Peti element

Oduvijek sam birao kuće, nikada stanove. Posljednja u kojoj sam tri godine uživao status podstanara imala je dva nerješiva problema, grijanje i zaboravnog stanodavca, ali je imala i najljepše dvorište koje se produžavalo u voćnjak. Dvorište nije bilo sa prednje nego sa zadnje strane kuće, bilo je do pola popločano, a od pola pokriveno travom, u jednom je dijelu bilo natkriveno vinovom lozom, s boka oivčeno kruškama i jabukama, ali problemi su pretegli i morao sam na put.

Tri avlije

Ničega mi nije žao: ni sjajnog rasporeda prostorija, ni starinskog škriputovog parketa, ni tuš-kabine u kojem je omanji KUD mogao da odigra makedonske igre, ni sjajne hladovine na dugačkom balkonu, ni nekoliko izvrsnih pozicija za roštilje i kotliće, ali svaki put progutam kilu suza kada se sjetim dvorišta. Nalaziću kuće sa boljim grijanjem, iznajmljivaću stanove sa kvalitetnijom fasadom, pronalaziću domove sa prostranijim kupatilom, ali teško da ću ikada više naletjeti na bolje, uređenije, mirnije i pitomije dvorište.

Ako stan ne postoji ukoliko nema izlaz “na balkon”, onda ni kuća nije ono što jeste ako se ne proteže u dvorište. Dvorište je, čast špajzu i kuhinji, najvažniji dio kuće. To je “kućni” peti element, so kojom je kuća osoljena, platforma za odmor, razbibrigu i uživanje. Kuća bez dvorišta isto je što i selo bez rijeke ili bar potoka. Lakše je kući bez spavaće sobe nego bez dvorišta. Bez spavaće sobe će se već nekako, može se spavati gdje god čovjek može da se pruži, ali bez dvorišta baš nikako. Ako je kuća tijelo, onda je dvorište – pluća.

Na balkonu čovjek ne može da se razgaći, jer uvijek postoji bar jedan komšija kojem sve smeta. Ne može ni da pali vatru, jer je to protivno kućnom redu. Ne može da udara loptom u ogradu balkona zato što udarci odzvanjaju i uzduž i poprijeko. Balkon je ograničen, dvorište je sloboda. Što je na prvom zabranjeno, na drugom je dopušteno. Što se na balkonu nikako ne smije, u dvorištu se mora i može. Balkon sužava, dvorište širi; stan ograničava, kuća oslobađa. U stanu je čovjek talac, u kući je, ako kuća ima dvorište, kralj sa neograničenom vlašću.

Lakše je kući bez spavaće sobe nego bez dvorišta

Odrastao sam u tri dvorišta, tačnije u tri avlije. Najmanje sam vezan za onu u kojoj sam proveo najviše vremena. To dvorište, koje se nekada nalazilo u Ulici Zaharija Orfelina, nije bilo ograđeno bedemom ili tarabom; bilo je “otvoreno”, nikakve granice između njega i ulice nije bilo i zbog toga je odudaralo od većine slavonskih avlija koje su gotovo uvijek odvojene zidom ili plotom od sokaka. To mi je dvorište bilo zapravo “prelazna faza”, komad zemlje koji sam morao da pređem kada bih se iz kuće sjurio prema Dunavu.

Avlija u Vrbovoj je imala drugi i drugačiji status tokom odrastanja. Iz nje sam kretao “u svijet”, u nju sam se iz tog svijeta, poražen ili zadovoljan, vraćao. Centralni dio dvorišta bio je betoniran, a sa obje strane su se odmarali travnjaci. S lijeve strane se nalazio bunar, niska i kratka živa ograda, tri jabuke i ljetna kujna. Sa desne bakin ružičnjak (koji je “podignut” na mjestu nekadašnjeg kokošinjca, kroz koji je ujakov brat Nikola svojevremeno slavno propao), široka i raspjevana trešnja i ljubičasti jorgovan.

Svaki svemir ima osu oko koje se vrti. U ujakovom dvorištu to je bila trešnja koja je davala čudesan hlad ljeti i pod kojom je ispijeno najmanje dvije hiljade špricera. Trešnja je bila razgranata, penjali smo se na nju i rado i često, a povremeno bi se na nju prepela i prva ujakova komšinica Anica, pogotovo kada se ohrabri rakijom od zerdelija, koju je sama pekla usred ljeta. To je stablo davno posječeno, i prije nego što su deda i baka prodali kuću, i bog bi ga znao da li je iz tog panja krenulo novo drvo ili je život u tim godovima u potpunosti zamro.

Dedina vikendica u Dalj Planini i nije bila vikendica, nego kuća sa dvije terase, jednim tavanom i jednim podrumom, samim tim i avlija nije bila avlija nego – spahiluk. Kuće i vikendice u Dalj Planini nisu bile odvojene od ceste ni bedemima, ni tarabama, pa su se pružale i u širinu, i u daljinu, a bogami i u visinu. U prašini tog dvorišta proveo sam najviše vremena, pod tim sam krošnjama najčešće žmirkao, u toj sam zemlji najduže samoga sebe mijesio. Da sam ja bio malo stariji i da je vrijeme zeru sporije teklo, nas dvoje bismo se orodili, to dvorište i moja nezatnost, ali drama ima svoje zakone o kojima uglavnom ne znamo ništa.

Platforma za odmor, razbibrigu i uživanje

Voćna salata

Imao sam u tom dvorištu sve. Garažu u kojoj je deda držao alat i pecaroški pribor. Podrum u kojem su se krili mrak, vinska burad i bakine tegle. Tri čempresa s lijeve, tri s desne strane u koja sam se zvalačio po potrebi. Pušnica, a do nje šupa u kojoj je deda slagao “drlog”. Pored kokošinjac sa svim pernatim elementima. Dalje: staza koja vodi do ceste, oivčena s obje strane graševinom i hamburgom. Iza toga “voćna salata”: trešnje, višnje, kajsije, kruške, breskve, jabuke. Sve posuto finom, mekanom prašinom “tip 500”, koja daje savršeno djetinjstvo.

Sa balkona dedine i bakine kuće noću su se vidjele “bačke vatre”, odnosno svjetla većih varošica “s one strane” Dunava i sada mi je žao što nisam češće i duže gledao u te “lomače”. Dvorište je bilo moj svijet koji sam morao da upoznam u svakom milimetru. Brstio sam plodove, zrele ili zelene, sa svih stabala, provukao sam se ispod svakog čokota najmanje stotinu puta, u prašini sam pravio staze i garaže za skromni auto-park, a u garaži sam proveo više vremena nego za kuhinjskim astalom. U to sam sazviježđe sakrio svoj asteroid B 612 na kojem sam izjutra bio Mali Princ, a s večeri Veliki Kralj. Moja dvorišta su nestala, kao i sve čega se vrijeme dohvati, a s njima su nestale i moje titule.