SLOBODAN STAJIĆ: Ekološka drama u Hrvatskoj: Gospić upozorava Unu

Ovih pretoplih dana u Hrvatskoj je uz požare vruća tema i ekocid u Gospiću, gdje je lagerovano 37.000 tona opasnog otpada (četiri tone površinskog i 33 pod zemljom), a zasad još nema rješenja kako sanirati (ukloniti) tog ekološkog Levijatana.

Da apsurd bude veći, ogromna količina tog otpada uvezena je iz inostranstva, najviše iz Italije, ali i nekih drugih zemalja Evropske unije. Uz očigledni propust nadzora brojnih institucija u Hrvatskoj i nebudnost i neblagovremeno reagovanje kako lokalnih vlasti tako još više i nekoliko ministarstava iz Plenkovićeve vlade. Jer prema hrvatskim normativnim aktima, dozvolu za zbrinjavanje opasnog otpada daju državne institucije, a za bezopasni županije. I dok se traži izlaz iz bezizlaza, čemu je bila posvećena i dvodnevna vanredna sjednica Sabora, opravdano se postavlja pitanje i kako je bilo moguće da tako ogromna količina tog otpada nesmetano bude uvezena. A gospićka deponija je samo jedna od 91 kontaminirane, koja je registrovana!

Zakopana istina

Da bi se shvatile prave razmjere te količine, za njeno dopremanje bilo je potrebno oko 1.700 šlepera, ili kada bi se to iskazalo u prevozu željeznicom, bila bi potrebna kompozicija duga nevjerovatnih 17 kilometara! I sve to prošlo je mimo budnih radara!

Zakazali su, dakle, svi nadležni, od onih koji su bili dužni da provjere kakav to toliki teret stiže u Hrvatsku, do zaduženih za okoliš, zdravlje ljudi i brigu da otpad ne dopre do podzemnih voda.

Da sve bude neshvatljivije, uzaludno su stizala upozorenja Gospićana o tajanstvenom otpadu koji ugrožava njihov okoliš, koji je počeo da se nelegalno lageruje još 2019. Prvi vapaji uslijedili su još 2022, potom učestaliji 2023. i 2024, da bi potom poprimili i horski eho. A sumnju da u tom gospodarenju otpadom ima i međunarodnog kriminala, izrazio je još 2022. i Europol. Nažalost, sve je bilo uzaludno, do pred kraj prošle godine, kada je dugo kašnjenje u reagovanju i zakopavanje istine poprimilo razmjere ekocida.

Sve to je doprinijelo da Hrvatska u gospodarenju otpadom i enormnim uvozom od 870.000 tona (kako je izjavila zastupnica Možemo u Saboru) postane eldorado za otpad, a Gospić najveća crna tačka. Opravdano se nameću i logična pitanja: zašto je Hrvatska uvozila toliko opasnog tereta, ko je od toga profitirao i uz čiju dozvolu i blagonaklonost, te zašto su se tek sada uključili brojni alarmi kada se već nekoliko godina sumnjalo da se među uvoznim artiklima nalaze i bopas, teški metali, azbest i medicinski otpad?

Pouka za BiH

Sva ova zbivanja u Hrvatskoj upozoravaju i Bosnu i Hercegovinu da ne bude naivna. Jer ako su se nadležne institucije u Hrvatskoj ovako maćehinski ponijele prema domaćem stanovništvu, dugo ignorišući njegove zahtjeve, šta onda da tek očekuju građani BiH, posebno oni koji žive uz pograničnu rijeku Unu, jer se vlasti u Zagrebu uveliko pripremaju da na samo kilometar od ove predivne rijeke, na Trgovskoj gori, otvore odlagalište još opasnije - nuklearnog otpada.

Istovremeno, ko može da garantuje da dio opasnog otpada iz Gospića, posredstvom neke fantomske firme, ne dospije i do Trgovske gore ako bude otvoreno to odlagalište.

Hrvatski premijer Andrej Plenković obećao je 19. oktobra 2023, tokom susreta sa kormilarkom Vijeća ministara BiH Borjanom Krišto, da se otvaranje budućeg centra odgađa do 2028, ali nije objasnio šta će biti poslije, niti je od bh. strane tražen decidiran odgovor.

U međuvremenu, ne obazirući se mnogo na svog susjeda, Hrvatska Zakonom po hitnom (žurnom) postupku postavlja temelje za planirani centar za zbrinjavanje radioaktivnog otpada iz NE Krško na Trgovskoj gori, mada bi to potencijalno, u slučaju bilo kakve havarije ili prirodne nepogode, moglo da ugrozi jednu od najljepših rijeka u Evropi, Unu, i oko 250.000 stanovnika koji žive na njenim obalama s bosanskohercegovačke strane i oko 10.000 s hrvatske.

Hrvatska je, sve od otvaranja zajedničke slovenačko-hrvatske NE Krško 1983, otpad deponovala u skladištu nuklearke, koja se nalazi na slovenačkoj teritoriji. Ali već duže vrijeme tragala je za lokacijom za odlagalište vlastitog udjela od 50 odsto radioaktivnog otpada. Od sedam mogućih, odabrala je baš onu uz samu granicu sa BiH, ne uvažavajući brojne konvencije o zaštiti prirode, kao i one koje u pograničnim oblastima podrazumijevaju i saglasnost susjeda.

Sjetimo se samo kako su se te konvencije morale da poštuju kada su bile u pitanju i neke moćne rijeke, od Nila i Eufrata do Dunava i Mozera. Una jeste mala, ali je i predivna rijeka, i za nju treba da važe ista pravila.

Kod odabira lokacije, zanimljiv je bio još jedan detalj. Kada je prije više od dvije decenije u hrvatskom Saboru raspravljano o Papuku, kao mogućoj lokaciji za odlagalište, zastupnici nisu prihvatili taj prijedlog, uz obrazloženje da bi takav centar za zbrinjavanje radioaktivnog otpada iz nuklearke Krško, te bolnica i nuklearnih instituta predstavljao opasnost za stanovništvo.

Znači li to da su građani s obje strane Une, i sa hrvatske i sa bosanske, manje vrijednosti od onih sa Papuka, o kojima ne treba voditi računa zbog viših ciljeva...

Ne ponavljati grijeh

Treba se nadati da do 2028. i konačnog finala Vlada u Zagrebu pokaže više uvažavanja prema susjedu s druge strane Une i da ne učini sličan grijeh kao prema stanovnicima Gospića, pa da kasnije traga za izlazom iz ekološkog lavirinta. Ali u cijelom ovom sučeljavanju i da čelnici iz BiH poklone više pažnje vlastitom stanovništvu, koje je često ostavljano na marginama u delikatnim situacijama, kakva je i ova te da se argumentovanije obrate i međunarodnim institucijama u Bruxellesu dok ne bude prekasno.

Nažalost, neke od njih više je, izgleda, zanimalo kako da ospore početak izgradnje predivnog i za BiH bezopasnog Pelješkog mosta (otvorenog 2022), nego što ih zanima i zabrinjava buduće opasno odlagalište u Trgovskoj gori, koje potencijalno može izazvati ekološku katastrofu.