Neobične knjige sjećanja

Nedavno su iz štampe izašle dvije knjige iste autorice, Jasne Šamić. U oba slučaja riječ je o knjigama sjećanja, istovremeno na gradove i na ljude. Jedna je posvećena Jugoslaviji, zemlji koje više nema, a druga Albaniji, nekadašnjoj i današnjoj, zemlji koja se i dalje ubrzano razvija.

O zemlji, vremenu i ljudima

Knjiga “Uspomena na Jugoslaviju”, koja u podnaslovu nosi naziv “Ogledala grada i druga lica”, predstavlja intimno memoarsko-esejističko putovanje kroz prostore, gradove, susrete i odnose koji su obilježili autoričin život. To je priča o zemlji, vremenu i ljudima kojih više nema. Kroz prolog i nekoliko uvodnih poglavlja (“Sarajevo”, “Morâ”, “Bocca”, “Lussino Piccolo”, “Poreč”, “Beograd”, “Pisanje kao privatna stvar” itd.), autorica plete mrežu ličnih sjećanja na djetinjstvo, mladost, porodicu, na jugoslovenske intelektualne i umjetničke krugove.

Ova knjiga predstavlja treći tom memoarskog ciklusa Jasne Šamić o njenoj mladosti, najprije u Sarajevu, zatim u drugim gradovima bivše Jugoslavije, najzad u Parizu, kao i o susretima s običnim ljudima i znamenitim ličnostima. Saznala sam da je u pripremi još jedna knjiga uspomena, posvećena njenom životu između Francuske i Jugoslavije.

“Kako izgledaju veliki pisci kada siđu sa stranica svojih knjiga i postanu ljudi od krvi i mesa? U ovoj neobičnoj knjizi uspomena Jasna Šamić vodi čitaoce kroz gradove nekadašnje Jugoslavije, ali i kroz susrete s njenim najznačajnijim književnicima i umjetnicima. Pred nama se nalaze Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Vasko Popa, Danilo Kiš, Kolja Mićević, Milan Kundera i mnogi drugi, ali ne kao kulturne ikone, već kao sagovornici, prijatelji, komšije i ljudi sa svojim vrlinama, slabostima i protivrečnostima.” To su riječi izdavača, koje čitaoca pozivaju da otvori ovu knjigu i zajedno s autoricom proputuje prohujalim vremenom i nestalom zemljom.

U duhu misli dvojice velikih autora, jugoslovenskog nobelovca Ive Andrića i kinesko-francuskog pjesnika Françoisa Chenga, navedenih u Prologu, Jasna Šamić gradove doživljava kao živa bića koja imaju svoja lica, bore, čari, ali i svoju aroganciju i tamnu stranu. Gradovi njenog odrastanja i putovanja nisu samo geografske odrednice nego topografija ličnog identiteta i nostalgije za nestalim.

Na prvom mjestu svakako je poglavlje o Sarajevu, koje se ovdje usredsređuje na čuveni JAT-ov neboder u centru grada. Kroz dječiju perspektivu i naknadnu autoričinu refleksiju oživljavaju pojedini stanari ove zgrade, a među njima posebno mjesto zauzima Meša Selimović.

O Sarajevu, svom djetinjstvu i slavnim susjedima, među kojima su bili slikari, umjetnici, pa čak i jedan Titov dreser pasa, Jasna Šamić je već pisala u svojoj prvoj knjizi uspomena, “Sarajevo moje mladosti” (ShuraPublications, 2023). Neki susreti opisani su znatno opširnije i u drugom tomu memoara, “U ogledalu uspomena” (MostArt Jugoslavija, Zemun, 2024). Međutim, u ovoj knjizi autorica donosi slična svjedočanstva iz nešto drugačije perspektive, neka su kraća, dok veći dio posvećuje ljudima i predjelima o kojima dosad nije govorila.

Kao i u prethodnim memoarskim knjigama, svi likovi prikazani su bez uljepšavanja, često s dozom humora, nerijetko i crnog humora, koji je autoričin prepoznatljiv izraz. Idilični prizori mora i mediteranskih gradova služe kao kontrast sivoj svakodnevici, ali i kasnijim političkim i ratnim lomovima.

Pošto je široko pisala o Sarajevu u knjizi “Sarajevo moje mladosti”, u ovom tomu ima vrlo malo sjećanja na Sarajevo i na njegove ličnosti. Tačnije, osim Meše Selimovića i porodice ove autorice, gotovo ih i nema. Zato su tu najviše prisutni beogradski književni krugovi, koje Jasna Šamić priziva kroz sjećanja na Sajam knjiga, susrete i druženja s Borislavom Radovićem, Vaskom Popom, Miodragom Perišićem (Miletom), kao i s mnogim drugim piscima i izdavačima. Ali, tu su i Jugosloveni koje je upoznavala u Parizu, poput Danila Kiša.

Posebnu pažnju privlači poglavlje “Pisanje kao privatna stvar”, u kojem je u središtu odnos autoričinog oca, profesora Midhata Šamića, i Ive Andrića. Profesor Šamić je na Sorboni odbranio doktorsku disertaciju o istorijskim izvorima “Travničke hronike”, čime je dao značajan doprinos recepciji Andrićevog djela u Francuskoj. Autorica se prisjeća svog dječijeg susreta s Andrićem u Parizu, promišljajući njegovu suzdržanost, zatvorenost i odnos prema privatnosti. Ta lična sjećanja isprepliću se s razmišljanjima o cenzuri, plagijatu, čitanju književnih djela i promjenama u načinu na koji se Andrić danas tumači.

Ono što ovu knjigu prije svega izdvaja jeste, dakle, njena iskrenost i beskompromisnost u prikazivanju ljudi i prostora. Jasna Šamić piše bez lažnog patosa i idealizacije, spajajući nostalgiju za proživljenim vremenom s oštrim, često ironičnim i kritičkim zapažanjima o ljudskoj prirodi, politici i društvenim promjenama.

Kroz fragmente autobiografije, eseja i književnog svjedočenja, Jasna Šamić uspijeva da čitaocu približi svijet nekadašnje Jugoslavije, njene pejzaže i umjetnike, njene ideologije i zablude, oblikujući vještim pripovjedačkim rukopisom ličnu i kolektivnu uspomenu na jedno, po mnogo čemu, bogato vrijeme.

Dnevnik iz Tirane

Druga knjiga o kojoj ovdje želim reći nekoliko riječi posvećena je Albaniji i autoričinom boravku u toj zemlji.

Ove dvije knjige međusobno su povezane i mogu se čitati kao svojevrsni diptih. Prva se odnosi na uspomene, dok je druga autentični dnevnik koji je autorica vodila prije skoro devet godina, tokom svog književnog boravka u Tirani. Kao i u knjizi “Uspomena na Jugoslaviju”, i ovdje se kultura i poezija prirodno prepliću sa svakodnevicom. Jasnu Šamić podjednako zanimaju obični ljudi koje susreće na ulici, poput taksistice koja je vodi do mora, i velike istorijske ličnosti, prije svega Enver Hodža, čije je dnevnike čitala u Tirani na francuskom jeziku.

Zanimljiva su njena razmišljanja o paradoksu totalitarnih vođa. Čitajući Hodžine dnevnike, autorica s iznenađenjem zapaža koliko diktatori, kada pišu o tuđim nesrećama, mogu djelovati nježno i saosjećajno, premda istorija svjedoči o zločinima koje su počinili dok su bili na vlasti. Upravo ta suprotnost između privatnog tona i javnog djelovanja jedno je od pitanja koje ova knjiga nenametljivo otvara.

Albanija, međutim, nije predstavljena samo kroz svoju političku prošlost. Autoricu jednako privlače albansko slikarstvo, muzeji, opera, kafane, pjesnici i bogata sufijska tradicija, posebno bektašijski red. To potvrđuje i sam podnaslov knjige “Od Envera Hodže do Bektašija”, koji precizno odražava njenu tematsku širinu. Tokom boravka u Albaniji, Jasna Šamić upoznaje tragove nekadašnje diktature, u vrijeme koje je obilježila zabrana svih vjerskih i mističkih redova, ali i savremenu Albaniju, zemlju u kojoj se prošlost i sadašnjost neprestano dodiruju i prepliću.

Posebno je oduševljava Tirana, njen živ urbani ritam, kafane i čuveni Hemingwayev bar, ali još više od toga susreti s pjesnicima. Među njima se izdvaja albanski književnik Arian Leka, kojem autorica posvećuje nekoliko nadahnutih stranica, navodeći i brojne stihove njegove poezije.

Zajedno s njim, posjećuje bektašijsko sjedište, njihovu tekiju, upoznajući jedan od najotvorenijih derviških redova islamske tradicije. Autorica objašnjava da bektašije njeguju običaje koji ih razlikuju od većine drugih sufijskih zajednica: u njihovim obredima učestvuju i žene, dopuštena je upotreba alkohola, a posebno poštovanje iskazuju Muhamedovom zetu Aliju i njegovim sinovima, Hasanu i Huseinu, poginulim u Kerbeli krajem 7. stoljeća. Ta religijska i kulturna posebnost predstavljena je bez egzotizacije, s istinskom radoznalošću istraživača i putopisca.

Tokom putovanja autorica obilazi i turbe legendarnog Sarija Saltuka (13. vijek), sufijskog sveca čiji kult njeguju brojni narodi Balkana i za kojeg se, prema predanju, vjeruje da ima više grobova na različitim mjestima. Neka predanja tvrde da tih grobova ima preko 40, od Balkana do Anadolije. Još je zanimljivije što su mjesta povezana sa Sarı Saltukom bila poštovana i među muslimanima i među hrišćanima. Istraživanja govore o njegovom kultu kao o svojevrsnom susretu islamske i hrišćanske tradicije; u nekim slučajevima povezivan je i s različitim hrišćanskim svecima.

Čitajući ovu knjigu, čitalac će proputovati velikim dijelom Albanije, zemlje koja iznenađuje bogatstvom svojih kulturnih slojeva i istorijskih kontrasta. Istovremeno će se neminovno zapitati gdje zapravo prestaje dnevnik, a počinju uspomene. Upravo to pitanje autorica postavlja i sebi na samom početku knjige, razmišljajući o prirodi dnevničkog pisanja i njegovom odnosu prema memoarskoj prozi.

Razmišljajući o tome u predgovoru knjige o Albaniji, pitajući se šta dnevnik zapravo jeste i po čemu se razlikuje od memoara, autorica piše: “Dnevnik! To sam još kao dijete, u osnovnoj školi, pisala u jednu svesku u koju sam upisivala svoje tadašnje stihove, ali i pjesme velikih pjesnika koje su odražavale moje raspoloženje. Nastavila sam da zapisujem prije svega ono što osjećam, više nego ono što mi se događa, sve do kraja studija, a potom povremeno, uglavnom na putovanjima.”

Ova ispovijest otkriva da je dnevnik za Jasnu Šamić prije svega prostor unutrašnjeg života, a tek potom zapis o spoljašnjim događajima. U tom smislu, njeni dnevnici predstavljaju svojevrsnu radionicu književnog stvaranja.

Autorica zatim evocira uspomenu na svog oca, profesora Midhata Šamića, velikog poštovaoca Andréa Gidea, koji je gotovo svakodnevno čitao njegov “Dnevnik”. Budući da je poznavao Ivu Andrića, jednom ga je upitao zašto i sam ne vodi dnevnik ili ga, ako ga već piše, ne objavi. Andrić je priznao da Gideov dnevnik smatra izuzetnim književnim djelom i požalio što nema više takvih knjiga, ali o vlastitom pisanju nije želio reći gotovo ništa. Takav odgovor sasvim odgovara njegovoj povučenoj i diskretnoj prirodi.

Jasna Šamić potom podsjeća da mnogi pisci zaziru od toga da čitaoci poistovjećuju njihove junake ili pripovjedače s njima samima. Prisjeća se kako je Mirko Kovač opisao susret sa starijom gospođom koja ga je ukorila zbog navodne pretjerane iskrenosti u njegovim djelima. Tek kasnije joj je odgovorio u jednom eseju, objašnjavajući da je pisac tek posrednik između života i književnosti. Sličnu sudbinu doživio je i Philip Roth, kojeg je jedna profesorica književnosti javno napala smatrajući da su njegovi romani skandalozni, ne shvatajući razliku između autora i književnog lika.

Dnevnik i memoari nisu za ovu autoricu puko preslikavanje stvarnosti, nego književno oblikovanje proživljenog iskustva.

Autorica s pravom primjećuje da se danas objavljuje mnoštvo navodnih dnevnika koji su, zapravo, naknadno uređeni zapisi ili tekstovi nastali po narudžbi. Zato se nameće pitanje do koje mjere svaki objavljeni dnevnik ostaje autentičan. Zanimljivo je da je Jasna Šamić priznala kako svoj dnevnik koji je vodila u Tirani gotovo uopšte nije naknadno preuređivala. Objavila ga je upravo onakvim kakav je nastajao iz dana u dan, zadržavajući neposrednost prvobitnog zapisa i odbijajući da ga prilagođava očekivanjima budućih čitalaca.

Na isti način nastale su i njene uspomene na Jugoslaviju, bez autocenzure i bez pokušaja da se prošlost uljepša. I u knjizi o Albaniji prošlost se spontano vraća: uspomene na djetinjstvo, na porodicu, na Jugoslaviju, ali i na druga putovanja, poput boravka na Kubi, koju autorici priziva u sjećanje Hemingwayev bar u Tirani.

S mjerom i iskrenošću

Upravo ta neprestana povezanost prostora, ljudi i sjećanja čini ove dvije knjige jedinstvenim književnim cjelinama. One nisu samo putopis ili memoari, niti samo dnevnički zapisi. One su prije svega svjedočanstvo jedne izuzetne intelektualne biografije, ispisane bez patetike, s mjerom, iskrenošću i izraženim književnim darom.

Sama Jasna Šamić priznaje da su uvjeti u kojima se tada nalazila oblikovali i njen pogled na okolinu, i da bi u drugim situacijama njeni utisci bili vjerovatno drugačiji o istim ljudima i gradovima.

Vjerujem da čitalac neće pogriješiti ako posegne za objema knjigama. Starije generacije u njima će prepoznati dijelove vlastitog života i vremena koje je nepovratno prošlo, dok će mlađi čitaoci otkriti svijet koji više ne postoji, ali čije kulturno i ljudsko nasljeđe i danas zaslužuje da bude sačuvano od zaborava.