Platana kod Katedrale, koje već dugo nema

Kišnog i hladnog 2. marta 2010. godine “preminula” je 120-godišnja platana, pratilja sarajevske Katedrale. Nije bilo prolaznika Sarajlije koji toga kišnog dana nije stao i poklonio se po posljednji put toj veličanstvenoj Sarajki.

Tužna dužnost

Netko se u ime Sarajlija i svih onih koji su je voljeli morao oprostiti od nje. Meni je pripala ta žalosna dužnost. Nije to slučajno, to mi na neki način pripada i po struci i po dobrom susjedstvu.

“Draga platano!

Srele smo se i zavoljele davne 1965. godine, odmah po mome dolasku u Sarajevo. Puna entuzijazma, po završetku studija hortikulture u Ljubljani poslužila me sreća da se sa stanom, a kasnije i poslom, nađem u tvojoj blizini.

Kad sam stigla u Sarajevo, ti si bila u najboljim godinama. Družile smo se svakodnevno, bez obzira na razliku u godinama... Gledala sam te kroz prozor moje kancelarije smještene na trećem spratu nekadašnje Poljoopreme Sarajevo. Kada god bih te pogledala, nekim si mi znakom tiho rekla: Život je lijep. Ne mogu da odlučim kada si mi bila draža: da li kada si pokazivala prve proljetne pupove ili kada si - znajući da dolazi vruće i sparno gradsko ljeto - razvijala grane i na njima velike listove i hladila prolaznike, turiste i umorne putnike na tramvajskoj stanici Katedrala. Ili kada si nizala okrugle sjemenke, nježno ih skrivajući ispod jesenjim bojama prošaranog lišća, da bi ih okićene bijelim snijegom pokazivala svima uoči božićnih svetkovina u Katedrali. Neprolazno lijepa je bila tvoja kora, poput zagonetne slike u kojoj je svatko mogao uživati i maštati što ona predstavlja. A tek tvoja raskošna krošnja! Ona je u svome okrilju mistično krila svu ljepotu veličanstvene sarajevske Katedrale, oslikavajući ono što je davno preminuli otac Katedrale, arhitekta Josip Vancaš zamišljao, a nikada, osim u svojoj mašti doživio. Ostali smo mi, koji razumijemo njegovu dalekovidu maštu, koja je za nas bila realnost, jer smo godinama uživali i divili se plodovima njegove mašte i njegovog plemenitog rada.

Što je Katedrala bez platane? Zajedno su bile toliko poželjna i skladna ravnoteža: arhitektura - priroda.

Zašto su važne biljke u okolini?

Zato što daju kisik, bez kojega ne možemo živjeti od prve do posljednje sekunde našega života, daju nam hranu, bez koje možemo živjeti period koji se broji u danima, daju nam hladovinu i ugodu življenja u urbanim sredinama i još mnogo toga što ne možemo vagati, ali možemo osjećati. Zahvaljujući biljkama čovjek živi godinama, a čovječanstvo vijekovima. Biljkama nije dato da se kreću, nije im dato da govore, ali to ne znači da im nije dato da osjećaju. Osjećala si to i ti, moja i naša pratilja.

Da se vratim samo tebi, moja draga prijateljice, platana. Prilikom slučajnog prolaska tog kišnog i hladnog predvečerja, vidjela sam da su ti amputirali sve grane, pa i stablo. Zaboljelo me srce kad sam sve to ugledala na betonu. Učinilo mi se da krvariš.

’Ljekarski konzilij’ koji je zasjedao negdje u sjeni, ne znam samo s kojim ciljem, da li kako da savladaju tvoju ‘bolest’ ili tebe. Ne znam tko, kada i kakvu ti je postavio dijagnozu, ali ti je primijenjena šok terapija. Stigla je presuda, a sa njom i velike mašine s ogromnim ‘čeljustima’, koje su otkidale tvoje ‘meso’, komad po komad, sve dublje i dublje, sve do korijenja. Žestoko bi krvarila da ti se nije sledila krv u žilama od straha što se to dešava. Dokaz tome su crveni krvavi komadi tvoga mesa razbacani uokolo, a zatim u tami natovareni na ‘pokopni’ kamion, kojim su te odvezli u komadima na tvoje vječno počivalište. Nismo imali gdje ni postaviti smrtovnicu, jer je nestalo tvojih leđa, na kojima su godinama visile smrtovnice mnogih Sarajlija, tvojih sugrađana i poštovaoca.

Umjesto smrtovnice, na ovaj se način opraštam od tebe ja i svi Sarajlije koji su te poznavali i voljeli zauvijek. Ostat ćeš nam u najljepšem sjećanju, jer si to zaslužila. Svi plačemo za tobom osim sudaca koji su ti presudili, a da nas nisu ništa pitali. Možda smo i tebi i njima mogli nešto svojim znanjem pomoći. Znanje izgleda nije na cijeni, bar ne ono u koje su ugrađeni i osjećaji. Zato je i nebo, koje bi u ove rane martovske dane i večeri trebalo biti vedro i sunčano, danas, na dan tvoje smrti, tužno i tmurno, lijući kišu, mnogobrojne suze, žaleći za tobom.

Jesi li se pobrinula za nasljednike? Imaš li djece? Tko će naslijediti tvoje počasno mjesto u najljepšem dijelu Sarajeva, gdje se susreću Istok i Zapad, nebo i zemlja. Nemaš svoje djece! Nismo ti dali da ih odgojiš. Sve tvoje sjemenke padale su na neplodan, tvrd i hladan beton, sa kojega ih je spirala i slala u nepovrat prva kiša ili cisterne gradske čistoće. Sa tom su vodom otišle sve tvoje sjemenke, možda si ih i ti slala u izbjeglištvo, jer tu nema sigurna života ni za tebe, ovako čvrstu i jaku, a kamoli za nejaku djecu. Vjerujem da je tako. Ali isto tako vjerujem i nadam se da je negdje na putu do Crnoga mora neka od tvojih sjemenki našla svoj dom i da svjedoči o najezdi betona i hladnokrvnosti gradskog života prema vama biljkama.

Hvala ti i slava, počivaj u miru.”

Briga o zelenilu danas

Na moju inicijativu, Slovensko društvo Cankar je dobilo donaciju općine Ljubljana i uz suglasnost Općine Centar Sarajevo 2019. godine je posađeno 26 sadnica platana, na Betaniji, jer je tada bilo 26 godina od obnovljenog rada Društva. Nažalost, u tom drvoredu se već dva puta osušilo 30% posađenih stabala. Znam primjere da se suše i mnoga novoposađena stabla po gradu Sarajevu.

Krajnje je vrijeme da se savjesno, u skladu sa zakonima struke, sadi što više drveća u urbanim sredinama i odgovorno brine o prijemu i daljnjem razvoju tih stabala i ostalog zelenila.

Raduje me i zahvaljujem se svim građanima koji se sve više javno zalažu za očuvanje svakog stabla i da se savjesno i kvalitetno sadi i održava posađeno drveće, naročito u prvim godinama iza sadnje, kako bi se urbano zelenilo, pogotovo drveće kao njegov najvažniji dio, održalo i pružalo sve dobrobiti koje se od njega očekuju.

Svjedoci smo klimatskih promjena koje donose sve toplija i sušnija razdoblja, naročito ljeta, i sve svjesniji što znači svako drvo u urbanim sredinama.

Danas, umjesto platane, uz Katedralu u žardinjeri raste korov, što je ružno, žalosno i nedopustivo!