ĐORĐE KRAJIŠNIK: Malograđansko vašarište
Zablude provincijskog duha, koji je sam sebi svrha, i koji se utemeljio u svako pitanje o kojem se ovdje u javnom prostoru nastoji govorit, odavno su preuzele svaki primat u mišljenju i razmatranju onoga što čini našu stvarnost. Ništa se ne prepušta slučaju, a svaka estradna dogodovština pretvara se u prvorazredni događaj koji navodno određuje suštinu onoga što nas pokreće. Kada se to posmatra sa distance, moglo bi se zaključiti da se ovdje neprestano vode neke krucijalne rasprave, da u svakom smislu postoji vitalno tkivo sučeljavanja koje daje neke rezultate, pravi neke istinske korake. Preosmišljava trenutne okolnosti, tražeći neke zbiljne pomake.
Ali, nije tako. Ipak, mora se o nečemu govoriti, po svaku cijenu se treba stvoriti spektakl ili skandal, raspolutiti se na najmanje dva tabora, kroz koja će se raspravljati najčešće obesmišljeni stavovi o marginalnim temama. Pri tome mislim, prije svega, na činjenicu da ova kultura i društvo propuštaju priliku postaviti neka temeljna pitanja o svojim smislu i razlozima postojanja, zamjenjujući onaj nužno potrebni dijalog, o onome u čemu egzistiramo i pravcima u kojima se krećemo, kratkotrajnom bukom pred kojom ne ostaje ni najmanje prostora da se nešto razvidi i dođe do konkretnih odgovora. Otuda, sve ono što se uzima kao prostor gdje se lome koplja različitih stavova i mišljenja biva pretvoreno u malograđansko vašarište, gdje se dvije isključive skupine bave ćudorednim poimanjima pred kojima svaka argumentacija, promišljanje i analiza padaju u drugi plan.
Teško da se može i očekivati da kroz neku dubinsku analizu dođemo do sagledavanja vlastite pozicije u haotičnosti svijeta u nama, i okolo nas, jer sve je do te mjere razvodnjeno, ispražnjeno od stvarnog sadržaja, da kao jedino usmjerenje ostaje naše bavljenje tričarijama. Tamo gdje je odsutna svaka dijalektika, gdje se uvijek polazi od sebe, bez mogućnosti da se sagleda šira slika onoga u čemu se egzistira, nema mogućnosti prevazilaženja zastoja i zakašnjenja koji nas neprestano drže u istom limbu. Ta naša zarobljenost u vlastitu bitnost, ta nesrazmjernost u onome što mislimo o sebi u odnosu na ono što stvarno jeste najčešće je tragikomična samoobmana, kroz koju se najbolje vidi sva regresija na kojoj, bez obzira na njene pogubnosti, insistiramo kao na jedinom kvalitetu koji imamo.
Ako pokušate razobličiti taj balon od sapunice, naići ćete na zid šutnje, jer odbijanje da se prihvati koliko je sve ovo ruinirano, te koliko su zanemarivi naši trenutni dosezi, jeste odsustvo suočavanja, nastojanja da se razumiju problemi na kojima bi se moralo raditi. Da bi se nešto zaista pokrenulo, potrebno je uložiti energiju, pokazati da se može iskoračiti iz autogetoizirane svijesti, te moći sagledati sebe u ogledalu vlastitih poraza. Dakle, nema ovdje nikakvog sistema dugoročnog bavljenja sobom, sve je zasnovano na improvizaciji i kratkoročnim rješenjima. Iz tog razloga nam i najmanji uspjesi, koji su, uglavnom, nastali kao incidenti individualnog pregnuća, djeluju kao da smo osvojili sami vrh. Jer, lako se premetnemo u one koji se ponose, koji navijaju, koji su puni hvalospjeva za ono čemu, uglavnom, ni na koji način nisu doprinijeli. Kada euforija ispuše, iznova ostajemo tamo gdje smo i bili, u nemoći, u degradaciji svih vrijednosnih kategorija.
Činjenica da je glavni grad ove zemlje tri dana bio domaćin koncerta jednog muzičara, dakle, jedne po svemu privatne manifestacije kojom se inkasiralo nekih miliona u džepove pojedinaca, ovih se dana uzima kao prvorazredni događaj, kao svijetla strana našeg kolektivnog uspjeha. I lijepo je da se ljudi zabavljaju, ljeto je, razbibriga je svakome potrebna. Daleko od toga da ovdje imam nešto protiv javnih spektakla koji doprinose našoj turističkoj ponudi, ali količina budalastosti koja izvire iz toga predstavlja jednu samo nama svojstvenu nakanu da se predstavimo višim od onoga što stvarno jesmo. Koncerti, profitabilni masovni događaji, godinama su nešto posve normalno.
Neko organizuje koncert, postoji publika koja kupi karte, postoji organizacija koja taj događaj sprovede kako treba, i sve se završi gromoglasnim aplauzom. Ali praviti od toga neki meritum stvari, kititi se perjem kako je to nešto neviđeno i revolucionarno, pokazuje samo koliko smo mi nisko pali, koliko koristimo svaku priliku da se napušemo u svojoj mizernosti. Koncerti se događaju svuda, i oni su normalna stvar, ali ni u kom smislu nisu pokazatelj bilo kakvog zajedničkog dostignuća. Dok se institucije kulture, one koje baštine sve što jesmo, urušavaju, ploču po ploču, uzimati jedan zabavni događaj kao krunu uspjeha i maksimalnog dometa kulture, u najmanju ruku je neukusno i provincijski simptomatično. Neka zabave, ali gdje je nestala suština?
