ČITANJE (U)SEBI: Samome sebi kao ‘ovjerena kopija’

"Kuća za pisanje", Semezdin Mehmedinović, VBZ, 2026.

Nakon prošlogodišnje knjige “Mali roman o tišini”, koja je suštinski bila sukus poetike cjelokupnog književnog rada Semezdina Mehmedinovića, uključujući u sebe sve one prepoznatljive narativne postupke, žanrovsku hibridnost, ali i opsesivne tematske cjeline kojima se iznova vraća, novi roman ovog autora “Kuća za pisanje” predstavlja svojevrsno zaokruženje jednog estetskog oblika unutar kojeg se iznova propituju oni lomni predjeli bivanja sobom.

Nepripadanje u sebstvu

U specifičnom stilskom uobličenju, Mehmedinović pred čitaoca donosi protagonistu koji je permanentno na razmeđi, onaj koji ne pripada ni jednom od mogućih svojih svjetova, a neprestano traga za ukorjenjenjem koje mu može ponuditi bilo kakvo utočište. Priča se konstituiše oko brvnare koju kćer junaka ovog romana Sara želi izgraditi u montažnom naselju na američkoj Istočnoj obali, kako bi time ocu otvorila prostor da negdje, bar u trenutku kada piše, nađe vlastito utemeljenje. Ono što ovdje imamo kao važnu odrednicu jeste propitivanje roditeljstva kao kategorije izmicanja, suprotstavljenosti dva principa u kojima se događaju varničenja koja pokazuju čestu nemogućnost da se na relaciji roditelji i djeca ostvari željena povezanost.

Otac je već ostarjeli pisac, koji polako sumira vlastitu biografiju, a kćer je mlada buntovnica koja, iako želi udovoljiti ocu, insistira na vlastitom određenju, koje je usuprot melanholičnim tonovima njegovih pokidanosti, njegovog posttraumatskog sindroma i zarobljenosti u dvadesetom stoljeću. Iz tog početnog okvira metafora kuće, kao i stvarna kuća koja se gradi, postaje potraga za sobom u prostoru sjećanja. A sjećanje jeste unutar literarnog opusa Semezdina Mehmedinovića istinski materijal iz kojeg se nastoji rekonstruisati procjep osjećaja nepripadanja u sebstvu, koje je raspolućeno na vrijeme prije i vrijeme poslije našeg rata. U tom prošlom, kao šumu iz koga se ne uspijeva izaći, autor postavlja slojevitu priču koja nas još jednom vraća na kategorije vremena, prostora i tijela, kao fluidne obrasce koji, ma koliko se bilo daleko od jednog pređašnjeg iskustva, konstituišu kao uporedni tok onoga sadašnjeg i onoga što je minulo. “A prošlost do mene stiže postupno, sa skoro već zaboravljenim sjećanjima, dolazi kao magla koja se pojavi niotkud, onda kad je ne očekujem, vraća me dublje u sebe, s novim značenjima u mojoj sadašnjosti, kao kazna za neispunjena očekivanja”, stoji u knjizi.

Istražujući onu tanku nit između fikcije i stvarnosti, krećući se po neizvjesnoj granici na kojoj jedan tekst postaje i ono što se neprestano udaljava, ali i ovo što sada jeste, Mehmedinović čitaoca sudara sa onim segmentima autopoetičkog propitivanja koje poništava sve stalnosti, upućujući ga u pravcu zamršene egzistencijalne linije, koja u njegovoj književnosti jeste pretapanje dva suprotstavljena pola postojanja. Sa jedne strane imamo američki život, kao prostranstvo mogućeg, proporcije kolosalnosti koje omogućavaju da se u njima izgubi, utopi, i bude anoniman u vlastitoj boli i raslojenosti, da bi nas se sa druge strane neprestano vraćalo u ono sarajevsko, bosanskohercegovačko iskustvo koje postoji kao vizija prošlog života, koja nikako ne prestaje uporedno teći sa sadašnjim trenutkom. Osjećaj pripadanja stoga nigdje nije konačan, on je uvijek ambigvitetan.

Roman "Kuća za pisanje"/

Iz američke perspektive to je čežnja za ukotvljenošću u širini mogućeg, iz bosanske perspektive to je stalna rekonstrukcija onog što je prošlo. Stvarnost je u oba slučaja trusno tle pred kojim se konvulzijski traži mikroprostor gdje se može oslušnuti vlastito srce. Dodatna perspektiva u tome jeste to što je povratak u Sarajevo iznova rudarenje po sjećanju. To jeste stvarni povratak, ali je on vraćanje u ono što više ne postoji. Dakle, nema nikad istinskog pripadanja, ono postoji isključivo u obzorima sjećanja, u ispunjavanju praznine nebivanja u gradu time što se iz onog što više nije konstruiše međuprostor koji je ni ovdje ni tamo.

Riječima iz knjige: “Postoji li tačka našeg konačnog pristanka na Ništa. Možda se do kraja ipak kolebamo između onog što smo proživjeli i onog što još u budućnosti priželjkujemo? Šta između ova dva suprotstavljena pola ima veću snagu? Kako iz nas iščezne želja? Šta je to što nas na kraju, pomirene s vlastitim životom, tjera da dovršimo zadnji roman?” Ili, još preciznije: “Postupak kojim je u priči postavljena egzistencijalna drama na neki čudan način otkriva mi vlastitu životnu zbunjenost. Osjećaj izmještenosti iz vlastitog života i zbunjenost koja potom slijedi: jesam li u svom životu ili nisam? Neprestano sam kao u tuđem snu. Možda to dolazi s idejom nepostojanja jednog, stvarnog mjesta kojem pripadaš? I tamo i ovdje. Tako se osjećam. Živim kao neimenovano ja u vlastitoj priči. Samome sebi kao ‘ovjerena kopija’.”

I šta je onda meni dom?

“Kuća za pisanje” je pored rečenog možda najdirektniji pokušaj da se sumira Mehmedinovićev stilski postupak, autopoetički zaokruži njegov autentičan opus, da se kroz jednu priču koja je svojevrsna potraga za mjestom pripadanja ispiše arhitektura (ne)mogućeg. Kroz različite interliterarne reference, dijaloge sa bliskim autorima, od tišine do grčevite potrage za izrazom, pisac nas vodi u ponore vlastite odsutnosti, koja iznova jeste rekonstruisana prisutnost. I još jednom ovdje, kao i u ranijim njegovim knjigama, bjeline i ono što se ne može reći zauzimaju suštinsko mjesto. Na koncu, pitanje doma, onog koji jeste, ali koji izmiče u mogućnosti konačnog uobličenja, ispostavlja se kao trajna preokupacija pokidanosti i pomjerenosti iz svake ugodnosti. Kuća se gradi, ali, doima se, doma nema. On je u onome nedohvatljivom, imaginaciji duha koji neprestano stremi slobodi.

Evo kako je to u “Kući za pisanje” izraženo: “I šta je onda meni dom? Iskreno, on se više ne odnosi na arhitektonsku sliku kuće, jer više na svijetu ne postoji dom u kojem se osjećam domaćim i za koji vezujem osjećaj pripadnosti. Meni je dom onaj emocionalni prostor koji se otvara u odnosu s bliskim ljudima. Njihovo prisustvo u mojoj stvarnosti je moja kuća.” Ili, još direktnije u riječima: “Šta je stvarni vijek ljudske kuće? Gradnja kuće jutros me podsjeća na sađenje maslina u Palestini: prije ili kasnije doći će kopač da to iz zemlje iščupa. Ovog proljeća, u Stocu, proveo sam dva sata istražujući srušeni hotel Bregava, arhitektonski rad Zlatka Ugljena, kuća kao kompliment vodi uz koju stoji. Zidan je prizemno, u visini ljudskog pogleda, tako da ništa u svojoj okolini ne naruši. Srušen do temelja.”

Sve se ruinira, svako sjećanje postaje pregib preko kojeg se lomi ono što jesmo ili što ne možemo biti. Semezdin Mehmedinović je ovim svojim romanom još jednom ispisao preciznu anatomiju našeg poraza, ali ne bez prisustva nade. Ono što je napisano jedino opisuje kružnicu onoga što nas brani pred sveopšitim rastakanjem smisla. “Kuća za pisanje” stoga jeste utjeha, varljiva, ali krucijalna, bez koje bi sve oko nas, ali i u nama, bio pakao besmisla. Samo književnost ima tu snagu da nas još malo drži na površini, prije nego sve potone u mrak zaborava.