Sarajevo kao izuzetak u Evropi, priča o suživotu stigla do Francuske

U vrijeme sveopće pomame antisemitizma i islamofobije u svijetu, Sarajevo je svijetao primjer, nedovoljno poznat i izgleda nevjerojatan. Zato je medijska kuća Radio France Culture poslala u Sarajevo novinarku da nam izmjeri puls, ispita situaciju i posvjedoči, skupa sa sugovornicima. I to danas, kad kraljuje internet i sve se obavlja na daljinu, a naročito intervjui. Rezultat njenog boravka je serija od pet epizoda pod nazivom “U Sarajevu, Židovi i muslimani ne zaboravljaju zajedničku prošlost”.

Antisemitski napadi

France Culture je jedna od nacionalnih radio stanica grupacije Radio France, vodeće radijske skupine, sa 15 milijuna slušatelja svakog dana. France Culture njeguje vrijednosti velikog javnog emitera. Pruža detaljnu analizu gospodarskih, povijesnih, političkih, književnih i znanstvenih vijesti, francuskih i međunarodnih. Sa emitovanjem je počela u vrijeme Drugog svjetskog rata. Prema podacima Médiamétrie, agencije specijalizirane za mjerenje slušanosti i upotrebe audiovizualnih i digitalnih medija u Francuskoj, objavljenim 14. aprila 2026, France Culture ima oko 2,5 milijuna slušatelja dnevno. Rekordna slušanost, od oko 2,9 milijuna slušatelja, izmjerena je u jutarnjem programu, u kojem je objavljen serijal o Sarajevu danas. France Culture ima vrlo razvijenu izdavačku djelatnost, a dodjeljuje i nagrade za književna, filozofska i filmska ostvarenja.

Autorice emisije su novinarke Mersiha Nezić i Aurélie Kieffer. Mersiha, kao što ime kaže, zahvaljujući porijeklu, sa lakoćom komunicira sa ljudima na Balkanu, ali jezik njenog posla je francuski. Završila je studij novinarstva u Strasbourgu i godinama radi za medijske kuće u Francuskoj i Belgiji.

Rahela Džidić, predsjednica Židovske općine u Sarajevu

U Sarajevo je stigla u vrijeme kad je u Parisu najavljena premijera TV filma posvećenog najgnusnijem zločinu posljednjih godina u Europi: mučkom ubojstvu srednjoškolskog profesora Samuela Patyja (1973-2020). Golobradi islamistički terorista, porijeklom iz Čečenije, usred bijela dana, u blizini škole u kojoj je Paty radio, odrubio mu je glavu.

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova Francuske 2025. su zabilježena 1.163 antisemitska incidenta. Kraj iste godine u svijetu je obilježen antisemitskim atentatom na čuvenoj plaži Bondi u Sidneyu. Australijski premijer Albanese je reagirao: “Ovo je ciljani napad na australijske Židove na prvi dan Hanuke, koji bi trebao biti dan radosti i proslava vjere.” Ubijeno je 16 osoba, a napadač je ranio njih 40.

U vrijeme dok je novinarka Radio France Culture boravila u Sarajevu, u Zapadnoj Europi se desilo nekoliko antisemitskih napada. U belgijskom Liègeu meta napada je bila sinagoga. Eksplozija ispred bogomolje je odjeknula u noći nedjelje na ponedjeljak, 9. marta. Belgijska vlada je osudila “podli antisemitski čin i napad na vrijednosti koje Belgija promovira”. U Nizozemskoj su antisemitski napadi učestali. U Rotterdamu je 13. marta zapaljena sinagoga. U Amsterdamu je 14. marta, u blizini židovske škole, u noći eksplodirala naprava, pogodivši vanjski zid zgrade. U Antwerpenu se 24. marta dogodio napad u blizini košer restorana. U Golders Greenu u Londonu su 23. marta zapaljena četiri ambulantna vozila u vlasništvu židovske hitne pomoći, kojima je upravljala volonterska služba, a pogođena su zapaljivim materijalom, što je izazvalo eksplozije spremnika sa gorivom i prouzročilo štetu na obližnjim zgradama.

Grob Moše Danona u Stocu/DAMIR ŠAGOLJ

Nakon rata u Gazi, mediji u Zapadnoj Europi prenose da antisemitski napadi mogu biti interpretirani kao direktne reperkusije sukoba na Srednjem istoku, kojeg su Izrael i SAD poveli protiv Irana, a u posljednje vrijeme i Libanona.

Židovi u BiH

Kod nas, u Bosni i Hercegovini, hvala Bogu, toga nema. Nisu zabilježeni neprijateljski ni teroristički napadi na Židove ni njihove institucije.

Smatra se da u Sarajevu danas živi oko 500 Židova, nasljednika doseljenika koji su se tu sklonili nakon progona iz Španjolske, krajem XV stoljeća. Bosna je tada bila u sastavu Osmanskog carstva. Veliki broj Židova u gradskim sredinama se islamiziranjem stopio sa lokalnim stanovništvom, a ogroman dio nestao u pogromima tokom Drugog svjetskog rata. Jedan dio je nakon rata svoj novi dom potražio u Izraelu.

O prisustvu Židova u BiH svjedoče aškenski hram-sinagoga u Sarajevu, treća po veličini u Evropi, izgrađena po projektu Karla Paržika 1902, ona u Mostaru - obje su proglašene nacionalnim spomenicima - kao i Židovsko groblje u Sarajevu, jedno je od najvrednijih memorijalnih kompleksa u svijetu. Židovska groblja u BiH danas su više povijesni spomenici, nego funkcionalne cjeline.

Da bi se uvjerila kako zajedno žive i funkcioniraju narodi u Sarajevu, novinarka France Culture je jedne večeri Ramazana, u vrijeme prekida posta, upravo kad je započinjao sabbat, bila pred sarajevskom sinagogom: ne štite je naoružani vojnici, kao što je slučaj svuda u Europi. Lokalna židovska zajednica se ipak za pomoć obratila privatnoj zaštitarskoj agenciji. U Sarajevu nije bilo incidenata, iako zbog ratnih sukoba na Srednjem istoku postoje tenzije.

Profesor Midhat i Mauricette Begić sa Zlatom

Citiram glas koji je otišao u eter: “Uvaženi Jakob Finci, bivši veleposlanik i borac za ljudska prava” govorio je za France Culture o sefardskim običajima tradicionalnog kuhanja jaja u ulju. Podsjetio je kako su Židovi nakon progona 1492. otišli iz Španjolske: “Neki su krenuli morem, za Kristoforom Kolumbom u Novi svijet, neki preko Mediterana, a drugi zemaljskim putem. Ne zna se ko je pogriješio pravac, ali mi smo ovdje zadovoljni.”

Hebrejski rukopis Hagada, star 600 godina, svjedoči o egzodusu i izložen je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, koji je njen vlasnik od 1894, kada ju je Austro-ugarska monarhija otkupila od sarajevske jevrejske porodice Cohen za tadašnjih 150 kruna. Danas se smatra da je vrijednost Hagade neprocjenjiva.

Židovi su u Osmanskom carstvu odigrali značajnu ulogu prenošenjem svojih naročito naprednih znanja iz medicine i farmacije. Prvi odvjetnici, agenti za nekretnine, hotelijeri i zanatlije su bili Židovi. Jakob Finci je sudjelovao u izradi kolektivnog djela posvećenog koegzistenciji Židova i muslimana Sarajeva, kojeg je uredila istraživačica Dževada Garić iz Islamske zajednice, druga intervjuirana za France Culture.

Objasnila je: “Suživot muslimana i Židova u BiH je koegzistencija mira, tolerancije i poštivanja, koja svjedoči o emocijama, upućenosti jednih na druge, vjenčanjima pripadnika obje vjere. Kad je u XIX stoljeću u Sarajevu najavljeno otvaranje prvog košer restorana, pisalo je da je namijenjen Židovima i muslimanima. Postoje podaci da su za vrijeme Drugog svjetskog rata Židovke izvan kuće nosile muslimanski veo, jer im je izlazak bio zabranjen. Na ladinu, dijalektu bosanskih Židova koji su došli iz Španjolske i kojeg lokalne familije još koriste, postoji molitva, koja se izgovara u sinagogi u Sarajevu. Sefardska muzika je sastavni dio bosanske kulture i korijen sevdalinke, melanholične melodije koja govori o izgubljenoj ljubavi”, uvrštene na UNESCO-ovu Listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa.

Sarajevska storija

U seriji France Culture o Bosni i Židovima čuje se “Kad ja pođoh na Bembašu”, čije riječi su, postoji vjerovanje, bliske tekstu Seder Alel (Oda Hvale), molitve sefardskih Jevreja. U seriji Mersihe Nezić i Aurélie Kieffer znalački je odabrana i muzička pratnja, sa sevdalinkom “Što te nema”, za koju je tekst 1897. napisao čuveni srpski pjesnik Aleksa Šantić.

Mersiha Nezić

Više volim pokazatelje, nego dokaze, jer nismo na prijekom sudu: kad bih bila u prilici, uvijek bih istakla da zdrava koegzistencija i dan danas postoji u Sarajevu i često prošeta gradom u liku Sarajke Edine Papo, nezaboravne direktorice baleta Narodnog pozorišta. U emisiji je mogao zauzeti središnje mjesto i podatak o profesoru Muhamedu Neziroviću, sa Katedre za romanistiku Filozofskog fakulteta, koji se cijelog akademskog života i poslije, kao veleposlanik BiH u Španjolskoj, bavio poezijom na ladino dijalektu.

Novinarka je slušateljima France Culture predstavila židovsku turističku turu, koju Sarajevo, kao Budimpešta, Solun, Prag, Beč ili Varšava, nudi posjetiteljima, a predstavlja obilazak židovske baštine. Sarajevo, za razliku od slavnih europskih prijestolnica, nije imalo židovski geto. Polazna tačka ture može biti Jevrejsko groblje, danas nacionalni spomenik, gdje su sahranjeni brojni umjetnici i intelektualci. I židovske i muslimanske nadgrobne ploče su inspirirane stećcima, jedinstvenim srednjevjekovnim nadgrobnim spomenicima ovog dijela Balkana, pod zaštitom UNESCO-a.

Među sahranjenim na ovom groblju je učeni Zeki efendi (1845–1916), stručnjak za islamske studije i srednjevjekovnu perzijsku književnost, koji je prvi opisao Sarajevski Purim, kad su se 1819. bosanski muslimani i kršćani zajedno pobunili protiv Ruždi-paše, koji je prijetio da će za glavu skratiti židovsku gradsku elitu, među njima i velikog rabina Mošu Danona. Tekst “Megila de Sarajevo” Zeki efendije, napisan na ladinu, kojeg je 1926. na srpsko-hrvatski preveo Isak Samokovlija, pronađen je u knjižnici sarajevske sinagoge. Grob Zeki efendije je vjerojatno jedini židovski grob sa natpisom na tri jezika i tri pisma: na hebrejskom, jeziku njegove vjere, na srpsko-hrvatskom, jeziku zemlje gdje je živio, i na turskom arapskim slovima, u čast Zekijevoj erudiciji i otvorenosti prema otomanskom svijetu i muslimanima.

Za France Culture informacije je iznio dr. Eli Tauber, arhivar Židovske zajednice u Sarajevu. Da bismo si predočili značaj pozicije dr. Taubera, napomenula bih da je Marco Rubio, državni tajnik SAD-a, istovremeno i direktor Državnog arhiva SAD-a. Riječ arhiva potiče od grčkog arkhô: početak, i dokument kojeg je proizvela vlast, a svjedoči o pravima i odgovornostima. Mirjam i dr. Tauber animiraju udruženje Hagada, smješteno u staroj sefardskoj sinagogi, i upravljaju galerijom sa menorama, replikama Hagade i predmetima vezanim za židovsku kulturu.

Ovaj prostor uvijek vrvi turistima. Redovito su impresionirani informacijama o muslimanima koji su krili i spašavali Židove u vrijeme Holokausta. U galeriji Muzeja, smještenoj u sinagogi, izgrađenoj 1581, istaknuta je fotografija Zejnebe Hardage (1918, Sarajevo-1994, Jerusalim), kako na ulici svojim velom pokriva židovsku zvijezdu prijateljice Rifke Kavilio, u vrijeme okupacije.

Novinarka je potražila svjedočenje Vladimira Andrlea, predsjednika La Benevolencije, koji je ispričao tipično sarajevsku storiju: familija Hardaga je u vrijeme fašističke okupacije grada spasila familiju Kabiljo (transkripcija od Kavilio) od istrebljenja. Kabilje su se 1948. preselile u Izrael. Utjecali su da u Muzeju Yad Vashem familija Hardaga bude upisana među Pravednike među narodima. Godinu dana kasnije, Zejneba je otišla u Izrael i zasadila prvo drvo u spomen obiteljskog imena.

Na Balkanu je 1992. opet bjesnio rat i u okupiranom Sarajevu familija Hardaga je bila ugrožena granatama, snajperima i glađu. Kabilje su posredovale da se Zejneba sa familijom prebaci u Izrael. Umrla je u Jerusalimu 1994. a njena kćerka Sarah Pećanac je prešla na judaizam, da bi izrazila čast židovskoj familiji, koja ih je spasila krvolokā na Balkanu. BiH ima pedesetak proglašenih Pravednicima među narodima. Sarajka Zejneba Hardaga je prva muslimanka na svijetu nagrađena medaljom Pravednice među narodima.

Eli Tauber, arhivar Jevrejske zajednice

U vrijeme okupacije Sarajeva i agresije 1992-1995 židovsko društvo La Benevolencija - Dobra volja - učestvovalo je u evakuacijama stanovništva u zemlje Zapada ili Izrael. Jakob Finci je ponekad pratio konvoje da olakša prolazak kroz check pointe. Aškenaska sinagoga je za vrijeme rata poslužila kao prostor distribuiranja lijekova i hrane. Finci se sjeća kako su tražili spisak neophodnih lijekova, a mladi liječnik je predložio da se nabave mrtvačke crne vreće. “Nažalost, upravo toga nam je ponestalo, jer više nije bilo drveta, da se prave sanduci.”

Od zaliha lijekova je otvorena prva apoteka La Benevolencija, a dobila je nadimak Jevrejska. Lijekovi su bili na raspolaganju za sve građane. Uskoro su otvorili i drugu i treću, kad je došao liječnik i predstavio se: “Ja sam Palestinac, a vi Židovi, mi smo skoro rođaci. Bilo bi dobro da otvorite apoteku u mojoj bolnici na Dobrinji, jer stanovništvo ne može dolaziti u grad. Dakle, imali smo apoteku čiji je poslovođa bio Palestinac.” Finci je zaključio da sve može kad se ljudi udruže.

“U La Benevolenciji je radilo nas 60 Židova i 40-ak naših najboljih prijatelja. Rat smo preživjeli zajedno, dobivali smo pisma iz cijelog svijeta, od Židova i drugih, organizirali smo tečajeve pet stranih jezika, među njima i arapskog. Najbolja profesorica arapskog jezika u Sarajevu je bila Židovka (Nada Bojanić, najomiljeniji lik Katedre za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu).” Finci je prenio da su sarajevski Židovi, izbjeglice u Izraelu, slali prijateljima Bošnjacima u Sarajevo osobne karte da ih falsificiraju i upotrijebe, jer Židovi nisu bili zaraćena strana i mogli su izaći iz opsjednutog grada. Osobne iskaznice Fincijevih pokojnih roditelja su mnogima date da bi izašli iz grada. Promijenili bi fotografiju i prolazilo je.

Grafit na Muzeju

Sarajevo čuva informacije koje je povijest ili zanemarila ili svjesno izobličila. Da sam bila sa skupinom američkih turista iz emisije, ispričala bih im istinu o našoj lektorici sa Filozofskog fakulteta, Parižanki Mauricette Begić, udatoj za akademika Midhata Begića, koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata usvojila siroče, židovsku djevojčicu Zlatu Papo i spasila joj život. Mauricette i Midhat Begić su proglašeni Pravednicima među narodima 1991. Ulica u neposrednoj blizini njihovog nekadašnjeg stana u Sarajevu se zove La Benevolencija, prema nazivu ovog kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva, osnovanog 1892, koje i danas radi.

Sjećanje na Holokaust je živo. Sudbinu roditelja Zlate Papo u Jugoslaviji je doživjelo oko 80.000 Židova, a njih 66.000 je deportovano i nestalo u koncentracijskim logorima. Sarajevo je bilo pod ustaškom upravom Ante Pavelića i preko 80% sarajevskih Židova je ubijeno. Rahela Džidić, predsjednica Židovske općine u Sarajevu je prenijela da nosi ime svoje tetke Rahele Levi, koja je sa 16 godina deportovana u ustaški logor Jasenovac. O Jasenovcu svjedoči zbirka posvećena Holokaustu u Židovskom muzeju u Sarajevu, i nestalih njih 12.000, većinom sarajevskih Židova.

Uprkos tenzijama u svijetu, muslimani i Židovi u glavnom gradu BiH i danas žive u miru. “Ono što se dešava negdje drugo nema veze sa nama, ne dešava se i ovdje”, prenio je turistički vodič. Rahela Džidić je iznijela da se u sinagogi i danas pripremaju obroci socijalno ugroženim svih nacionalnosti. “Nakon 7. oktobra svi smo svjesni nove opasnosti koja prijete židovskim zajednicama, mada mi u Bosni, i kad je riječ o sigurnosti, računamo na naše susjede.” Zbog političkih pritisaka u Sarajevu je prošle godine otkazana konferencija europskih rabina, što je lokalne Židove razočaralo: Sarajevo nema rabina.

Novinarka nije propustila priliku navesti da je jedan antisemitski natpis otkriven pred Muzejom Židova u Sarajevu. Predsjednik La Benevolencije Andrle smatra da je prije 7. oktobra prijetnja bila skoro nepostojeća. “I na Muzeju se pojavio grafit. Pisalo je da Židovima nije mjesto u Sarajevu i da trebaju otići. Pobrisala ga je, samoinicijativno, starija Bošnjakinja, praktična vjernica. Propalestinske manifestacije u gradu su vrlo česte, ali iz poštivanja, nikada u blizini naših institucija. Sarajevo je sačuvalo svoju normalnost. U našim objektima nema policije ni naoružanih vojnika, što nije slučaj u Europi. Ovdje se osjećamo sigurnije nego Židovi u Njemačkoj, Francuskoj ili bilo gdje u Europi.”

Od radijskog materijala serije o Sarajevu napravljen je briljantan podcast Grand reportage u trajanju od 59 minuta. Gost emisije je bio Rémy Ourdan, ratni dopisnik iz opsjednutog Sarajeva. Mislim da nas dobro poznaje: “Sarajevo njeguje komšiluk (izgovoreno na bosanskom), što sam osjetio u vrijeme opsade. Bošnjaci, Hrvati, Srbi i malobrojni Židovi zajedno su se borili protiv srpske vojske. U konvojima, koje su Židovi organizirali, u prve dvije godine ih je bilo osam, bilo je muslimana: od 2.500 evakuacija iz Sarajeva, Židovi su ukupno evakuirali 1.000 Židova i 1.100 ostalih. Puno su pomagali susjedima muslimanima i katolicima, i govorili da je to pay back: vraćaju komšijama koji su im pomagali za vrijeme Drugog svjetskog rata. Genocid se dogodio, ali u Sarajevu se brojne Židove sakrivali susjedi. Hagada je sačuvana dva puta, prvi put ju je od nacista sklonio Derviš Korkut, i to najvjerojatnije među Kur’ane, kod prijatelja imama. Drugi put ju je od Srba i političara u trezor Narodne banke sklonio akademik Enver Imamović: oba puta muslimani.” Gost Vladimira Fišera se prisjetio pjesnikā Vladimira Ostija i Petra Fincija…

Radio France Culture je poslao u eter nešto lijepo o nama, možda baš ono najvažnije. U pandemiji zlih namjera ova inicijativa je osvježavajuća i proizvodna. Mi izgleda spadamo u narode koji podnose povijest, a život je pokazao, i ova serija to dokumentirala, da smo i oni koji su se isprsili, ne jednom, kao ljudi koji vole druge ljude. Ko zna bolje – bujrum, i šalom.