Mir nije samo tišina oružja, nego pravda, dostojanstvo i sigurnost

“Za nekoga je mir odsustvo rata, dok ga drugi vide kao vladavinu prava”, izjavljuje Amina Sejfić. Također, među nama su i oni koji mir vezuju za slobodu govora, obrazovanje ili mogućnost da žive dostojanstveno bez straha. “Nije samo odsustvo nasilja i rata, odnosno tišina oružja, već život i snažan glas pravde, slobode, dostojanstva i jednakih šansi za sve”, dodaje Daliborka Uljarević.

Sigurnost bez sporova

“Mir bi trebao uključivati javno, dostupno i kvalitetno zdravstvo, obrazovanje i ostale socijalne usluge. Trebao bi značiti zajednički život na osnovu nacionalne, klasne, rodne i svake druge ravnopravnosti i solidarnosti”, kategoričan je novinar Jerko Bakotin.

Hrvatska enciklopedija definira mir kao “stanje skladnih odnosa utemeljeno na suradnji i integraciji među ljudima, društvenim skupinama, narodima i državama”. To je zapravo “sigurnost bez sporova i sukoba rješavanih nasilnim sredstvima”. Ili u kraćoj definiciji, mir je “odsutnost rata u međunarodnim odnosima”.

Poslijeratna izgradnja mira zagrebačkoj je aktivistici Vesni Teršelič “složen proces koji započinje dijalogom među ljudima, institucijama i zaraćenim zemljama”.

− Što bi ono rekli: izgradnja mira. Zato – radnja, stanje i zbivanje”, dodaje historičar Edin Omerčić. “Dakle − ne borba, za mir se ne bori, ne ratuje se da bi se postigao mir.”

“Oporavak nakon traume uključuje osobne i društvene procese iscjeljenja u traženju puteva za približavanje pravdi”, sigurna je Teršelič. Od dokumentovanja, suđenja za ratne zločine i memorijalizacije. “Središnji proces izgradnje povjerenja moguć je uz priznanje patnje i uspostavu odnosa poštovanja prema ljudima s druge strane ratnih podjela.”

Ne treba zaboraviti da je prvi čovjek države u kojoj Vesna obitava Ivo Josipović zijaretio Ahmiće. Da je Boris Tadić, predsjednik Srbije, posjetio Srebrenicu. Išao je i u Vukovar. Period koji je u datom trenutku osiguravao nadu da će Titova pokoljenja izaći iz vrtloga poricanja.

“Kada na ratnom području prestane da se čuje oružje, ljudi se ohrabre da neće biti ubijeni, proterani i da im kuća neće biti spaljena. I tada kažu: ne puca se, mir je”, govori Nataša Kandić. No, kako vrijeme prolazi, “u malom mestu ljudi se znaju i prepoznaju one od kojih su se skrivali i one za koje znaju da su napravili nedela. Tada kažu ‘ovo nije mir, viđam one koji su počeli rat, ubijali, nema mira’.”

Boris Tadić u Srebrenici, 2010.

Nataša Kandić još uvijek trpi represiju srbijanskog režima. Nije poželjna na ulicama prijestolnice. Samo zato što već tri decenije istražuje, govori i zagovara istinu. Kosovska knjiga pamćenja djelo je bez premca. Sa osnovnim biografskim podacima ubijenih koji ne daju mogućnost da ljudi budu zaboravljeni.

“Sastavni dio mira trebalo bi biti i suočavanje s traumama prošlosti. U prvom redu onima koje su podrazumijevale masovno nasilje”, objašnjava Bakotin. Uključivalo bi to odštete žrtvama, priznanje njihovog stradavanja “i rad na društvenoj svijesti o počinjenim nepravdama”. Potom dodaje: “Istovremeno, iskustvo uči da prošle nepravde nije moguće idealno ispraviti, a dramatične povijesne događaje poništiti.”

Međutim, nakon što su se povukli gore spomenuti lideri susjednih država Bosne i Hercegovine, malo je bilo političara koji su se odvažili krenuti putem izgradnje povjerenja. Igranje na kartu vlastite žrtve isplativije je od obilazaka stratišta i traženje oprosta za zločine koji su učinjeni u ime kolektiva. Koaliciona partnerstva nisu došla u pitanje. Premda je sigurnost u budućnosti postala upitna. A mir je mnogo više. To je i odsustvo straha, kad nečije ime nije prijetnja.

“Kad se može mirno stariti tamo gdje si rođen, a da mu niko ne prebrojava krvna zrnca”, napominje novinarka Mirela Dautbegović. “Osjećaj da nisi višak, da tvoje suze vrijede isto kao i tuđe. To je tišina u kojoj možeš govoriti, a da ne brineš hoće li te ta tišina progutati.”

− Kao feministička i mirovna aktivistkinja smatram da je mir svakodnevna praksa zasnovana na pravdi, ravnopravnosti i solidarnosti, priznaje članica Alternativnog centra za devojke iz Kruševca Jelena Memet. Isto tako smatra da je mir “proces oslobađanja od nacionalizma, militarizma i patrijarhata”, koji su zapravo uzroci novih oblika nasilja i nejednakosti.

U državi konstitutivnih naroda nerijetko “imamo mir koji liči na zamrznuti konflikt – bez pucanja, ali s puno otrova”, nadovezuje se Mirela. Ipak, trebao bi “donijeti prostor za pomirenje, pravdu i ravnopravnost – ne samo za etničke kolektive nego i za svakog čovjeka posebno”. Jer rat nije samo kad granata padne, “nego i kad se istina ne smije izgovoriti”.

Zemlja apartheida

Bosna i Hercegovina je zemlja apartheida. Nije nam strana činjenica da je važnija pripadnost nekoj etniji, nego znanje jednog čovjeka. Deviza je to napretka u zajednici. A takvo stanje mira, smatra Jerko, u “kojem je znatan dio stanovništva ugrožen siromaštvom te vodi bitku za preživljavanje – dok drugi iz takvog stanja izravno profitiraju – teško se može ocijeniti pozitivnim; očito je da u njemu nedostaju važne dimenzije slobode”.

“Veze pokidane ratnim nasiljem sporo se uspostavljaju”, uvjerava Vesna. I trideset godina poslije, ne vidi kraj rješavanju sudbine nestalih i procesuiranju ratnih zločina. Na momente, kao da sve stoji u nekom zaleđenom vremenu.

“Prođe 10, 20 pa 30 godina, ljudi rezonuju: ovo nije mir, ako su zločinci na slobodi, ako ih susedne države štite, ako komšije ćute, a znaju šta se dogodilo, ponovo će pući”, konstatuje Nataša Kandić. “Ima i onih koji misle da više nikada ne može biti rata, putuje se”, kažu. Međutim, kako napominje Kandić, tvrde i to “da nema sigurnog mira dok umesto nacionalističkih politika ne dođu političari koji su za demokratiju, a ne za nacionalizam”.