O romanu "Zime zaručnice": Ispovijest dobrog vojnika Hasana K.

Enes Karić, “Zime zaručnice” (doživljaji njemačkog vojnika Hasana), Ilum, Bužim 2025.

Enes Karić sa romanom “Zime zaručnice (doživljaji njemačkog vojnika Hasana) prvi je dobitnik prestižne nagrade “Derviš Sušić” za najbolje književno djelo objavljeno u 2025. godini na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Ministarstvo kulture, sporta i mladih Tuzlanskog kantona zdušno je prihvatilo inicijativu nekoliko obrazovnih i institucija kulture - Specijalna biblioteka “Behram-beg”, Odsjek za bosanski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Narodna i univerzitetska biblioteka “Derviš Sušić”, Narodno pozorište Tuzla - da se svake godine početkom juna, kroz različite sadržaje, obilježava godišnjica rođenja ovog velikog pisca Bosne i Hercegovine. Jedan od tih sadržaja bio je, a trebao bi i ostati, konkurs za najbolje književno djelo.

Na pogrešnom mjestu

Kada autor Enes Karić uz naslov romana “Zime zaručnice” u zagradama dopiše još (doživljaji njemačkog vojnika Hasana) i kada imenu svoga junaka doda i ono K (Hasan K.), onda to, htjeli-ne htjeli i koliko god pretenciozno zvučalo, neminovno asocira na druga dva svjetski poznata junaka - na dobrog vojnika Švejka i na Jozefa K. Za junaka Švejka se obično kaže da je mali čovjek čijim glasom Jaroslav Hašek ironizira moćne imperijalne ideologije za vrijeme Velikog rata, dok je izvjesna dimenzija ironije u slučaju Hasana K. vidljiva tek u činjenici da je kao mali čovjek sa Vlašića, slučajno se našavši na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, bio mobiliziran u SS jedinice samo zato što je ispunjavao predispozicije “velikog” (= visokog i snažnog) čovjeka - visokog 192 cm i izuzetne fizičke konstitucije. Ni asocijacija na Kafkinog junaka Jozefa K. nije bez osnova, što, bez sumnje, ide u prilog ukupnim kvalitetima romana - i jedan i drugi, kao obični mali ljudi, (su)postavljeni su naspram moćnih nevidljivih ili vidljivih sila i svaki na svoj način pokušavaju razumjeti svoj povijesni usud - zašto su baš oni izabrani da se povijest sa njima na tako surov način poigrava.

Ako književnost razumijevamo kao naš glas tamo gdje nas nema i onda kada nas ne bude, ali i kao glas predaka kao da su ovdje i sada, kao mnoštvo ovdašnjih i tamošnjih, negdašnjih i sadašnjih glasova slivenih u jedan, onda roman “Zime zaručnice” možemo čitati i razumijevati upravo na takav način. Negdašnja ikavica srednje Bosne progovorila je tako kroz ovaj roman i zazvučala kao nešto iskonski naše, nešto što smo imali pa izgubili pod pritiskom agresivnih kirografskih i pravogovorničkih praksi, ali i bez dovoljne svijesti samih govornika da se izvorni govori, koje smo naučili od majke i nane, čuvaju i njeguju paralelno sa onima koje učimo u školama. Lingvisti, filozofi i antropolozi sve više uviđaju važnost govora koji se opiru pismu, jer su produkt usmene svijesti i jer sadrže u sebi dragocjena egzistencijalna iskustva svojih govornika, jer čuvaju i pamte kontakt sa individualnim i kolektivnim nesvjesnim, jer, dakle, imaju upravo onoga čega u pismu manjka. Roman “Zime zaručnice” ispripovijedan je u prvom licu glasom junaka Hasana K. upravo takvom ikavicom.

Ovdje se ne završava priča sa Hasanovom ikavicom upravo zbog rečenog, ovdje se otvaraju putovi za razumijevanje samog junaka i romana u cjelini. Jezik koji je usvojen i naučen u djetinjstvu nosi u sebi najranija iskustva u susretu sa svijetom, zapravo je jezik za dijete koje ga uči glavno oruđe kako da uđe u svijet, ali i da svijet unese u sebe i tako ovlada njime. E, upravo to začudno i infantilno odnošenje prema svijetu sačuvao je ovaj govornik i junak Karićevog romana. Hasan K., iako je znao čitati i pisati, čedo je usmenoga uma (Walter Ong), čija je svijest potpuno drugačija od one (pre)oblikovane pismom i koja na drugačiji način funkcionira i odnosi se prema svijetu.

Roman "Zime zaručnice" Enesa Karića/

I tako usmeno oblikovana svijest Hasana K. sa Vlašića iz svog izvanpovijesnog i izvancivilizacijskog svijeta jednog dana silazi u Travnik da kupi soli i, neočekivano, biva mobiliziran u njemačku vojsku, koja je već bila okupirala tadašnju Jugoslaviju, i mimo svoje volje uvučen u povijest i civilizaciju Drugoga svjetskog rata. I to, sa samoga ruba i još dalje, izvan svega što su ideolozi rata mogli obuhvatiti, u samo središte - u SS jedinice njemačke vojske. Začudniji i traumatičniji susret nije se mogao zamisliti, ali upravo ta dimenzija začudnosti, infantilne usmenosti, pomoći će mu da susret sa takvim svijetom prođe bez početnog šoka i da sve nevolje lakše podnese, a možda i ne kao nevolje, nego kao usud, kao prepreke koje mu se stavljaju i koje on mora savladavati.

Oblikovanje zbilje u priči

Zato je i Hasanovo podnošenje nevolja na ruskome frontu, ovaj put iz naše perspektive začudno, kao što je još začudnije podnošenje nevolja koje će uslijediti nakon pada u rusko ropstvo, progon i prisilan rad u Sibiru. Za Hasana K. kao da život nije iznenađenje i trauma, nego kao resurs koji treba oblikovati u priču. Walter Ong kaže da je svijest usmenoga čovjeka zapravo narativna svijest, jer je vođena jakom potrebom da se zbilja oblikuje u priču. Hasan K. će tako poslije 14 godina podnošenja svega onoga šta su mu civilizacija i povijest XX stoljeća ponudile, ostati živ i vratiti se u svoje Višnjevo na Vlašiću, živjeti i šutjeti sve dok jednog dana nije poželio ispričati svoju priču.

Usmeno oblikovana svijest ujedno je pred ili izvanideologijska svijest koja uopšte ne razumije nikakve pa ni zloglasne ideologije i politike XX stoljeća. Ili, još preciznije - razumijeva ih na svoj način iz svoje prizemne perspektive. Stoga se u slučaju njemačkog vojnika Hasana K. radi o običnom malom čovjeku kojega vitlaju i melju dvije najagresivnije i najmoćnije ideologije XX stoljeća - nacizam i staljinizam. Hasan K ništa ne zna ni o nacizmu niti o staljinizmu, ali i jedan i drugi sistem znaju da im upravo takvi povijesni i civilizacijski outsideri trebaju kao poslušni pojedinci koji mogu podnijeti najveća fizička i psihička iskušenja. S jedne strane imamo jaku povijest, s druge slabog pojedinca, a ironija je, međutim, da je Hasan K upravo fizičkim predispozicijama bio izabran da bude poslušni vojnik jedne retrogradne ideologije koja je imala ambiciju novoga “sadivanja svita”. Njegov pogled na svijet/istoriju i ideje je pogled odozdo, potpuno lišen ambicije da razumije velike ideje, velike i male ideologije. “Ošta mi je da razbijam glavu o svitu unaokolo mene!”, kaže junak. Njegov pogled nije uperen ni ka nebu tragajući za pravednim odgovorima, nego je pogled, bahtinovski kazano, uperen ka materijalnom dole, ka rješenjima kako preživjeti dan, mjesec, godinu.

Svijet romana “Zime zaručnice” nije sveden samo na junaka Hasana K i njegovu ispovijest, tu je čitava galerija uspješno modeliranih likova: komšija Mato Palavra, profesor Bruno Rotaker, Nijemac, derviš Murat Hazbulatov, Tatarin, Janez Hočevar, Slovenac. Susret sa ljudima različitog profila i iz različitih dijelova Evrope istinski je susret sa svijetom, jer Hasanov svijet jesu ljudi i događaji, a ne ideologije i politike. Najuvjerljivije je oblikovan lik Nijemca Brune Rotakera, kojega Hasan naziva profisur i koji je bio učesnik i zarobljenik i u Velikome ratu u Francuskoj, a koji je dopao na ruski front jer se usprotivio ratu protiv Rusije: “Projte se plana protiv Rusa i Rusije! Projte se novog sadivanja svita! Kaki rat... Niko se nije našo da je na sav svit obruč nabijo...” Kao najobrazovaniji i napozvaniji da tumači događaje i stvarnost u kojoj su se zatekli on Hasanovim riječima objašnjava rat (“Jedni se branili i ubijali, drugi jurišali i ubijali. ...Istina se ovdi skroz pomišala sa laži. Al šta ima veze?! U ratu lopata zagrće u zemlju i istinu i laž! Da sve struhne”), savjetuje saborce kako da lakše podnesu rat (“Ne dozvoli da ti rat pljune u dušu. Kako? Tako što ćete na rat gledat ko na velku prikazu. Ko je hoće zazbiljno gledat, plaća krvlju.”)

Daleko od glavnog puta

Iz te duboke uronjenosti u najgrublju zbilju, s jedne, i nepristajanja ili nemogućnosti da se ideološki i politički pokori ni najtvrdokornijim idejama, s druge strane, bljesne ponekad Hasanov komentar natopljen gorkom ironijom: “Cili ovaj vako sadiven svit ulitali smo žitkom izmećinom ostavljenom ko rastaljene kraste s obi strane mlogi puteva. ...Al, dobro.” Ili, kada ga Rus Kropotkin pita da li je čuo za Oktobarsku revoluciju, on opet sa dozom ironije odgovara: “Pita me da li sam čuo za revoluciju? Nisam? Pačemu? Patamu čto je moje selo Višnjevo daleko od glavnog puta. Ritko u njeg dolaze lipe visti.”

Hasanova životna priča, ispričana lijepom ikavicom, najbolje je objašnjena ovom definicijom života kojega je živio u Višnjevu prije mobilizacije, “daleko od glavnoga puta”, u kojega rijetko dolaze lipe visti. Mimo svoje volje odveden je i bačen na glavne putove povijesti, svjesno odabran i žrtvovan da pogine i struhne negdje pod Moskvom ili u Sibiru za ideje novoga svijeta. I još jedna ironija - nije posustao niti odustao, sve je uspio preživjeti, što graniči sa nemogućim, vratiti se u rodno Višnjevo, odšutjeti i odbolovati preživljeno i na kraju ispričati svoju priču. Pričom se tako i u okrutnu i nepodnošljivu zbilju unese doza podnošljivosti i smisla. Tako nas i roman “Zime zaručnice” Enesa Karića, ispripovijedan prema istinitim događajima višnjevskog nevoljnika Hasana K, na neki način poziva da se okrenemo priči, ovoj Hasanovoj i mnogima sličnim iz novijeg vremena, i u našu (ne)podnošljivu zbilju unesemo dozu podnošljivosti i smisla.

(...)