ĐORĐE KRAJIŠNIK: U ogledalu svoje mizerije

Smrću ratnog zločinca Ratka Mladića ništa nije završeno niti je bilo šta počelo. Sav ovaj jad i bijeda stvarnosti, moralnog strovaljivanja u najcrnji ambis, sve ono što nam se izlilo ovih dana na glavu i što će nam se tek, bojim se, u svojoj stravičnoj pogubnosti prosipati po pameti, nastavak je višedecenijskog sluđivanja pred kojim nismo poduzeli apsolutno ništa kako bismo zaštitili minimum osjećaja za pravdu i razmislili o tome gdje su nas doveli i gdje nas vode zablude narativa mržnje, koje su široko rasprostranjene u svakom segmentu naše egzistencije ovdje.

Pa iako se vjerovalo da se nešto ipak moglo promijeniti, u ovom trenutku nedvojbeno vidimo da je sve naše povjerenje u minimum normalnosti koja je trebala nastupiti raspršeno poput jeftine zablude. Vrijeme šutnje i nesuočavanja, duplog dna etnonacionalne šizofrenije, sada nam isporučuje onu najcrnju svoju prirodu, ubjeđujući nas da umjesto istine još jednom izaberemo laž kao najviši stepenik naše kolektivne amnezije, kao krunski dokaz toga da jesmo i da postojimo.

U tom razaranju svega ljudskog u nama insistira se na paralelnoj stvarnosti, potpunom odsustvu mogućnosti i spremnosti da se sagledamo u ogledalu svoje mizerije. Dakle, gotovo da nema nevinih. Svako je dodao svoju lopatu zemlje kako bi se zatrpala bilo kakva prilika da se jednom izađe iz podzemlja i mraka u kojem tako dugo tavorimo, bez izgleda da ćemo jednom konačno progledati kao ljudi.

Generacije koje su došle ničemu nisu naučene, hranjene zlom koje podilazi, nesposobne da se izbore za vlastiti stav, da simbolički ubiju svoje roditelje kako bi se konačno rodili kao slobodni ljudi, čije mišljenje će biti moguće izvan grubih šablona mitomanskih fundamentalizama, doživjele su potpuni pobačaj, a ostavljen je ogroman brisani prostor za ispunjavanje najbesprizornijim manifestacijama beslovesnog nacionalističkog gadaluka. U tome se jasno vidi nenormalnost svega oko nas, nema otrežnjenja, pijanstvo je trajna kategorija kontaminacije, a mamurluk koji će u budućnosti doći biće žestok i nesnosan.

Izgradnja mita pravednog vojnika i spasioca, koji se predano konstruisao kroz minule godine, kako bi se zamaskirale zločinačke nakane devedesetih i Mladićeve uloge u tome, sada provaljuje svaku branu ljudskosti i raznosi pred našim očima i posljednju zeru racionalnog promišljanja prošlosti, stvarnosti i svijeta oko nas. Ta količina ratničkih pokliča, koja je je preplavila javni prostor, to potpuno odsustvo svijesti šta se ovim činom beskrupuloznog veličanja jednog sasvim pogrešnog i monstruoznog lika zapravo radi, biće skupa cijena koja će se mukotrpno plaćati u godinama koje su pred nama.

Stvaranje kulta mučeništva od jednog generala koji je naređivao masovne genocidne egzekucije sasma je poznata stvar srpske tradicije ukotvljene u gazimestanskoj nakaradnosti, pred kojom se poništava sve ono što je mogao biti pozitivan kapital za ozdravljenje i konačnu denacifikaciju ovog naroda. Ali toga nema, današnja krovna politika Srba, svih i svuda, izabrala je nastaviti onu barbarogenijsku, pronacističku palanku, na koju nas je još davno upozoravao Radomir Konstantinović.

U razgovoru koji smo nedavno vodili, književnik Andrej Nikolaidis mi je rekao nešto jako važno, a što se potpuno uklapa u ove dane: “Potreba ljudi u ovom dijelu svijeta da svaki svoj potez, a naročito svaku svoju svinjariju legitimišu kao nešto što proizlazi iz nacionalne istorije i tradicije, apsolutno je nesnošljiva. No to je samo jedan od razloga zbog kojih su ljudi ovdje generalno nesnošljivi, tek jedan od razloga zbog kojih je ovdje mizantropija stvar kućnog vaspitanja, elementarnog obrazovanja i minimuma etičnosti potrebnog da se ne bude sociopata. Ako postoji grupa živih ljudi i oni imaju cilj koji su u stanju sprovesti kroz dopuštene, pa još i demokratske političke procedure - kakva još legitimacija toj volji treba? Nego volji živih ljudi trebamo pretpostaviti nekakvu volju mrtvih koja, gle čuda, ima tumače i političke reprezente? Koja je, zapravo, volja drugih živih ljudi koji bi nekoga da uskrate za nešto, pa tvrde da komuniciraju sa mrtvima, tvrde da su opunomoćeni predstavnici tradicije.”

Ta kultura smrti, ubistava i zločina, u ime nekakve navodne tradicije i slobode, očuvanja vajnog ognjišta i jalovih korijena, apsolutni je poraz svakog naroda. Njegovo pristajanje na ponovno isključivanje iz civilizacije, zabašureno navodnom pričom kako su se svi urotili protiv njega. A on, eto, nevin, bira samo ono što mora. Mada jasno je da bira onu svoju nakaradnu hajdučiju koja ga je i dovela ovdje gdje sada jeste, na samom dnu, bez kompasa i smisla.

Na koncu, iako to u masi ničega što se danas izgovara ne znači ništa, za moje biće je potpuno izvjesno, Ratko Mladić je ratni zločinac i zaslužuje svaki prezir. A nosanje moštiju, na koje su Serbi navikli i morbidno uživaju u tome, teferič je moralne bijede i potpunog potonuća.