Potaknuta strahom i ljepotom

Venecija. Super izložba: slikarica Dubravka Lošić (1964), službena predstavnica Hrvatske na ovogodišnjem 61. bijenalu suvremene umjetnosti u Veneciji, izlaže u palači Zorzi Galeoni, venecijanskom sjedištu UNESCO-a, u samom srcu ovog krajnje zanosnoga grada. Neposredno nakon otvorenja Bijenala stižem na izložbu ove originalne umjetnice.

Blistavo venecijansko prijepodne, izložbeni prostor već ispunjen hrpom posjetitelja iz svih dijelova svijeta. Među njima mnogo Dubrovčana. Svojim masovnim dolaskom pokazuju koliko im je stalo i koliko cijene uspjeh svoje sugrađanke. Padaju selfiji, naslikavanja za uspomenu i dugo sjećanje.

Ključna poveznica

Lošić je danas među najupadljivijim kultnim imenima svog rodnog grada Dubrovnika, ali i zvijezda arta koja sjaji punim sjajem i na izložbi svih izložbi, kao što je svjetski slavno Venecijansko bijenale. U Veneciji je Lošić kao kod kuće. Mjesto gdje su tako snažno visoko majstorstvo i moćna izložba odavno trebali izroniti na svjetlo dana. Prepoznatljiva, jedinstvena energija. Elektrizira čak i prelijepi, sjenoviti prostor renesansne palače Zorzi iz 15. stoljeća.

U postavu je 49 radova datiranih od 1986. do danas, i to iz 7 ciklusa od nevjerojatnih njih ukupno čak 50, koji se stalno prepliću i redefiniraju u stvaralaštvu umjetnice. Izložba je postavljena na dvije razine. U dvorištu radovi iz ciklusa “Libertas Bells” (2014 – 2026), “Tondo” (2020 – 2025), “Rozarij” (2026) Na tzv. piano nobile, prvom i glavnom katu palače, balansirani miks radova iz ciklusa “Morske psine” (1986, 1989 – 2013), “Imago anima” (2012 – 2013), “Rozarij” (1987 – 2026), “Kiše Pariz” (2018) i “Alba Albula” (2019). Ciklus “Libertas Bells” (engl. Zvona slobode), pokazan prošlo ljeto u dubrovačkoj tvrđavi Bokar, ostaje upamćen i po neviđenom zanimanju publike: u samo 4 sata izložbu je dan nakon otvorenja vidjelo 3.000 posjetitelja, pa su organizatori na moment morali zatvoriti postav kako bi se pribrali i adekvatno osigurali eksponate.

Djela Dubravke Lošić perfektno komuniciraju s promatračem. I u Bijenalom začaranoj Veneciji efektne “Kiše Pariz” poput najemotivnije poezije imaju intenzitet onog neopisivog, neprepričljivog “dojma duše”. Spoj stvarnosti i fikcije, to je vizionarski pogled koji se bazira na mašti i intuiciji, a teme pronalazi svuda u svakodnevici. Događaji na rubu izvjesnog, u opusu Lošić su prostori tajanstva koji se kasnije konkretiziraju u realnom životu kadrovima kao iz filma. Zato toliko potresu ljude, doslovno do suza.

Jedan od najdugovječnijih ciklusa “Rozarij” Lošić radi još od studentskih dana. Upravo ovaj ciklus “Rozarija” pun simbolike, izveden dosad u brojnim verzijama i najrazličitijim materijalima, od tekstila do bronce i aluminija, postaje umjetničin zaštitni znak i donosi joj slavu. U Veneciji su premijerno izloženi najnoviji komadi iz ovog serijala iz 2026. Ostaje enigma: jesu li to ruže od gaze natopljene crvenom bojom, bojom krvi, ili su to ruže koje cvjetaju i u mraku, bez svjetlosti. Dok likovni kritičari jedva uspijevaju poloviti i notirati sve cikluse umjetnice koji nastaju u razdoblju od 40 godina, ogromne potencijale Lošić još 1992. prepoznaju u Parizu, epicentru svjetskog arta. Radove iz ciklusa “Rozarij”, među ostalim, s velikim uspjehom pokazuje na samostalnoj izložbi u pariškom dvorcu Saint Barbe 1992, kada svjetskoj javnosti dočarava što se zaista zbiva u Dubrovniku pod opsadom srpsko-crnogorskih agresora. Francuski likovni kritičari tada pišu da se već svrstala među najbolje suvremene hrvatske slikare. Časopis Nouvel art du Francais njezinu izložbu proglašava likovnim događajem u Parizu, a Lošić slikaricom tromjesečja.

Nakon diplome na zagrebačkoj Likovnoj akademiji slikarica se, neposredno uoči rata, vraća u rodni Dubrovnik, gdje ostaje u najtežim danima u povijesti ovoga grada. Dubravka Lošić spada među heroje obrane Dubrovnika. Radi na dubrovačkoj Montovjerni pod agresorskim granatama, uz svjetlost svijeća. Odvažno izlaže u napadnutom Dubrovniku, gradu pod zaštitom UNESCO-a. Svojom umjetnošću nadahnjuje ljude oko sebe koji su bez vode, struje, hrane i gube živote naočigled cijeloga svijeta. Fascinantni ratni ciklusi ove umjetnice još čekaju na temeljne stručne analize. To su danas antologijski primjeri, izvjesno najbolji na domaćoj sceni iz razdoblja 90-ih godina prošlog stoljeća, ali još uvijek nedovoljno poznati najširoj javnosti.

Upitana je li u napadnutom Dubrovniku strahovala hoće li preživjeti i zašto je odbila ponude da ostane u Parizu, gdje joj nude atelje i izložbe u Torontu i Tokiju, Lošić je u jednom od intervjua za Oslobođenje rekla da nije niti mislila o strahu, vjerojatno zato što tada još nije imala vlastitu obitelj, supruga i troje djece, bila je opsjednuta povratkom, izabrala je drugačiji put, nimalo ne žali. “A sve bi možda bilo drukčije da sam tada ostala u Parizu”, rekla je.

Ipak, ma gdje da radi, ona je danas vanserijska umjetnica kojoj ni nebo više nije granica. Dva mjeseca nakon starta spektakularnog Bijenala u Veneciji, Dubravka Lošić samo za čitatelje Oslobođenja govori o ovoj najprestižnijoj i najdugovječnijoj svjetskoj manifestaciji suvremene umjetnosti, svojoj izložbi, otkriva i najnovije impresije o gradu izgrađenom na vodi, koji očarava i kada ga se vidi na razglednici. Pitam umjetnicu kako je odabrala radove za svoju izložbu u Veneciji? Ističe da nije riječ o retrospektivi.

“Izloženi radovi u palači Zorzi nastaju kroz gotovo četiri desetljeća, pri čemu većina tih ciklusa još nije završena, nego na njima i dalje radim, a moram naglasiti da izložba u Veneciji nije retrospektiva niti smo kustos Branko Franceschi i ja o njoj razmišljali na taj način. Radove nismo birali niti kronološki, po godinama nastanka, već smo se vodili promišljanjem o tome koji od njih mogu poslužiti kao temelj za izvedbu zamišljenog projekta. Željeli smo istražiti kako razraditi cjelovitu prostornu zamisao koja proizlazi iz suodnosa ciklusa koje izlažem”, objašnjava.

Dodaje da je jedna od ključnih poveznica među njima, po njezinom viđenju, misao o proširenju slike kao medija. “Mislim tu, prije svega, na njezino unutarnje bujanje, uslojavanje, punjenje i zamatanje, koje otvara dodatne poglede i odnose, ali u konačnici ipak ostaje unutar prostora same slike. Zajednička im je i dubinska potraga za emocijom, što sam najranije pokazala u ‘Rozarijima’, ali i u ranijim radovima poput ciklusa ‘Portret’ i ‘Dar’, koji su metaforički i fizički zamotani, u ‘Morskim psinama’”.

Ovogodišnji Biennale Arte u Veneciji održava se u Giardinima, gdje se nalaze 32 paviljona država, također i u nekadašnjem brodogradilištu Arsenali, ali i na više od 30 lokacija diljem Venecije. Države bez svojih paviljona unajmljuju prostore u centru grada. Tako je Nacionalni paviljon Hrvatske smješten u spomenutoj palači Zorzi. Na Bijenalu izlažu umjetnici iz 100 zemalja. Glavnu bijenalsku temu metaforičnog naziva “In Minor Kays” (engl. U molskim ključevima) osmislila je umjetnička direktorica kamerunskog podrijetla Koyo Kouoh (1967 – 2025), koja je iznenada preminula od posljedica kancera. Kouoh je prva afrička žena kustosica ove slavne izložbe. Bijenale ove godine prvi put realizira istoimenu izložbu posthumno, s 110 pozvanih umjetnika.

“Molovi odbacuju orkestralnu bombastičnost i vojničke marševe, te oživljavaju u tihim tonovima, dubokim frekvencijama, zujanju i utjehi poezije”, napisala je Kouoh u uvodnom tekstu. “Iako se ti zvuci često gube u uznemirujućoj kakofoniji današnjeg kaosa koji potresa svijet, glazba se nastavlja”, ističe kustosica. Ova tema se u nacionalnim paviljonima tumači na milijun načina. Utjeha, nada, melankolija, usporavanje, tišina jača od buke, ima i promišljanja koja indirektno aktiviraju čežnjivi blues i beskrajni mol vode u Veneciji, kako kažu pjesnici.

Instalacija Dubravke Lošić pod nazivom “Potaknuta strahom i ljepotom” (engl. Compelled by Fright and Beauty), projekt je, kako ga definira povjerenik službenog nastupa Hrvatske u Veneciji Branko Franceschi, koji je više od umjetnosti. Sumira kompletan umjetničin opus, pojašnjava, kao reakciju na životnu traumu koja se nadvladava ljepotom umjetnošću i utjehom umjetnosti. Ovo se odnosi na strahotno iskustvo rata, mada bez izričitog detaljisanja. Ujedno, to je i link s idejom ovogodišnje glavne teme Bijenala.

Zanima me kako slikarica Lošić komentira komentare umjetnika i odgovore na glavnu bijenalsku temu? Kaže kako je tema ovogodišnjeg bijenala “In Minor Keys” potaknuta nemirom svijeta u kojem živimo, koja je svevremenska. “Kako nemir na ovaj ili onaj način postoji oduvijek, riječ je o svevremenskom motivu. Zato je zapravo vrlo lako bilo koji umjetnički projekt, barem jednim njegovim dijelom, povezati s tim naslovom. Pitanje je samo na koji način umjetnici i kustosi tome pristupaju. Ima dosta kustoskih kombinacija i radova koji temu shvaćaju doslovno i rađeni su kao po narudžbi za Bijenale ili prilagođavaju svoje postojeće koncepte kako bi zadovoljili glavnu temu, što ponekad dovodi do ilustrativnih i ‘lakih’ rješenja’. Za mene su izvrsni radovi bez spektakla, u kojima autori nisu temu shvatili doslovno, već se u njihovim radovima prirodno osjeti ideja tišine, marginaliziranog glasa i prigušenog krika.”

Smatra da su najuspješniji radovi u kojima autor nema potrebu “odgovoriti na zadatak”, nego je vjeran svojemu unutarnjem ritmu. “Na kraju, uvijek je važno promatrača suočiti s vlastitom tišinom, nelagodom ili bilo kakvom emocijom, bez prevelikog objašnjavanja”, poentira. O generalnoj atmosferi na Bijenalu kaže: “Atmosfera je ove godine, kao gotovo na svakom Bijenalu, pod snažnim utjecajem političkih događaja koji potresaju svijet, pa su burne reakcije i politički kontekst bili posve očekivani i prirodni. Rekla bih da je atmosfera prepoznatljiva, ali sadržaj, ipak, uvijek jedinstven. U medijskom prostoru politika prečesto pokuša zasjeniti samu umjetnost, a više nego ikad nedostaje nam stručnog izvještavanja o kustoskim konceptima paviljona i dijalozima među izlagačima, jer u tome je stvarna vrijednost Bijenala.”

Priznanje, odgovornost i prilika

Lošić je oduvijek svoja i originalna, izvan svih stilova i modnih hirova, pitam kako ocjenjuje situaciju na svjetskoj sceni arta, ima li možda novih trendova? “Iz svega se može iščitati neki novi trend… ali o tome nikad ne razmišljam niti izložbe gledam na taj način”, odgovara. Ipak, dodaje, uvijek joj se čini “da svjetsku scenu prečesto promatramo isključivo kroz pogled koji nam diktira Zapad”. “Zaboravljajući da je svijet ipak ‘nešto’ veći. Razgovaramo o tome i na ovome Bijenalu. Često se iz nezapadnih kultura povuče određeni impuls, oko njega se oblikuje egzotična priča i preko noći proglasi trendom. Ne volim govoriti o trendovima jer mi se tako i najposebniji radovi svode na robu s rokom trajanja i igru neprekidne potrošnje. Prava umjetnost ne traži dopuštenje centara moći da bi postojala, a onog trenutka kada postane trend, pretvara se u neku vrstu dekoracije”, konstatira.

Na pitanje što na Bijenalu izdvaja kao najinteresantnije, najkvalitetnije, diplomatski odgovor: “Vidjela sam predivne paviljone i svakako ću im se još vratiti.” O iskustvu izlaganja na Bijenalu kaže: “Predstavljati Hrvatsku na Bijenalu u Veneciji za mene istovremeno znači priznanje, odgovornost i priliku. Priznanje jer dolazi iz povjerenja struke i institucija, odgovornost jer postajete dio šire kulturne slike jedne zemlje, ali možda najviše priliku za razgovor izvan lokalnog konteksta. Bijenale je jedno od rijetkih mjesta gdje umjetnost još uvijek može otvoriti stvaran prostor susreta između vrlo različitih iskustava, kultura i pogleda na svijet.”

Zadovoljstvo je ovaj put posebno. “Jer je bilo puno složenih aktivnosti. Svi suradnici koji su na različite načine uključeni u projekt bili su posvećeni i spremni za venecijanski izazov. Ponosna sam jer smo opravdali povjerenje. Moram priznati da ništa nije bilo teško. Za mene je najvažniji trenutak onaj kada su svi radovi postavljeni, kad osjetim harmoniju, sklad, energiju koja se prožima između svih elemenata.” Doživljaj Venecije? “Venecija je za mene tajanstveni labirint u dubinama njezinih kanala i u visinama njezinih palača, arhitekture. Kad čitam zapise o njoj, jasno mi je jedino da su je putnici kroz stoljeća doživljavali slično, a ona nadilazi svaki opis i sve vidim samo kao pokušaj opisivanja nečega što izmiče riječima. Uvijek me fascinira spoznaja da je djelo čovjeka, što mi je veliko nadahnuće.”

U finišu razgovora pitam: je li i danas čovjek, umjetnik, sam i zatvoren u svijetu, osim u zatvoru svog sopstvenog svijeta, kako kažu pjesnici? Evo odgovora slikarice Lošić: “Umjetnik, baš kao i svaki čovjek, usamljen je, ali pomoću umjetnosti tu samoću može pretvoriti u vezu s drugima, otvoriti vrata tog zatvora. Nevjerojatno je baš to što smo stalno povezani i povezaniji nego ikad, a u isto vrijeme istinski teško dopiremo jedni do drugih.”