VILDANA SELIMBEGOVIĆ: Uz rođendan Oslobođenja

Volim listati prve primjerke Oslobođenja, uvijek iznova fascinirana aktuelnošću nekih tekstova nastalih u - za sve nas - nezamislivim uvjetima. Postoji i fotografija rupe, nešto nalik rovu, u kojoj je Rodoljub Čolaković, jedan od inicijatora nastanka ove novine i njen prvi glavni i odgovorni urednik, pripremao i uređivao taj davni broj jedan - 83 godine kasnije, pred vama je 28.306. Oslobođenje. Negdje između smještena je uistinu respektabilna priča o listu koji je - kad god je bilo najteže - imao snage, autora i hrabrosti da nepogrešivo stane na stranu istine, ljudi, principa i stvarnih vrijednosti. Ako se Čolaković okružio Avdom Humom, Skenderom Kulenovićem i Brankom Ćopićem, Kemal Kurspahić je u ratu devedesetih imao Gordanu Knežević, Hamzu Bakšića, Emira Habula, Mehmeda Halilovića i još puno velikih novinarskih imena koja nisu samo iznijela Oslobođenje u još jednom ratu, već su uspjela da - kao priznanje za List godine u svijetu 1992. - naša novina 16. septembra 1993. bude odštampana na 40 jezika, kao prilog najuglednijim listovima planete i pojavi se u nezamislivom tiražu od 21.800.000 primjeraka. Dobilo je Oslobođenje i desetine priznanja, bilo je list godine bivše Jugoslavije (1989), ima Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem (1963), Orden rada (1983), ponijelo je nagrade ZAVNOBiH-a (1976) i Šestoaprilsku Sarajeva (1984), proglašeno je Listom godine u Velikoj Britaniji (1992), zakitilo se novinarskim priznanjima za profesionalizam i čuvanje slobode novinarstva u Rimu, Barceloni, Kopenhagenu, Stockholmu, Houstonu, dobitnik je golemog “Saharova” (1993), a ako je Oslobođenju 30. rođendan čestitao Josip Broz Tito, tada predsjednik Jugoslavije, u ratu ju je pohodio senator Joe Biden, koji će kasnije - kada Oslobođenje već dva puta bude izabrano za list godine Bosne i Hercegovine i kada za istraživačko novinarstvo dobijemo i nagradu iz Washingtona - postati predsjednik SAD-a. Tradiciju nastavlja predsjedatelj Predsjedništva naše države, dr. Denis Bećirović čestitkom za najnoviji rođendan.

Sve su to tek zrnca iz prebogate riznice Oslobođenja, ali i obaveza da se opstane i ostane na današnjoj prvoj liniji fronta za istinu, ljude, principe i stvarne vrijednosti. Fašizam je ponovo opaka prijetnja, zato vjerujem da je naš rođendan i prilika da se prisjetimo koliko i kako se protiv njega vrijedi boriti. U tom našem broju prvijencu Čolaković ispisuje tekst “O lažima i lešinarima”, s naslovom, dakle, koji bi i ovog časa bio vrlo koristan i upotrebljiv, a i tema mu je, valja priznati, prilično aktuelna. Došla su mu do ruku dva četnička dokumenta: jedan pisan u jeku ofanzive Narodnooslobodilačke vojske u Hercegovini, a drugi u vrijeme naše ofanzive na ustaška legla u istočnoj Bosni. U prvom se “delegat Ministarstva vojske i vojvoda Dobroslav Jenđević srdi na svoje ‘junake’ što sramote ime Srbinovo”, pa Čolaković, uz opasku kako bi iko teško uspio nadmašiti “vojvodu” u jačini izraza, poseže za dijelovima dokumenta koji nedvojbeno pokazuju rezigniranost “vojvode” što mu se vojska “osramotila pred Talijanima” - ovo naročito boli, primjećuje Čolaković - “i Hrvatima za sva vremena”. Citati nedvosmisleno, jasno i glasno potvrđuju da su se četnici sa okupatorom borili protiv Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Drugi dokument, iz juna 1943. jeste “obavještenje nekakvog Gorskog štaba nacionalnih četnika, koji pokušava da prikače četničku bježaniju, o kojoj tako rječito govori ‘vojvoda’, kao plansko rasturanje u manje grupice”, objašnjava Čolaković. U tom se dokumentu govori “kako su četnici tobože vodili borbu protiv Nijemaca, ali su se vještim manevrom izvukli iz kliješta, dok su komunisti, vele oni, potpuno uništeni”. A partizansko nadiranje kroz istočnu Bosnu, “stidljivo pominju”. Prešutkuju i pogibiju “preko hiljadu crnaca Jure Francetića” (Francetić je, za one koji ne znaju, bio prvi zapovjednik Crne legije, elitne ustaške postrojbe zloglasnih specijalaca). “Četnici su - dok su junaci Prve Proleterske dvizije jurišali na ustaška legla u Vlasenici i Kladnju - presretali naše iznemogle drugove, hvatali kurire i bolničare i odvodili ih u svoje štabove na mučenje i ubijanje”, svjedoči Čolaković i zgražava se nad likovanjem jer “propada partizanska vojska”. Zato on i raskrinkava laži i lešinare koje na kraju pita: “Ko uze Maglaj i Praču, ko Ostrožac? Ko oslobodi političke zatvorenike iz ustaškog Jasenovca? Ko najzad upade u Rajlovac i uništi 34 fašistička bombardera, koji su sijali smrt po našim selima?”

“Velika povelja naroda Bosne i Hercegovine” posebno je nadahnut Čolakovićev tekst: Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja BiH prihvatilo je na svom Drugom zasjedanju Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine, piše on i konstatira kako je u pitanju dokument od historijskog “značaja za njene narode, u kome su oni slobodno napisali svoja osnovna i neotuđiva prava”. Ta Deklaracija je, uvjeren je, “bez ikakvog pretjerivanja, pisana krvlju prolivenom za to da bi sinovi i kćeri naše domovine mogli živjeti u bratskoj ravnopravnosti i slobodi, da bi prirodna bogatstva naše zemlje bila izvor našeg blagostanja, a ne bogaćenja tuđina, da bi u najzabitniji kutak naše zemlje doprle civilizacija i kultura, da bi naše majke mogle rađati bez straha da će im djeca opet biti topovsko meso, već s radosnim saznanjem da rađaju ljude koji će svojim stvaralačkim radom u miru učiniti svoj život još ljepšim i radosnijim”. Deklaracija prava građana Bosne i Hercegovine važna je iz tri razloga, piše prvi glodur Oslobođenja i zaista im se posvećuje, no ja ću se zadržati na osnovnim premisama: “Prvo, ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata Bosne i Hercegovine, koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina”. Potvrđeno i zacementirano i u (izvornom) Daytonu, zar ne? “Drugo, demokratska prava i slobode, podjednako za ženu kao i muškarca, kakva nikad nisu uživali građani i građanke Bosne i Hercegovine”, naglašava Čolaković, da bi treći razlog ponio opis nove demokratije, kao sredstva “u rukama naroda da sebi obezbijedi materijalno blagostanje, da podigne svoj kulturni nivo i da sačuva zdravlje. Jednom riječi, da pomoću nje obezbijedi sebi život dostojan čovjeka”. Evo i poente teksta: “Sva demokratska prava i slobode (štampe, zbora i dogovora, udruživanja, vjeroispovijesti i savjesti) uživaće podjednako svi građani i građanke bez obzira na rasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost”. Treba li nam i danas više? Ili, još preciznije: ko je od onih koji će na oktobarski megdan ispunio najviše iz dokumenta koji je Bosna i Hercegovina izglasala 1. jula 1944?