformativne pravde Nataša Kandić nadodaje da su očekivali “da se bar spomen-ploče postavljaju tamo gde više nema nekadašnje zajednice, ali je počinjen zločin”. Takvih je najmanje “i kad države ili lokalne vlasti postave, još uvek sadrže elemente prećutkivanja i nepriznavanja”.

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) je popisalo da je u Bosni i Hercegovini do 2016. godine podignuto više od 2.140 spomenika. U narednim godinama popisani su monumenti i u susjedstvu. U Crnoj Gori ih je bilo 17, u Hrvatskoj 1.212, dok je u Srbiji mapiran 301 spomenik. Gotovo svi vlastitu etničku zajednicu proglašavaju isključivo žrtvom. No, mogli bi biti “prostor u kojem žrtva dobija ime, a zločin kontekst”, sigurna je u to novinarka Mirela Dautbegović, smatrajući da bi svaki spomenik trebao “da stvara nelagodu. Da uči, da izaziva. Ne da spava među vijencima.” Da adresira i rodnu perspektivu, “patnju žena koje su preživele strahote ratova”, smatra aktivistkinja iz Kruševca Jelena Memet. Od gubitka najbližih do seksualnog nasilja u ratu. Samim tim i reparaciju žrtvama.

“U celini posmatrano, očekivali smo memorijale posvećene ljudima i događajima nezavisno od etničke pripadnosti, a u stvarnosti širom bivše Jugoslavije postavljeni su etnički memorijali koji nose ‘nove istine’”, izjavljuje osnivačica Fonda za humanitarno pravo. – “Primjer je spomen-obilježje postavljeno u čast 72. bojne Vojne policije ispred vojne baze Lora u Splitu”, navodi Jerko. “U toj je bazi bio zatvorenički logor u kojem su pripadnici te postrojbe mučili i ubijali srpske civile i ratne zarobljenike.”

Sličan je primjer u Trnopolju pokraj Prijedora, gdje je instaliran spomenik u čast poginulih pripadnika Vojske Republike Srpske. Zanemarujući činjenicu da se na tom prostoru nalazio logor za Bošnjake i Hrvate. U državi koja je tvrdila da nije u ratu, postoje dva spomenika koja su podignuta isključivo drugim žrtvama. Otmicama u Sjeverinu i Štrpcima. Prilikom godišnjice, predstavnici lokalne samouprave prisustvuju obilježavanjima. No, država i dalje odbija da ubijenima prizna status civilnih žrtava rata, pravdajući se činjenicom da se zločin dogodio na susjednoj teritoriji.

Spomenici “ne smeju biti tačke novih podela, već prostori susreta, empatije i zajedničkog promišljanja budućnosti bez nasilja”, veli Memet. “Nisu kamenje. Oni su sjećanje u javnom prostoru”, mišljenja je Mirela. Govore ono što udžbenici prešute, što političari relativizuju. Što mediji zaborave. “Memorijal je podsjetnik – ne samo na to šta se desilo nego i da se ne ponovi.”

Nalazima UDIK-a, Bošnjacima je podignuto 59,50 odsto obilježja u Bosni i Hercegovini. Hrvatima je namijenjeno 12,69, dok je Srbima posvećeno 23,94 u procentima memorijala. Među spomen-obilježjima u ovoj zemlji jedan je posvećen Romima. Podignut je u sarajevskoj općini Novi Grad.

Trebali bi to biti prostori za učenje i empatiju, centri edukacije i razumijevanja. Svrha bi valjala značiti “promovisanje istine i pravde”, zasnovane na činjenicama. Njihova sadržina bi bila “katalizator za dijalog. Iako teško, trebaju podsticati razgovor”, konstatuje Dautbegović. Označavali bi “simbol zajedničke patnje i otpornosti”, te “prostor za prepoznavanje ljudske patnje i snage”.

Vesna je Teršelič jedna od predstavnica udruga koje već nekoliko godina od Grada Zagreba zahtijevaju imenovanje trga po ahmićkim žrtvama. Iako je prijestolnica nijema i gluha, inicijatori se nadaju da će to u doglednoj budućnosti ostvariti, jer spomenici bi trebali biti “opomena za budućnost. Nikada više rat, nikada više mržnja”, čvrstog je stava Mirela.