Država puna opskurnosti
Mnogo puta sam ovdje pisao o odnosu ove države prema kulturi i umjetnosti, te njenog potpuno maćehinskog postavljanja prema svakom vidu kreativnosti koji izlazi iz okvira tradicionalističke i populističke etnokulturne simplifikacije koja se može upotrijebiti kako bi se bildala nacionalistička isključivost i nastavili trendovi sukobljavanja kao neprikosnovena kategorija zarobljenosti u mrak. I više puta je utvrđeno da je razina beznadnosti i nebrige za javna kulturna dobra pokazatelj u kojoj mjeri je ovo društvo rastočeno i svedeno na vegetiranje u prostoru neznanja kao krunskog stanja za sve postojeće okvire u kojima živimo.
Drugačije govoreći, što nepismenije stanovništvo, što manje postavljenih pravih pitanja i kritičkog odnosa, koje jedino kultura i umjetnost mogu pokrenuti, to umrtvljenije građanstvo koje nije u stanju razvidjeti razinu prevare u kojoj postojimo. A bez prozora u moguće nove paradigme nema ni naznake promjene, odnosno ne postoji upliv novih ideja koje bi nam mogle signalizirati kuda bismo se trebali zaputiti da bismo ovo stanje beznađa jednom konačno pokušali prevazići. Sa time živimo, sa time se svakodnevno nosimo svi mi koji se bavimo održavanjem na životu kakve- takve produkcije u uslovima kada joj ništa nije naklonjeno.
Baviti se danas i ovdje kulturnim i umjetničkim radom, znači unaprijed sebi potpisati presudu na egzistiranje na marginama, osuditi se na neizvjesnost pred kojom nema nikakvog garanta da će se stanje popraviti i biti bolje. Iz godine u godinu zapravo je sve gore, a prostora je sve manje. Opšta estradizacija kulturnog polja, njegovo svođenje na zabavu za vesele mase, suzila je svaku estetsku pluralnost na minimum. Folklor i jeftina fanfarska kriptokultura zatvaraju svaki doseg promišljanja koje se ne svodi na površinske krinke koje su same sebi svrha.
Ono što ostaje jeste snalaziti se, jer ako niste na suženim partitokratskim jaslama, onda sve ovisi isključivo o ličnom pregalaštvu i individualnoj borbi da se odupre potpunoj dekulturalizaciji svakog segmenta našeg bića. Nedavni apel strukovnih udruženja povodom Svjetskog dana umjetnosti tome najbolje svjedoči, domaća kultura grca u nemogućnosti, betoniranih statusa u postdejtonskom odricanju od svake istinske vrijednosti.
Vijest da su porezni inspektori prije nekoliko dana svojim krakovima dohvatili nezavisnog samizdat izdavača Sašu Džinu, koji se već godinama na ulicama glavnog grada bori kako bi opstala jedna plemenita ideja da knjige mogu nastajati i van ikakvih državnih budžeta, klanovskih struktura i osiromašenog zvaničnog izdavaštva, pokazuje nam koliko su stvari kod nas okrenute naopačke i odvratne. Dakle, inspektori se ne bave svim onim višemilionskim prevarama, mnoga javna sredstva netragom nestaju već decenijama bez utvrđivanja bilo kakve odgovornosti, ali je naš inspektorat odlučio ugušiti jednog mladog čovjeka koji vlastite knjige štampa iz svog džepa i nudi ih onima koji su zainteresovani da još pročitaju nešto dobro.
Ko god je bar jednom prošao Obalom Maka Dizdara posljednjih deset godina, mogao je vidjeti Sašu Džinu kako sa svojim koferčetom prodaje knjige. Postao je kao takav simbol ovog grada o kojem su pisali mnogi. I to je, zamislite, zapalo za okom našim poreskim detektivima, koji su potaknuti valjda odsustvom većih problema odlučili kazniti Džinu za ono što on radi, potražujući mu da plati porez za svoje knjige unazad pet godina. Time potpuno ugasivši njegov izdavački projekt Fildžan pun opskurnosti. Šta je, dakle, na stvari? Država koja ne daje pišljivog boba za kulturu odlučila je da svoj poreski harač naplati od čovjeka koji uprkos svemu nastoji održati nezavisnu misao, oplemeniti ovo sivilo knjigama i nekoga tako obradovati. Na samom kraju, gospodo inspektori, sram vas bilo.