Fedor Marjanović: Prilikom pisanja značajno mi je da napravim distancu od likova i sebe

U knjizi priča “O ljudima i čudovištima” svaka priča uspostavlja vlastiti pripovjedni registar i vlastitu formalnu logiku. Da li ste time željeli pokazati da se svaka priča mora izboriti za vlastitu formu umjesto da bude tek varijacija jednog autorskog rukopisa?

- Drago mi je što ste primijetili ovu karakteristiku, jer ona je bila istovremeno i namjerna, ali i organska, odnosno, ponudila se kao jedini smisleni izbor kada je u pitanju zbirka pripovjedaka. Ove priče su nastajale u period od pet godina, u različitim kontekstima, u kojima sam ja bio drugačiji i kao pisac i kao ličnost, te je logično da će se u njihovoj formi ogledati ove različitosti. U početku jeste postojao plan prema kojem bi ove priče bile formalno jedinstvenije, ali kako je pisanje teklo, shvatio sam da bi to bilo vještačko nametanje oblika koji im ne odgovara, te da svaka mora imati svoj poseban izraz.

Plašim se manira

Jednostavnije rečeno, pustio sam ih da same pronađu svoju formu. Upravo u toj raznolikosti jeste njihova cjelovitost. Sa druge strane, kao autor se stravično plašim manira. Neki od mojih omiljenih pisaca su poznati po jednoj ili dvije sjajne knjige, dok su ostale samo pisanje na foru. Žargonski rečeno, imaš neki svoj fazon koji publika voli, pa ga onda furaš dok ne postane besmislen, ali nastavljaš jer znaš da će to sve tvoji fanovi progutati. Neki su to radili svjesno, a neki su postali robovi sopstvenog manira. Zbog toga u svakom novom djelu volim da se mijenjam, da evoluiram. To ne mora nužno biti promjena nabolje, ali dok se mijenjamo, mi, zapravo, živimo. Želim da moja književnost živi.

Kroz cijelu zbirku osjeća se prisustvo biblioteke, ne samo kao mjesta u kojem se čuvaju knjige nego kao prostora živog dijaloga, preispitivanja i sumnji. Koliko je za Vas biblioteka metafora ljudskog iskustva, a koliko način da se pokaže da svaka nova priča nužno nastaje u dijalogu s već ispričanim pričama?

- Biblioteka je posebno važno mjesto u mom životu. Pošto sam zaposlen kao bibliotekar, ona je moje radno mjesto, ali isto tako mjesto u kojem se razvija moj život. Parafraziraću Basaru kada na početku “Fame o biciklistima” kaže kako se izuzetna čudesa mogu pronaći u provincijskim bibliotekama. Iako sam ja zaposlen u školskoj, a ne provincijskoj biblioteci, suština je ista, jer ona pripada bibliotečkoj margini, ali zbog toga je još izuzetnija. Ona sa sobom nosi tradiciju jedne škole, ali sama po sebi je kosmos u malom. Kao radnik svjestan sam da za stotinu života ne bih mogao pročitati sve knjige pohranjene u njoj. Koliko god bila velika ili malena, iz te perspektive je potencijalno beskonačna. Sa druge strane, tu radim sa knjigama koje su starije od mene samog. Neke knjige koje sam ja čitao kao gimnazijalac, sada izdajem novim učenicima, koji nisu bili ni rođeni kad su objavljene. Na taj način iz prvog reda vidim kako se širi jedna tradicija, kako život propada, ali se istovremeno i obnavlja. Isti je slučaj sa književnošću. Nijedna knjiga niti priča nisu samorođene. One počivaju na nečemu što je već postojalo prije njih, ali su jedinstvene jer pokazuju duh vremena kojem pripadaju. Književnost i biblioteke na određeni način imaju isti cilj. Čuvaju prošlost, osvjetljavaju sadašnjost, rade za budućnost.

Knjiga "O ljudima i čudovištima"/

Jasno je prisustvo svojevrsnog borhesovskog shvatanja književnosti unutar ove knjige. Šta je za Vas najvažnije nasljeđe Borhesove poetike i na koji način se manifestuje u Vašem radu?

- Borhes, zaista, jeste jedan od mojih autora, i u mnogim pričama postoje reference na njega. Prvi redovi knjige jesu citat Borhesove “Knjige o izmišljenim bićima”. Već je Danilo Kiš rekao da se kratka priča dijeli na period prije i poslije Borhesa, te ja tu ne bih mogao mnogo više reći. Zaista, on je sjajan učitelj i u smislu odnosa prema formi, maštovitosti, čitajući Borhesa, mogu se naučiti mnogi zanatski trikovi koje sam iskoristio i ja, ali i mnogi drugi i to bolje od mene. Međutim, kada bih morao da odredim otkud ta ljubav prema njemu (čak i onda kada postane zamoran), rekao bih da ona proizlazi iz ljubavi prema književnosti, koja se vidi u svakoj Borhesovoj rečenici. Melodramski ljubavni zaplet on je zamijenio strašću prema riječima. Od njega sam naučio da je dobar pisac pasionirani čitalac, te da nekad podsticaj za pisanje možemo naći upravo iz čitanja. Istovremeno, u njegovim pričama se vidi koliko je uživao u čitanju mnoštva djela na koja se poziva u bezmalo pet stranica, ali istovremeno koliko je uživao u pisanju. To je, možda, i najvažnija lekcija. Treba uživati u pisanju. Taj proces nije lak, često je vrlo mučan, zahtijeva potpunu koncentraciju i posvećenost, veliko žrtvovanje, ali u njemu, takvom kakav je, treba uživati od početka do kraja.

U vremenu kada regionalnom književnošću dominiraju autofikcija, autobiografski fragment i svakodnevna ispovjednost, Vi gradite priče koje djeluju kao autonomni svjetovi, sa snažnom fabulom i jasno oblikovanim pripovjednim univerzumom. Da li takav izbor predstavlja svjesnu estetsku poziciju ili je to način na koji razumijete književnost?

- Smatram da postoji određeno zasićenje autofikcijom, ali tu je važnije pitanje kako nego šta. Neki od najboljih savremenih pisaca, poput Semezdina Mehmedinovića, Steve Grabovca, nažalost, pokojnog Bekima Sejranovića i drugih, stvaraju na fonu autofikcije, ali mogao bih da ih čitam svakodnevno. Tu ima, naravno, i manje svijetlih primjera, koje ne bih imenovao. Dakle, pitanje je kako. Ali ako izuzmemo one najbolje, zaista ima mnogo srceparajućih ispovijesti, i gotovo svako misli da svijet jedva čeka da čuje njegovu ili njenu srceparajuću priču, pa da svi kolektivno zaplačemo i pretvorimo se u bolje ljude. Ja nemam tu vrstu bahatosti, a i da je imam, srećom, moj život nije toliko zanimljiv.

Distanca od likova

Niti sam prošao rat, niti neke velike gubitke, niti sam imao neke uzbudljive ljubavne priče. To je jedan osrednji život osobe iz srednje klase. Nema tu šta pretjerano da se piše. Sa druge strane, u ovome što sam rekao, ima i jedna doza laži, jer jedna priča iz moje zbirke bi se mogla uslovno rečeno odrediti kao autofikcijska. U pitanju je priča “Sabrana djela Miroslava Krleže”, u kojoj se pripovijeda jedan događaj koji sam stvarno proživio kao bibliotekar. Ipak, iako je nastala na istinitom doživljaju, ona je pisana kao fikcija, glavni junak ove priče nisam ja (u najbolju ruku mogao bi biti parodija mene, ili bibliotekarstva kao zanimanja), niti su nam biografije iste. Zapravo, prilikom pisanja, veoma mi je značajno da napravim distancu od likova i sebe, odnosno da svojim životom i svojim stavovima ne preopteretim svoje djelo u toj mjeri da ono postane pamflet ili patetična ispovijest. To je nešto što su uspjeli autori koje sam naveo. Jedno od mojih omiljenih djela “Kod Hiperborejaca” Miloša Crnjanskog, pisano je na tom fonu. Ukoliko je ličnost autora dominantna, ona zaglušuje priču i čitaoca. Ne treba potcjenjivati inteligenciju čitalaca, a ako pišete za budale, bolje nemojte ni pisati.

Naslov zbirke sugeriše granicu između ljudi i čudovišta, ali čitajući priče, postaje jasno da je ta granica gotovo uvijek porozna. Zanimaju li Vas čudovišta prvenstveno kao fantastična bića, iskorak u mitsko, ili kao način da se pokaže ono što je skriveno u samoj ljudskoj prirodi?

- Sve od navedenog. U suštini, to je jedno te isto, jer mit zapravo jeste arhetipska priča u kojoj se oslikava ljudska ličnost. Čudovišta u tom smislu zaista mogu biti čudovišta, zvijeri bez skrupula spremne na najgore zločine, a mogu biti i nesrećne žrtve koje je sistem okarakterisao kao takve. U prvoj priči “Kerber” junak i pripovjedač su pas čuvar zatvora. U drugoj priči “Meduza”, junakinja pripovijeda iz podruma, gdje ju je majka zatvorila jer je trudna. To su dva različita spektra čudovišnosti, ali u svakom slučaju, ljudska su. Čudovište nije antonim čovjeka, ono je njegov dio. U ovim pričama, pokušavam da preispitam koja je granica između jednog i drugog, i šta je to što čovjeka čini čudovištem i kako on to postaje. Ako me pitate za tačan odgovor, ne znam. Čitalac treba sam da dođe do svog odgovora.

Uprkos formalnoj raznovrsnosti, zbirka ostavlja utisak izuzetne kompozicione povezanosti. Čitalac ima osjećaj da svaka priča stoji samostalno, ali da istovremeno učestvuje u široj arhitekturi knjige. Koliko Vam je bilo važno da “O ljudima i čudovištima” bude više od zbirke pojedinačnih priča – da funkcioniše kao jedinstvena književna cjelina?

- Prije svega, moram da zahvalim na ovom zapažanju. Zbog raznovrsnosti priča imao sam strah da zbirka djeluje nekoherentno, ali kada ovako iskustan čitalac poput Vas primijeti da se komadići uklapaju u cjelinu, malo manje sumnjam u sebe. Izuzetno mi je važno da svaka priča bude istovremeno i samostalno djelo, ali da cjelokupna knjiga funkcioniše kao cjelina. U tome sam se vodio instinktom, ali i savjetima svog urednika Steve Grabovca, koji mi je sugerisao da neke priče izostavim, a u nekim slučajevima da promijenim redoslijed. Tu matematičkih rješenja nema, te sam se vodio sopstvenim osjećajem kao i povjerenjem u Stevin čitalački i urednički osjećaj. Uprkos sopstvenim sumnjama, mislim da smo to koliko-toliko uspjeli, što se vidi i u Stevinoj recenziji. Već sam naslov oslovljava centralnu temu ovih priča, koja ih, uprkos svim njihovim razlikama, povezuje. Ako bi retroaktivno trebalo da navedem još jednu poveznicu, rekao bih da je to samoća, koja je prisutna u svim pričama.

Marjanović: Biblioteka je posebno važno mjesto u mom životu/Borislav Brezo/Imperativ/

Davanje gotovih odgovora

Uglavnom su to priče o usamljenim, odbačenim ili svojevoljno otuđenim ljudima, koji traže svoje mjesto u svijetu. U pripovijeci “Glupan” glavni junak postaje autoritarni vladar fikcionalne države. Njegova samoća se iskazuje njegovim odsustvom iz većine priče, a istovremeno, cijela država postaje usamljena toliko da nestaje bilo kakav trag o njenom postojanju. Možda je, zapravo, samoća to što ljude pretvara u čudovišta.

Znamo da književnost nije dužna samo da dokumentuje nepatvorenu svakodnevicu ili prenese lično iskustvo, nego da stvara nove perspektive i nove načine mišljenja stvarnosti. Mislite li da se savremena književnost pomalo odrekla te ambicije i da priča danas mora ponovo osvojiti pravo na imaginaciju, konstrukciju i avanturu mašte?

- Mislim, ali to ne znači da sam u potpunosti larpurlartista. Angažman u književnosti je veoma bitan, ali to se ne postiže tako što ćemo od književnosti napraviti crnu hroniku ili evidentirati svaki porast cijena cigareta iako sam lično u iskušenju da evidentiram kako stanovi enormno poskupljuju. Defetizam nije krajnji cilj književnosti, ali svjetovi koje nam ona pokazuje mogu nam učiniti jasniji svijet u kojem živimo. Mislim da je česta zamka savremenog pisanja u tome što autor pošto-poto želi da prenese svoj pogled na svijet, pa tako upada u moralizaciju, esejizaciju ili, još gore, davanja gotovih odgovora, što književnost nikada nije radila. Ko sam ja da nekom auditorijumu govorim kako da živi kad ni sam ne znam šta da radim?! Lično, smatram da moje pisanje jeste angažovano, ali nikada ne bih za sebe rekao da pišem angažovanu književnost, jer to podrazumijevam kao jednu od njenih karakteristika. To mi zvuči kao pleonazam. Sa druge strane najveći angažman jeste upravo u tome što ste Vi naveli, u pravu na imaginaciju, konstrukciju i avanturu mašte. Smatram da se iz takve pozicije može postići istinska sloboda.