Mirko Pejanović kao savjest države i glas bosanske državnosti

Da bi stigao do akademika i profesora dr. Mirka Pejanovića, moram se vratiti jednom od osnivača formalne sociologije Leopoldu von Wieseu, koji tvrdi da primarna tema sociologije nije društvo, nego društveno i društvenost, jer je društvo istovremeno tema i oblast i filozofije, i ekonomije, i prava, i povijesti. Šta je društveno i društvenost?

Društveno u sadržinskom i značenjskom smislu podrazumijeva sveukupnost veza, odnosa, relacija, komunikacija, saradnje, solidarnosti, procesa i povezanosti među pojedincima, društvenim grupama i društvima. Sa stajališta etike, dva su ključna odnosa i procesa među ljudima i to oni koji valjaju i oni koji ne valjaju. Odnosi koji valjaju su bezuvjetno priznanje i potpuno uvažavanje sličnosti i različitosti, jer ljudi nisu ni istovjetni ni suprotni, i takvi odnosi podrazumijevaju koegzistenciju, toleranciju, suživot, akulturaciju, povjerenje, saradnju u svemu što valja i što je neupitno, sveljudsku izvanjsku, tehnološko-civilizacijsku pozitivnu i korisnu integraciju.

Bogata karijera

Kao čovjek izuzetne emotivne inteligencije, društvene empatije i socijalne pravde i solidarnosti, akademik Pejanović kroz svakog čovjeka gleda svoj vlastiti život. Prema Aristotelu, čovjek je društveno-političko i državotvorno biće, a pravda je da drugom činiš dobro u kome tebe nema. Klasični mudraci su tvrdili da bez čiste, iskrene, poštene i plemenite duše nema valjanog čovjeka, a Platon i Aristotel nastavljaju da bez valjanog i dobrog čovjeka nema zdravog i pravog društva i zajednice. Za ovakve odnose među ljudima, društvo, društveno, društvenost, koegzistenciju, toleranciju, suživot, akulturaciju i znanstveno-tehničku, tehnološku, privrednu, ekonomsku i monetarno-finansijsku integraciju, akademik Pejanović pledira čitav život.

S druge strane, odnosi koji ne valjaju i koji razaraju i izobličavaju društvo, društveno i društvenost su asimilacija, dominacija, diskriminacija po bilo kojim osnovama, segregacija, apartheid, šovinizam, nacionalizam, rasizam, nepovjerenje, nesolidarnost, egoizam, hipokrizija, vrednovanje ljudi po izvanjskim obilježjima, a ne po unutrašnjim vrijednostima i sadržajima.

Na tragu Montesquieua koji je kazao: “Nužno je čovjek, to što je Francuz, to je slučajno”, akademik Pejanović se unazad 55 godina, od kada je stupio na javnu, društvenu, političku, državnu i znanstveno-teorijsku scenu, prvo kao sekretar Konferencije omladine BiH (1971-1973), savjetnik Predsjedništva BiH (1975-1978), potpredsjednik Opštine Novo Sarajevo (1978-1982), savjetnik Predsjedništva SFRJ (1982-1984), sekretar Gradske konferencije Socijalističkog saveza Sarajevo (1985-1988), član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine (1992-1995) i 40 godina kao univerzitetski profesor, a prije svega iznad svega kao čovjek, političar, državnik, svim svojim žićem, bićem, jezikom, kalemom i znanjem govori i piše o štetnosti međuljudskih veza i odnosa koji ne valjaju.

Pripremljen je Zbornik radova, pod uredništvom akademika Ivana Cvitkovića

Šta mu daje podlogu i snagu za to? U okviru klasičnih kultura, politička filozofija i etička teorija, da bi se otklonilo nepovjerenje koje prekida i razara svaku vezu, relaciju, komunikaciju, društveno, društvenost, društvo i zajednicu, kreću od ethosa, patosa i stižu do logosa. Ethos podrazumijeva da svi uglednici, prvaci, posebno vjerski, politički, državni, znanstveni, intelektualni i javni autoriteti moraju biti svjesni da narod i građani, na prvom mjestu ne slušaju šta oni govore i obećavaju, nego gledaju i prate šta oni rade i kako se ponašaju. Kada su lideri uzori i vjerodostojni, sa integritetom, karakterom, moralnim autoritetom i intelektualnim kapacitetom u kojih se slažu: misli, ideje, namjere, ponašanje, riječi i djela, teorija i praksa, oni tada očigledno zadobijaju neupitno povjerenje kod ljudi, radnika, saradnika, učenika i studenata. Oni to povjerenje koriste na najmudriji, najefektivniji i najefikasniji način.

Iza toga slijedi patos, da kao prvak, lider, funkcioner, državnik, direktor, dekan i profesor shvatite i upoznate ljude kojima rukovodite i upravljate. Da biste to postigli, trebate se saživjeti, shvatiti i razumjeti i smisleno povezati njihovo žiće i biće preko identifikacije s njima i empatije prema njima i pristupite im sa one bolje i ljudske strane, tada prestaje nepovjerenje, sumnja i pregrada na relaciji: funkcioneri – građani i rukovodioci – radnici. To je patos iz kojeg ulazimo u logos.

Kada imate želju da ih shvatite i prihvatite, sa one bolje ljudske strane, da imate identifikaciju s njima, empatiju prema njima, socijalnu brigu prema njima, tada ti ljudi, kojima na bilo koji način upravljate, shvaćaju i prihvaćaju neporecivu blagodat da su sigurni, slobodni, poznati, priznati i ravnopravni subjekti na različitim pozicijama. Tada će oni bez straha, tjeskobe i neizvjesnosti prosuđivati, ispravno i dobronamjerno postupati, raditi i upotrebljavati svoju logiku i sposobnost da budu korisni i dobronamjerni. Ovakvi prvaci i funkcioneri, neovisno od zvanja, služe se silom argumenata, lijepom riječju i povjerenjem, a ne argumentima sile.

Prema jednom od 29 autora priloga za Zbornik radova u povodu 80. godišnjice života i 40 godina naučnoistraživačkog rada akademika Pejanovića, Slaviše Orlovića: “Pejanović je zadržao ortopediju uspravnog hoda, reagovao je na vreme, a ne kao naknadna pamet. Ostao je posvećen svojoj državi Bosni i Hercegovini i njenom glavnom gradu Sarajevu. U jednoj ovakvoj intelektualnoj biografiji sadržana je sva uzburkanost istorijskih događaja, od entuzijastičnog suživota u SFRJ, zlatnog doba BiH, rata i raspada države, do njenih novih početaka i novih perspektiva. On je čovek mere i strpljenja, vedar i komunikativan, sa diskretnim šarmom i urbanim manirima. Mirka Pejanovića krasi tolerancija. Njegove reči blaže su od argumenata; on je uporan, sistematičan i pažljiv istraživač. Njegova blaga narav kao tiha voda vodila je njegov narativ kroz bosanskohercegovačke teme i dileme. Ostao je do kraja posvećen svom gradu i svojoj državi u kojoj je rođen i u kojoj živi i radi osamdeset godina. Pokazao je da je ključ u toleranciji i strpljenju, da se smirenošću, blagošću, širinom i dubinom može plivati kroz kovitlace nemirnih vremena” (str. 200.).

Pejanovićev izbor 1992. godine da ostane u BiH i da se prihvati funkcije člana Predsjedništva RBiH, kada je na državu krenula agresija u formi genocida, nije bio sigurnosni i egzistencijalni izbor, nego izbor višeg reda, izbor moralne vrste da se brani i odbrani hiljadugodišnje biće i žiće zemlje, domovine i već priznate države Bosne i Hercegovine. To je najveći i najčasniji stepen patriotizma, domoljublja i autentičnosti u odbrani i čuvanju običajnosti i zavičajnosti Bosne.

Okrugli sto počinje u ponedjeljak, u 10 sati, u ANUBiH

Drugi autor priloga, prof. dr. Zdravko Lučić na kraju teksta zaključuje: “Njegove filozofsko-političke i državno-pravne ideje, kao i neposredan kreativni državnički angažman, daju nam potpuno opravdanje za dodjelu počasnog naslova PATER PATRIAE Bosne i Hercegovine akademiku Mirku Pejanoviću” (str. 79). Prof. dr. Neven Anđelić na kraju svog teksta iznosi sud i ocjenu: “Akademika Pejanovića neminovno moramo opisati kao vodećeg naučnika ustavnog i demokratskog razvoja Bosne i Hercegovine, koji pruža neophodno štivo za svakoga ko želi razumjeti složenu političku evoluciju ove ključne balkanske države. Djela će nesumnjivo ostati temeljni tekstovi za buduća istraživanja o Bosni i Hercegovini i komparativne studije demokratizacije!” (str. 111.).

Zbilja predstavlja veliku čast i priznanje za akademika Pejanovića kada prof. dr. Igor Lukšič iz Ljubljane svoj tekst završava riječima: “Da su se stavovi Mirka Pejanovića dosljednije slijedili, Bosna i Hercegovina bi funkcionisala kao jedinstvena, jaka i stabilna država, u kojoj bi svi narodi i zajednice, lokalna samouprava i svaki pojedinac imali bolju perspektivu za život. Bosna i Hercegovina može biti ponosna što u svojim redovima ima tako predanog i pronicljivog mislioca i mudraca, stratega, svjedoka i aktera kao što je Mirko Pejanović” (str. 215).

Akademik, prof. dr. Husnija Kamberović upozorava na cjelovito razumijevanje sadržaja, značaja i značenja sva tri zasjedanja i odluka ZAVNOBiH-a: “No, da bi se potpuno razumjele ideje ZAVNOBiH-a, nije se dovoljno zadržati samo na pojmu ravnopravnost ili konstitutivnost nego i na pojmu teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine. Naime, na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, uz ravnopravnost Srba, Hrvata i Muslimana Bosne i Hercegovine posebno se ističe da je ona njihova zajednička i nedjeljiva domovina. Ovaj stav iz Deklaracije o pravima građana od 1. jula 1944. sigurno je jedan od najznačajnijih stavova koje je usvojio ZAVNOBiH. Na toj nedjeljivosti su insistirale i bosanskohercegovačke vladajuće elite poslije Drugog svjetskog rata” (str. 23).

Dr. Dženan Dautović u svome tekstu, str. 30, uočava da je akademik Pejanović: “utvrdio nekoliko izuzetno važnih segmenata Titovog doprinosa obnovi bosanske državnosti: viziju zasnovanu na tri ideje: a) ideji nacionalne slobode, b) ideji nacionalne ravnopravnosti i c) ideji o napretku u socijalnom razvoju”. Za akademika Pejanovića ZAVNOBiH kroz tri svoja zasjedanja 1943, 1944. i 1945. godine je ugaoni kamen temeljac i najbitniji događaj u obnovi državnosti Bosne i Hercegovine. “Unutar narodnooslobodilačkog antifašističkog pokreta u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata nastala je ideja ZAVNOBiH-a kao sveopšteg političkog predstavništva naroda u Bosni i Hercegovini. Na ideji ZAVNOBiH-a obnovljena je i uspostavljena savremena državnost Bosne i Hercegovine na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 1943. godine. Političko-ustavna organizacija bosanskohercegovačkog društva, utemeljena odlukama Prvog (1943), Drugog (1944) i Trećeg (1945) zasjedanja ZAVNOBiH-a postala je istorijski pronađen politički oblik organizacije multietničkog i multikulturnog društva koje u viševjekovnom trajanju egzistira u Bosni i Hercegovini. Bit njene državnosti je ravnopravnost građana i istovremeno ravnopravnost naroda koji žive u Bosni i Hercegovini (str. 19 i 20). U povodu 75 godina od zasjedanja ZAVNOBiH-a, akademik Pejanović podnosi referat: Kontinuitet razvoja državnosti Bosne i Hercegovine od Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a 1943. do referenduma građana o suverenosti i nezavisnosti 1992. godine”.

Iz lične perspektive

Akademik Mirko Pejanović je bio, jeste sada i ostat će do kraja čovjek aristokratskog duha, integralnog karaktera, moralno-etičkog autoriteta, teorijsko-znanstvenog kapaciteta, političkog senzibiliteta i digniteta, sveljudske solidarnosti, dobročinstva i brige za ugrožene ljude. Naziv teksta autora Kadrije Hodžića u Zborniku je: “Od pozitivne utopije do akademske refleksije: rani period Mirka Pejanovića”. Od najranijih dana Pejanović se zalaže za socijalizam sa ljudskim likom, što je najbliže utemeljitelju socijaldemokracije Karlu Kautskom s jedne i socijalista utopista s druge strane. To se posebno zapazi u prvim njegovim knjigama: “Delegacije i delegatska tijela: ustavno konstituisanje u SR Bosni i Hercegovini (1981)”, “Društveno organizovanje i uloga omladine u političkom sistemu (1986)”, “Savez komunista u samoupravnom razvoju društva (1987) i “Delegatsko odlučivanje u skupštinama društveno-političkih zajednica” (1989).

Za sve socijaliste utopiste pitanje privatnog vlasništva i socijalnog statusa radnika i klasne eksploatacije je pitanje egzistencije i opstanka. Zato je za Saint Simona zakon vlasništva temeljni zakon socijalne zgrade. Zakon koji učvršćuje svojinu, a ne dozvoljava bijedu i brine se o sirotinji i radničkoj klasi jeste najvažniji od svih, ustvari je svojinski ustav, koji ne apsolutizira privatnu imovinu, on je u stvarnosti baza društvene zgrade. Zato je najbitnije pitanje kako urediti da svojina postane dobro čitavog društva, a da se ne dovedu u pitanje motivi zarade, profita, ekonomskog razvoja i privatnog vlasništva. To se postiže porezima i fondovima solidarnosti.

Osnovne principe demokratije razvijaju socijaldemokrati Karla Kautskog. Akademik Pejanović je čovjek reda, poretka, institucija, mjere i ravnoteže. Ima dar i nadarenost da prvo osjeti i vidi ono što vrijedi i valja. Kao čovjek radoznalog duha i širokog obrazovanja, služi se povijesnom komparacijom jer je svjestan i zna da u sadašnjosti uvijek ima neizbrisivih tragova povijesti. Kao politički praktičar, državnik i istovremeno kao teoretičar i politički mislilac i autor, on procese, odnose, zbivanja i pojave postavlja u povijesno-političkom kontekstu, a kao sociolog koristi se hermeneutikom sa ciljem da se iznutra saživi i da se istovremeno identificira sa individualnim (čovjekom-supstancijom), posebnim (društvenim grupama) i općim (društvom kao cjelina) društvenim pojavama i odnosima i da ih tako u temelju razumije, shvati i smisleno poveže u njihovom toku i djelovanju. Zato je u vertikalnoj unutrašnjoj strani i ravni naglašena vrijednost svih 12 autorskih i 12 koautorskih Pejanovićevih knjiga, njihova vjerodostojnost, plauzibilnost, uvjerljivost, utemeljenost, svrsishodnost, korisnost i prihvatljivost.

Sve knjige i radovi akademika Pejanovića utemeljeni su na povijesno-političkim argumentima i dokumentima i empirijskim istraživanjima – imaju sve pretpostavke saznajno-istraživačkog rada, pojmovni instrumentarij, znanstvenu akribiju, doksografiju, literaturu, temu, oblast, teoriju, terminologiju, metod i metodologiju. U teorijskim tekstovima služi se dedukcijom, a u empirijskim istraživanjima indukcijom.

Kao pravog političara akademika Pejanovića krase uljudnost, promišljenost, pronicljivost, razboritost, komunikativnost, rječitost, dovitljivost, diplomatičnost, obaviještenost, odgovornost, taktičnost, prirodna, a ne izvještačena šarmantnost, uvjerljivost, odmjerenost, staloženost, hrabrost, mjera i umjerenost, vizija i dalekovidost. Evo dva bitna primjera Pejanovićeve vizije i dalekovidosti – prvo, uočavanje značaja i težine ZAVNOBiH-a kao pologa i temelja obnove bosanske državnosti i države 1992. god. i drugo, urgentno i neumitno uključivanje BiH u EU i NATO.

Evo šta piše i uočava prof. dr. Slaviša Orlović na 199. stranici: “Imperativ za političke aktere je da uspostave stabilnu parlamentarnu većinu zasnovanu na konsenzusu o državnom razvoju. Za Mirka Pejanovića članstvo BiH u EU i NATO je strateško pitanje i pitanje svih pitanja, kao garancija za napredak u ekonomskom razvoju, za mir i sigurnost”.

Dakle, ZAVNOBiH kao temelj i evropskoatlantske integracije su conditio sine qua non – uvjet svih uvjeta perspektive i opstanka BiH. Prije 28 godina, preciznije, 8. 12. 1998. u razgovoru sa američkim izaslanikom Gelbardom na dilemu i pitanje (šta je prvi korak?) - da li prvo unutrašnja integracija BiH, pa ulazak takve države u EU ili ulazak u Evropu, pa onda okončanje procesa unutrašnjeg srastanja? Smatrao je cjelishodnijim drugo rješenje Alija Izetbegović. U drugom susretu sa Javijerom Solanom, generalnim sekretarom NATO-pakta, Alija je kazao: “Pogrešan je pristup da se integracija izvrši prvo iznutra pa tek onda sa Evropom. Svaka integracija sa Evropom u prvom krugu demotivirala bi snage dezintegracije, uključujući i bošnjačku”.

Osamdeset godina života i 40 godina uzornog i uspješnog profesorskog rada akademika Mirka Pejanovića su slika i živi primjer da čovjekov život nije samo puko fiziološko i animalno trajanje, otaljavanje ili samo briga za svakodnevnost i tjelesnost, nego je i viši unutrašnji misijski zadatak i poslanje idejnog, duhovnog, moralnog i znanstvenog osvješćivanja, obrazovanja i samooplemenjivanja čistim srcem, plemenitom dušom, duhovnim i vanjskim znanjem, valjanim djelima, u ime Boga, na korist svih stvorenja, najviše ljudi. Vjerodostojna, živa i praktična etika, koju svjedoče Pejanovićeve knjige i njegov životni opus pred nama imaju misiju moralne revolucije u odnosu na čovjeka i zajednicu u odgovornoj slobodi, ravnopravnosti, povjerenju i sigurnosti. Njen najviši i univerzalni princip je permanentno napredovati, zagovarati, činiti dobro i primjenjivati univerzalne moralne principe, a zabranjivati i kloniti se zla, nasilja, nereda, što ima za rezultat iznutra promjenu svijeta time što ga čini valjanim i podnošljivim. Najjača društvena komponenta kod akademika Pejanovića, da parafraziram riječi Balzaca iz romana “Čiča Gorio” koje se pominju u filmu “Kum”, ko drži do sebe, ne može Pejanovićeve ponude odbiti.

Zbornik od 29 tekstova

U ponedjeljak, 20. aprila 2026, sa početkom u 10 sati bit će upriličen okrugli sto o zborniku radova o akademiku Mirku Pejanoviću. Povodom 40 godina naučnoistraživačkog i pedagoškog rada, priređeno je 29 autorskih priloga, od čega 23 iz BiH, šest iz inozemstva, plus Uvod akademika Ivana Cvitkovića i na kraju Biografija i Bibliografija akademika Mirka Pejanovića. Među autorima priloga četiri su akademika: Asim Mujkić, Husnija Kamberović, Nerzuk Ćurak, Miodrag Simović, plus pisac Uvoda, akademik Ivan Cvitković. Većinu ostalih priloga ili gotovo sve pisali su doktori nauka, docenti, vanredni i redovni profesori. Ukratko, osvrnut ćemo se samo na dva priloga.

Prvi je Stefano Bianchini, u kojem on dio arhetipske krivice za način raspada SFRJ adresira na Evropsku zajednicu. “Zapad je pokazao značajnu ideološku krutost, ne zalažući se za slobodne višepartijske izbore na saveznom nivou. Umjesto toga, prihvatio je izbore (što je bilo pogubno) provedene samo na nivou republika. Ovaj pristup je išao naruku raznim liderima ili gospodarima rata u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, koji su polagali pravo (ekskluzivno) na demokratski legitimitet kroz nove lokalne izbore. Time su se pozicionirali kao opozicija prema još postojećem saveznom parlamentu i vladi, koji su proistekli iz prethodnog posredničkog izbornog sistema. Međutim, savezne institucije nisu mogle raspisati nove izbore zbog opstrukcije tri najveće republike (koje su 1918. formirale prvu, a 1990. i 1991. razbile drugu Jugoslaviju; op. aut), čije su vlasti tvrdile da su savezne institucije ostaci komunističke političke kulture, prošlosti, koju žele izbrisati” (str. 139. i 160.). Prema istom autoru, EZ je u svojoj kratkovidosti i predrasudama, “jugoslovensku državu posmatrao isključivo kao proizvod komunizma i nesvrstanosti” (str. 159.). Tu krivu procjenu i stereotipiju EZ-a, kasnije je, ni kriva ni dužna, najviše platila BiH i njeni slobodni građani i ravnopravni narodi.

Sociolog Alexis de Tocqueville u djelu “De la democrat en Amerique” analizira i komparira prednosti i slabosti demokratije na relaciji SAD – Evropa. Kada je u pitanju normativa, sve evropske zemlje, zato što su većinom nacionalne, ona je aristokratska i mada se brže, lakše, pa čak mekše i stručnije donose, oni su po svojoj biti limitirani jer nastoje da bogatstvo i vlast osiguravaju ponajprije za naciju naspram cjeline građana, a zakoni u SAD-u zato što su, do Trumpa, demokratski i od većine građana, a ne od naciona, imali su za interes i cilj sve građane. Zakoni u nacionalnoj demokraciji donose se brže i efikasnije, ali su zakoni u građanskoj demokraciji dalekosežniji po cilju i sadržaju obuhvatniji. Tako je i u karakteru zakona, sve do Trumpa, golema prednost bila Amerike nad evropskim zemljama. Prije više od dva milenija Ciceron je mudro kazao: “Svi se trebamo pokoravati zakonima da bismo bili slobodni”.

Drugi prilog na koji se osvrćem je tekst prof. dr. Igora Lukšiča. Na dilemu liberalnog principa jedan čovjek jedan glas ili da li je moguće pomiriti liberalni i etnički princip unutar političke zajednice više naroda, Lukšič kompetentno i razložno odgovara: “Na posljednju alternativu pozitivno odgovara model konsocijacijske demokratije. Međutim, problem Bosne i Hercegovine je što Hrvati i Srbi imaju svoje matične nacionalne države u susjedstvu i što susjedne zemlje ne kriju želju da ujedine pripadnike hrvatske i srpske nacionalnosti s vlastitom državom. To je problem koji konsocijacijski model ne rješava jer takvog slučaja nije bilo nigdje drugdje u svijetu. Možda će se rješenje naći u povezivanju širih razmjera npr. Evropskoj uniji”.

Navedene rečenice pogađaju suštinu problema u Bosni i Hercegovini. Dominantne političke elite Srba i Hrvata u BiH žive izmješteni umni identitet i politički subjektivitet tako što fizički i biološki žive u Bosni, a umno, politički i državno žive u i za Srbiju i Hrvatsku sa svim posljedicama, tako da njihovo ponašanje nije ni etničko ni nacionalističko jer ne postoji nacionalista koji nije za svoju zemlju. Zato je njihovo ponašanje, Dodik to uopće ne krije, a Čović mu u svemu pokriva leđa, čisti separatizam, secesionizam i iredentizam. S druge strane, dominantne političke elite u Srbiji i Hrvatskoj ne prepoznaju i iskreno ne priznaju Srbe i Hrvate kao građane i državljane Bosne i Hercegovine nego kao svoje velikodržavne filijale.

Izetbegovićevo i Pejanovićevo opetovano insistiranje da se BiH uključi i primi u EU i NATO-savez jedini je odgovor na nerazmrsivo vrzino kolo. Akademik Pejanović je rijedak primjer u svjetskoj povijesti da politički teoretičar može istovremeno biti i uspješan političar i državnik. Evo primjera: velikan, možda i utemeljitelj političke filozofije, Aristokle Platon u tri pokušaja da formira idealnu državu završavao je kao prodati rob pa su ga prepoznavali i otkupljivali njegovi učenici. Hegel, koji je izgradio i napisao najveći idealistički sistem u praktičnoj politici, u Napoleonu je vidio utjelovljenje i ostvarenje svjetskog duha koji jaše na bijelom konju. Ništa manje poznati filozof Martin Heidegger, koji je pisao o bitku i vremenu, jeziku i metafizici u Hitlerovoj nacional-socijalističkoj partiji vidio je utjelovljenje i ostvarenje bitka. Politologija je veoma mlada teorijsko-spoznajna disciplina. Prvi fakultet na tlu SFRJ bio je Fakultet političnih znanosti u Zagrebu formiran 23. 2. 1962. godine, za čije formiranje najveće zasluge pripadaju profesorima Nerkezu Smailagiću i Dušanu Bilandžiću.

Fakultet političkih nauka u Sarajevu formiran je 1966. Akademik Pejanović se upisao u drugoj generaciji 1967-1971. godine. Bio je odličan student i doktorirao je 1988. Prvo se odmah po okončanju studija uključuje u politički rad sa omladinom (1971-1973), zatim na državne funkcije savjetnika u Predsjedništvu BiH (1976-1978), potpredsjednika Opštine Novo Sarajevo (1978-1982), savjetnika u Predsjedništvu SFRJ (1982-1984) i ponovo politička funkcija u Socijalističkom savezu (1985-1988) i konačno najbitnija funkcija, biti ili ne biti, funkcija člana Predsjedništva RBiH u Predsjedništvu države (1992-1995). Bio je čovjek inicijative i integracije, pravi državnik u najtežim vremenima.

Vratimo se akademiku Pejanoviću kao univerzitetskom profesoru u razdoblju od 40 godina, kao što na njegovom političkom i državničkom radu nema ni sjena, a kamoli mrlja, tako je njegova karijera univerzitetskog profesora i permanentnog empirijskog istraživača kvalitativno i kvantitativno izvan svake sumnje. Njegova profesorska karijera, slučajno ili planirano, povezana je sa brojem 12. Akademik Pejanović napisao je slovom i brojem 12 knjiga, bio mentor u 12 doktorskih disertacija i to: Elmiru Sadikoviću, Hodi Dedić, Adisu Arapoviću, Muhamedu Mujakiću, Ani-Mari Bošnjak, Draganu Bašiću, Saši Leskovcu, Resulu Bašiću, Vanji Kenjić, Sabini Žunić, Željku Josiću i Faiku Špagi.

Kako se kod akademika nije sudarila teorija i politika i nauka i državništvo? Odgovor tražimo u knjizi poljskog filozofa Leszeka Kołakowskog “Ključ nebeski i razgovor s đavolom”: “Priroda rijetko u jednoj osobi združuje snagu karaktera i snagu intelekta. Da bi neko istovremeno bio i teoretičar-znanstvenik i državnik-političar, treba da ima združenu snagu karaktera i snagu intelekta, a za teoretičara-znanstvenika često je dovoljna snaga uma i razuma”. Nacista Gebels je izuzetan govornik i monstrum strašne ratne propagande. Mengele je bio vrhunski ljekar, ali i nacista ratni zločinac. Akademik Mirko Pejanović u sebi objedinjava jedinstvo snage karaktera, snage duha i snage uma. Zato je u okviru mjere, ravnoteže i sinteze kroz život unazad 56 godina bio i ostao uspješan političar i državnik, i istraživač, i teoretičar i kopula i organizator na svim funkcijama koje je obavljao. Ljude vrednuje po djelima, ponašanju, vrijednostima, a ne po vanjskim obilježjima koja ne ovise od njihove volje i angažmana. Dostojan je Akademije BiH, a tome je dostojna i ona. Od srca i sa duše čestitam te jubileje akademiku i njegovim najbližim.