Na čijoj si strani bio?

Skoro svaki dan na socijalnim mrežama iskoči tekst iz prošlosti koji govori o monstruoznosti izraelske vojske, tajne policije ili, jednostavno, načinu na koji se Izrael odnosio prema svojim prvim komšijama, naprimjer Libancima. Prije neki dan, 8. aprila, Izraelska vojska je izvela 100 napada na Libanon u deset minuta, pri tome je ubila 357 civila i na hiljade ranila, te uništila desetine gadskih blokova u Bejrutu i drugim gradovima. Razlog ovog manijakalnog ubijanja i uništavanja Libana jeste bila reakcija Izraela na dogovor o provizornom primirju između SAD-a (te Izraela) i Irana, koje treba da vodi ka pregovorima o potpunom prestanku rata protiv Irana.

Sami Izraelci, anticionisti, pišu o tome kako od 7. oktobra 2023. nije bilo dana u kojem Izrael nije ubio ljudsko biće, i sada ne može, i ne želi prestati ubijati. Izrael je prije ovog datuma (i Hamasovog napada) ubio 240 palestinskih civila, desetine djece među njima.

To je kao krv pod noktima, skori se i nije je moguće oprati. Kao što krv ne možeš oprati s bijele tkanine, osim hladnom vodom, ukoliko požuriš dok se nije skorila. Izraelska volja za ubijanjem je nešto što se skorilo i ne može se oprati svim svetim vodama ovog svijeta. To je jedna rutina ubijanja i destrukcije kakva nije viđena od Drugog svjetskog rata. Kako neko ko nije rođen na području okupirane Palestine, a današnjeg Izraela, može buldožerima čupati kompletna stabla stogodišnjih maslina, ako je domicilan na toj teritoriji. Niko normalan to ne bi uradio, osim ljudi koji nisu domicilni, nego su doseljenici, bašibozuk koji nema nikakvu vjeru, njegova jedina vjera je iskorjenjivanje Palestinaca iz njihovih vjekovnih domova. U tome im pomaže višedecenijska šutnja i prećutna saglasnost Zapadne Evrope i danas Evropske unije. Posebno poglavlje u opštoj istoriji beščašća su zapadni mejnstrim mediji koji bi se svi odreda trebali naći na optuženičkoj klupi za podršku i omogućavanje genocida u Gazi. I mi odavde, iz ovog blata, trebamo u takvu EU, u jednu polutotalitarnu tvorevinu gdje te može uhapsiti ako napišeš: “From the river to the sea, Palestine will be free.”

Ne samo da te može uhapsiti, može ti blokirati bankovni račun, može te ugasiti kao ljudsko biće da ostaneš bez ikakvih ljudskih prava. To je Evropa danas, tvrđava u koju kad ulazim skeniraju mi oči i uzimaju otiske prstiju kao da sam notorni kriminalac. Samo to poniženje govori šta misle o nama, a šta su mislili o nama tokom rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu najbolje govori kako su ćutke gledali genocid i nisu reagovali. Govorim o političarima, premijerima i predsjednicima država. Kompletna politička biosfera Evrope je okrenula glavu dok je kod nas trajao genocid četiri ratne godine.

I svaki put poniženje iznova, skeniranje očiju i otisci prstiju. O šikaniranju na hrvatskoj granici (prije ulaska ove države u EU) mogao bih napisati knjigu dugih i ponižavajućih priča.

Izraelsko formiranje države i njihovog poimanja kako jedna država treba da se ponaša i da izgleda definisano je terorom i ubijanjem, terorističkim aktima, etničkim čišćenjima, Nakbom (katastrofom), da bi kulminiralo genocidom u Gazi. Elitocid je jedna od osnovnih formi djelovanja Izraela kao vojno-političke tvrđave (isturene ekspoziture Zapada) u Zapadnoj Aziji.

1972. agenti Mosada ubili su mladog i talentovanog palestinskog pisca, novinara i aktivistu Ghassana Kanafanija u Bejrutu, tako što su pod njegovo auto podmetnuli bombu.

1973. izraelska okupacijska vojska predvođena Ehudom Barakom, navodi The Palestinian Achive, ubili su i razapeli (na tlu) palestinskog novinara Kamala Nassera, glavnog urednika Palestine Revolution. Razlog razapinjanja jeste to što je bio palestinski kršćanin. Desetog aprila je bila godišnjica ovog ubistva i razapinjanja sasvim u duhu “jedine demokratije na Bliskom Istoku”, kako zapadnjački političari, novinari, mislitelji, tepaju ovoj zločinačkoj tvorevini, koja je utemeljena kao apartheid. Pucali su mu u usta, čime žele reći da su pucali u njegovu slobodu govora, i da je ona jedino rezervisana za nadljude, izabrani narod kojem je dopušteno sve: genocid, holokaust, šta im se prohtije. Također su mu pucali u zglobove, navodi The Palestine Archive, kako bi inscenirali rane koje je Isus imao od eksera koje su mu Rimljani probili kroz zapešća.

Tokom masakra 8. aprila ove godine izraelska vojska je ubila libansku pjesnikinju Salmu Khatoun, zajedno s njenim mužem, u nasumičnom bombardovanju bejrutskih kvartova.

Roald Dahl, čuveni britanski pilot, dječiji pisac (autor romana “Gremlini”) i pjesnik, 1983. je napisao: “Izraelci su naciljali i pogodili trinaest od sedamnaest bolnica u Bejrutu, jedna od njih je bila duševna bolnica, dok su mnoge druge bile prepune djece.”

Možemo ovako navoditi cijele dane i noći, i nikad ne bi došli do kraja zločinima koje su Izraelci uradili prije nego što je Hezbollah nastao, prije nego što je ime Hamas ikad bilo pomenuto. Izrael je oduvijek bio ubilačka mašina koja nikad nije izašla iz sjene svojih mučitelja. Evropa i Zapad su oduvijek bili psihopate i gaslajteri koji su cijeli ostali slobodnomisleći svijet uvjeravali kako je baš Izrael žrtva u zločinima, koje baš Izrael radi Palestincima i drugim arapskim narodima.

Sjećam se kako smo tugovali kad se PLO povlačio brodovima iz razorenog Bejruta 1982. Jugoslavija je podržavala palestinski pokret otpora i njegovog legendarnog vođu Jasera Arafata. Bila je to država uvijek na pravoj strani istorije, što se ne bi moglo reći za državu za koju smo se devedesetih borili da, između ostalog, bude uvijek na strani slabijih, onih koji se odupiru moćnom neprijatelju.

Ništa nismo naučili iz naše borbe i prosute krvi. Istorija će jednom mjeriti našu ljudskost. Moja uloga je onog goluba što nosi vodu u kljunu da bi ugasio pepeo. Kada ga druga životinja pita zašto to radi jer je besmisleno, golub kaže: “Da se zna na čijoj sam strani bio.”