Tramvaj smrti i dalje na čekanju

Nekada su tramvaji bili simbol grada. Na tramvaje su se gradski mangupi kačili, stariji ih kritikovali, a oni se smijali. Provlačila se kroz tramvaje omladina bez kupljene karte, pa ako naiđe revizor - bijeg nebu pod oblake. Nekada su momci pozivali djevojke na jedan krug trojkom. Nekada... ali danas više ne.

Sarajevo. Lijep i sunčan dan. Podne. Svi željni sunca i u iščekivanju proljeća. Taj mir, tišinu i sunčan dan u samo nekoliko sekundi zaklonio je tamni oblak. Tramvajska nesreća koja je Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu zavila u crno. Nakon divnog sunčanog jutra dođoše tama, vrisak, šok, suze. Nadvi se tamni vilajet nad gradom. U stravičnoj tramvajskoj nesreći poginuo je 23-godišnji student Akademije likovnih umjetnosti Erdoan Morankić, a teže povrede je zadobila 17-godišnjakinja Ella Jovanović, kojoj je nakon povrede amputirana noga. Još tri osobe lakše su povrijeđene. Svi oni su u trenutku nesreće stajali na tramvajskom stajalištu kod Tehničke škole.

Od tog dana prođoše puna dva mjeseca. Protesti u Sarajevu, ostavke Vlade Kantona Sarajevo, ostavka direktora Grasa, koju nije prihvatio Nadzorni odbor preduzeća, ali i pitanje sigurnosti javnog prijevoza, donijela nam je nesreća. Konkretnih pomaka još nema. Sporo se sve odvija. Dodatne polemike izazvale su i informacije da snimci videonadzora iz tramvaja ne postoje, što je, naravno, izazvalo sumnje i dodatne zahtjeve za transparentnošću istrage. Ko je i kako postavio videonadzor? Je li firma certificirana? Ko i kako čuva snimke? Zašto ih nema? Istraga o okolnostima stravične tramvajske nesreće još je u toku i još se prikupljaju dokazi kako bi se utvrdile činjenice koje su dovele do tragedije. Na upite novinara odgovori uvijek isti, a to je da će javnost biti o svemu obaviještena nakon prikupljanja dokaza. Ni do danas nema odgovora šta je dovelo do nesreće i ko je odgovoran. Istraga bi mogla trajati do godinu. Vozač tramvaja, koji je nakon nesreće priveden, pa pušten, sumnjiči se da je skrivio nesreću iz nehata i brani se sa slobode.

Protesta više nema. Tiho i stidljivo po gradskim kuloarima govori se o istrazi i žali za mladim izgubljenim životom. I opet se čeka. Čekamo rezultate istrage, čekamo da neko preuzme odgovornost, čekamo da se čuda dese. Tek nakon nesreće stari tramvaji su povučeni iz upotrebe, a do okončanja istrage ne preostaje nam ništa drugo nego da se molimo prilikom ulaska u javni prijevoz da sigurno stignemo do odredišta. Erdoana više nema. Ella ima traumu za cijeli život, a javnost još čeka odgovore na pitanja.

Dva mjeseca poslije tragične nesreće sunce je ponovo nad Sarajevom. Proljeće je stiglo. Drveće ozelenjelo i priroda se budi. A ljudi? Ljudi su još tromi, bezvoljni, ne zbog zime koja je iza nas, nego zbog svih tragedija i nedaća koje su nas zadesile i kojima smo izloženi. Nemaju ovi ljudi više snage ništa reći. Odmahuju rukom onako u prolazu, kao da se boje ukoliko naglas izreknu nešto da će nas opet neka nevolja snaći. Nakupilo se mnogo toga posljednjih godina. Gdje nam je crvena linija? Može li nam pod kožu stati još?